Film i glazbaFilmske recenzije

Filmska recenzija | Captive State

Captive State je SF/triler u kojemu pratimo zbivanja u suvremenom Chicagu, devet godina nakon invazije izvanzemaljaca.  Pokorili su svijet u kratkom roku, većina vlada se predala, čovječanstvo se podvrglo zakonima koje su nametnuli izvanzemaljci, svaka regija prema svojem ćudoređu, izvanzemaljci su nas počeli iskorištavati za iscrpljivanje Zemlje, a osim toga, životi ljudi nisu se bitno promijenili, osim u tom smislu što je cijeli planet jedna velika država pod opsadnim stanjem pa su se njihova već postojeća stanja dodatno zaoštrila – siromašni su siromašniji, bogati su bogatiji, srednja klasa je propala prema nižoj radničkoj, a elita je još bolje zaštićena. U prvoj sceni filma svjedočimo napadu izvanzemaljaca i upoznajemo se s dva od nekoliko važnijih likova u filmu, kojima su pred očima poginuli roditelji i ostavili ih s porukom da sve dok se opiru, imaju prilike pobijediti.

Film je znanstveno-fantastični samo u smislu činjenice da postoje izvanzemaljci i zapravo se radi o primjerku političkog trilera s klasično raspodijeljenim ulogama lijeve političke frakcije koja se bori protiv postojećeg režima. Na mjesto vanzemaljaca mogli bismo staviti bilo koji politički nepovoljan sustav, recimo Njemačku 1970-ih, koji je izronio alternativnu poziciju u narodu, među radnicima i srednjom klasom, s anti-sistemskim akcijama koje bi režim ubrzo nazvao terorističkim. Neke ideje oko vanzemaljaca (tzv. „Legislatora“) su zanimljive, poneka scena ima elemente strave zbog njihova tuđinstva, ali sve to zajedno u filmu nije važno jer je usmjeren isključivo na akcije lijeve frakcije koja se tijekom devet godina razvila kao otpor državnicima koji su sklopili pakt s vanzemaljcima. Kao jedan od rezultata je i to da o vanzemaljcima baš ništa ne saznamo pa su oni usputni zabavni element u inače posve „ljudskom“ filmu. Javni i tajni organi „reda i mira“ pomažu Legislatorima pohvatati glavne vođe pokreta otpora – u filmu ih upoznajemo preko starijeg operativca Williama Mulligana (John Goodman) – što je glavni katalizator inače vrlo jasne radnje: pokret otpora pokušava podmetanjem bombi dignuti u zrak glavnu bazu vanzemaljaca, a anti-terorističke jedinice ih pokušavaju zaustaviti i ugušiti.

Ako vam premisa zvuči okej, onda vjerujem da će vam film biti okej. Rekao bih da je film neka vrsta situacijskog filma, baca vas usred zbivanja i sudjelujete u praćenju jedne akcije koja se vrti oko proslave u gradu na kojoj će biti Legislatori. To je više-manje cijela metoda izlaganja u filmu – jedna duga serija sekvenci prenošenja informacija i materijala preko različitih likova od mjesta do mjesta u gradu s ciljem postizanja zamišljenog cilja, dakle dizanja Legislatora u zrak. To je to. Takva je i glazba za film – hibrid elektronike, klasičnih instrumenata i električnih instrumenata koji nastoji održati visok stupanj napetosti da bi završno plasirao emociju – takvo je i umjetničko oblikovanje – kratki kadrovi, puno kretanja, puno likova, brzi prijelazi, uski prostori, sumorna atmosfera.

Čini mi se, međutim, da se negdje putem čovjek u tome izgubi. Izgubi ne u smislu da vam nije jasno što se događa, nego u smislu da počinjete gledati kroz platno. Ili u mobitel. Također, tu je problem i samih glumaca kako su izabrani za uloge jer samo prema raspodjeli po ulogama već možete pretpostaviti kako će film završiti (što se meni rijetko događa jer nastojim isključiti mozak dok prvi put gledam film, ali mislim da je ovdje prilično očigledno). Rekao bih i da je film dosta slab kada je u pitanju mogućnost poistovjećivanja s likovima. Osim prve pozitivne impresije koju John Goodman, kao dobar glumac zanimljivih uloga i upečatljive korpulentnosti, uvijek na nas ostavi, čini mi se da nema nekog posebnog razloga da se za bilo koga vežete, film naprosto nema vremena dati nikakvu pozadinu za bilo koga od njih niti ima previše scena u kojima neki od likova definira svoju ličnost. Rekao bih da su zajedno jedna kutija šibica koja mora zapaliti vatru i to je to (#kobugledaoskužitće).

Ali valjda je to i smisao filma – ne likovi, nego poruka. „Sve dok se opiremo, imamo šanse.“ Bez da su redatelji/scenaristi odabrali neku političku stranku i odmah podijelili publiku, uzeli su izvanzemaljce i prikazali jedan sustav mišljenja i jedan način sprovođenja političke ideje bez referiranja na stvarne odnose. Ljudi su vrsta bića koja snagom volje i inteligencije može prevladati i najveće prepreke, vrsta bića koja ne može podnijeti da je zarobljena, pa zašto onda ljudi moji ne iskoristite svoje sposobnosti i ne srušite disfunkcionalne sustave u kojima živite? U tom smislu, rekao bih da je film okej prezentacija nekih osnovnih elemenata ljudske prirode i pomalo mi je žao što su htjeli da ostane „mali film“ i što gotovo i nije bio reklamiran. Preporučujem ga za gledanje, ali onako, za doma, dok još nešto radite, možda skicu dizanja nečega u zrak.

Captive State

a - 60%

60%

Komentari

Ulogiraj se kako bi komentirao

Povezano

Back to top button
Close
Close