Filmska recenzija | A Quiet Place

Nisam imao prilike pogledati ovu horror dramu oko koje je zadnjih mjesec dana nastala galama, a kako mi se čini da će uskoro izaći iz naših kina, tako sam uskočio na zadnji vagon za Mjesto tišine, preživio posjetu i eto me s memoarima.

Film pripada tipu epizodnih survival horora u kojima gledatelj zatiče određenu nestabilnu situaciju koja je nakon krizne promjene za ljude postala normalna te u njoj pokušavaju preživjeti (npr. Hell (2011); 10 Cloverfield Lane (2016)). A Quiet Place poštuje formulu i brine za dvije stvari: da doživimo obitelj koja pokušava preživjeti i da doživimo situaciju u kojoj se to događa.

Tako film počinje upoznavanjem gledatelja s uvjetima života: skupine ljudi i/ili obitelji na ruralnom području žive u gotovo potpunoj tišini i bez primjene strojeva jer bilo kakvi zvučno intenzivniji događaji – čak i npr. pad čaše sa stola u kući – proizvode dovoljno jak zvuk za agresivne kreature koje su napučile Zemlju (nije sasvim jasno iz samog filma jesu li to vanzemaljci ili neka nova vrsta nastala evolucijom) da odmah dođu na mjesto zbivanja i pobiju sve što se kreće. Kreature su slijepe, ali im je cijeli kognitivni sustav razvijen oko organa sluha na glavi i naoružani su sječivima s kojima više-manje sve mogu rastrgati.

Glavna skupina koju pratimo obitelj je Abbott (trudna žena Evelyn (Emily Blunt), muž Lee (John Krasinski), gluha kćer Regan (Millicent Simmonds), te dva brata Marcus (Noah Jupe) i Beau (Cade Woodward)), koja živi u području u kojemu se nalaze najmanje tri Kreature. Obitelj je razvila sistem preživljavanja, a pred njima se nalazi nekoliko ciljeva: razviti dovoljno dobar slušni aparat za Regan, poroditi dijete bez da ih Kreature ubiju, te klince naučiti osnovama preživljavanja. Obitelj se uspješno snalazi više od godine dana u takvom okruženju, ali im se situacija drastično zakomplicira nakon što Evelyn preuranjeno pukne vodenjak.

A drži li film vodu?

Rekao bih da film ima tri faze što se tiče faktora strave. Na početku filma, dok se upoznajemo s okruženjem i Kreaturama, strava se zasniva na jezi koja se razotkriva kroz napetost i brigu likova oko toga da očuvaju glasnoću svojeg življenja blizu nule. Mnoštvo detalja – poput bosonogog hodanja, vađenja baterija iz naprava da se slučajno ne upale, otvorenih vrata kuće da se njima ili o njih ne udara, oznaka na parketima kuda hodati da se izbjegne škripanje itd. – dočarava nam situaciju, a kršenje pravila i slučajna buka stvara jezu u okviru shvaćanja da naša vrsta više nije siguran lovac, nego krhka lovina.

Međutim, u drugoj fazi strave, kako se prema radnji sve više bliži neposredan susret Abbottovih s Kreaturama, film se služi jump scare taktikama da nas preplaši i faktor izvorne jeze počinje se gubiti. Završni dio filma prelazi u naganjanje vrlo slično onome iz Alien filmova te tu više nema ni razvoja strave ni jump scareova, nego se radi o izravnoj konfrontaciji s Kreaturama, uključujući i skrivanje u malim prostorima, tik do Kreatura koje osluškuju prostor u kojemu dišu isti zrak.

U prijelazu s druge na treću fazu susret porađajuće Evelyn i Kreatura najnapetiji je dio filma, svojevrsni povratak početku filma i tome kako je pripremio teren jeze, i Blunt, inače glumica od koje se vrlo malo traži u filmovima, pokazuje dublje glumačke sposobnosti i olakšava nam shvatiti koliko je njihova situacija gadno usrana. Ali usudio bih se reći da je to ujedno jedina – doduše najdulja – zanimljiva sekvenca u filmu. Sve drugo prosječan je gledatelj filmova strave već vidio tisuću puta. Mislim, svakako je to dobro napravljeno, hoću time reći, nije loše režirano, nije traljavo, loše tempirano, obesmišljeno, iscrpljeno i što slično, ali je jednostavno šablonsko i mjestimično kiša, ne Vakulo, nego repetitivno.

Pretpostavljam da bi se nekome tko ne gleda redovito filmove strave moglo svidjeti više, naročito ako je u kino doveo partnera da se malo stišću, ali nisam baš siguran koliko film može dati stravoljupcima, čak i ovima što se lože na čudovišta. A Quiet Place nije tip filma strave nakon kojega se u tridesetima spava sa svjetlom u hodniku i lagano odškrinutim vratima.

Protivnici kao Reaperi u Mass Effectu

Rekao bih da su druge dvije važne dimenzije filma razvoj obiteljskih odnosa i karakternih crta likova te priča sama po sebi. U prvom slučaju stvar drži vodu. Osim što je setting filma inteligentno pripremljen i mnoštvo detalja iz kadar u kadar govori o tome u kakvom svijetu živimo i s kakvim se likovima upoznajemo, zanimljivo je da A Quite Place nema protagonista po sebi, nego obitelj funkcionira kao kompleksni protagonist. Ovakvi neizravni obrati u oblikovanju likova višestruko su prisutni u filmu i usudio bih se reći da, iako neće ostaviti vječni otisak ljubavi u srcima gledatelja, protagonist – obitelj Abbott – ostaje zapamćena.

U drugom slučaju, ipak, bojim se da stvar i ne drži vodu. U pokušaju da se nadljudsko biće, kakvo je zamišljeno u ovom filmu, sada nekako prevlada puno je toga prešućeno kada ne odgovara razvoju priče i još više se toga djelomično odredi ili se preskače… podsjeća me na ono što je su napravili u Mass Effectu s Reaperima. Protivnici su toliko moćni da u nastavku nisu imali što nego praviti se blesavi na neke stvari koje su utvrdili.

Slično je napravio ćaća filma, pustio je ipak zvijerima da su malo glupe i da selektivno čuju i da protagonisti imaju prilike izvući živu glavu. Na primjer… Kreatura čuje s kilometra udaljenosti kada se nasmiješ u kući, ali ne čuje na dva metra kada uspuhano dišeš. Nešto kao kada ti stara ili žena vrišti preko usisavača da napraviš što si zaboravio, a tebi nije jasno što hoće, dok vas susjede na plotu sasvim jasno čuju i drže ruku na telefonu u slučaju da nam treba zvati hitnu. Okej, osim što ovi imaju supermegaturbo razvijena osjetila sluha (kao i susjede) i to je nekoliko puta demonstrirano u filmu. A onda opet, da bi ovako specijalistički ograničene zvijeri samo tako poharale čovječanstvo… not buying it. Mislim… jedan je metak dovoljan, a zbunjuje ih budilica… ne pušim da ih snajperi ne bi riješili kao od šale…

U svakom slučaju, A Quiet Place s jedne strane neke stvari radi fakat okej, dok s druge strane nekako to sve ograničava i popušta pred scenarističkim izazovima, što mi je nekako baš bilo žao. Malo sam čituckao komentare kritike i publike i mislim da je prosječna ocjena onako više zbog simpatične postave i autora, nego zbog same materije. Film je solidan, ne treba se čovjek napiti da bi ga gledao, ali mislim… zaboravit će se za dva dana. Šta’s gled’o? Ma ono tamo di se šuti, s Emily Blunt i Scytherima, okej je.

Ocjena: 67%