Filmska recenzija | Black Panther

Vežite se, krećemo na putovanje u čarobni svijet Wakande.

Već na prve taktove najnovijeg Marvelovog hita jasno je kako nas očekuje nešto drugačiji film. Predivna animacija uronjena u južnjačku kulturu samo je djeličak raskoši i živosti koja izbija sa srebrnog platna, a pravo blago krije se nešto dublje. Sve što trebate jest uroniti i prepustiti se.

Obavite domaću zadaću, ne preskačite “Civil War”

Black Panthera upoznali smo u „Civil Waru“, a zajedno sa Spider-Manom istaknuo se u ansamblu svih heroja svojom eksplozivnošću i lakoćom kojom se kreće ekranom pritom izvodeći neviđene akrobacije. Njegova je priča bila dobar dio okosnice koja je držala film, a njezina pozadina veliku ulogu igra i u ovom filmu. Zapravo se radi o direktnom nastavku pa tako priča kreće odmah po završetku događaju „Civil Wara“, a T’Challa kojeg je odlično utjelovio Chadwick Boseman, sprema se preuzeti tron nakon smrti svog oca i naslijediti ga kao Black Panther. Sama struktura čitavog svijeta i pozadina događaja u Wakandi koji će svoj pun oblik poprimiti tokom filma, na predivan su način prezentirani tokom prvih nekoliko minuta filma, a najbolji su i dokaz tome koliko su Marvelove ekranizacije napredovale tokom svih ovih godina. Čitava Wakanda odiše tolikim životom pa je tako bez imalo suzdržavanja mogu proglasiti likom za sebe. Običaji ljudi, postav plemena, tehnološka čudesa koja se odvijaju pod zemljom, jezik, zvukovi divljine i zakulisne priče koje se poigravaju događajima u čitavom svijetu… Teško je odvojiti pogled od ove čudesne, pomalo utopijske zemlje u kojoj sve naizgled funkcionira gotovo savršeno. Sitni detalji koji ukazuju na posebnosti raznih plemena i običaja posebno ističu posvećenost kreaciji svijeta pa tako treba istaknuti sve zadužene za predstavljanje istog, od animatora pa do glazbenika koji su sudjelovali u stvaranju, zasad, unikatnog zvuka u Marvelovim filmovima. Zvukovi afričke tradicionalne glazbe i instrumenata ispremiješani s nešto popularnijom hip-hop kulturom šlag su na torti ove audiovizualne poslastice. Ne mogu dovoljno nahvaliti čitavu strukturu svijeta koja je ovim filmom postavljena u Marvelovim filmovima, a ista je ujedno i ono što ga najviše izdvaja od ostatka.

Dodate li na to fantastičan ansambl likova i glumaca koji ih tumače, teško je ne uživati u svemu što nam je Ryan Coogler spremio. Svoju viziju odveo je do samog kraja, a osim što je dirigirao svijetom Wakande, uspio je uključiti ga u globalne zavrzlame, tj. probleme s kojima se i dan danas susreće afroamerička skupina ljudi u svijetu. Bez neke patetike, „politička“ pitanja odrađena su kroz oči „negativca“ Killmongera, američkog čovjeka koji će unijeti kulturološke razlike i razdor u društvo Wakande. Killmonger je definitivno jedan od negativaca koji će ostati zapamćen, za razliku od mnogih drugih u Marvelovom svijetu, a neki bi mogli ići i toliko daleko pa ga staviti na drugi spektar te ga zbog ciljeva za koje se bori prozvati „pozitivcem“ ovog filma. Pozadina njegova lika odrađena je efikasno i iako je donekle očekivana, odlično dočarava zašto se ponaša baš tako kako je prezentiran u filmu. Michael B. Jordan samo je pomogao svojom karizmom pa tako ovog ekstravagantnog lika većinu vremena drži pod kontrolom i daje dobro doziranu predstavu. Na odličan način postavlja pitanje koje najviše mori kralja Wakande, a pri tome mu i pruža određenu širinu. Ostatak likova posebno ne valja opisivati jer se radi o puno previše materijala, ali cjelokupno gledano, čitav ansambl još je jedna prevaga na strani ovog filma.

Na akciju previše riječi ne bi trošio, jer očekivano, radi se još jednom o vrhu industrije. Nekoliko izvrsnih potjera, velikih borbi i odlično koreografiranih sekvenci postali su standard za sve što nam Marvel isporučuje, a scena u Južnoj Koreji pokazuje inventivnost koje očito ne manjka. Tako ćete se još jednom diviti svim tehnološkim čudima koja svakim filmom dobivaju na broju, ali i razmišljati o načinu na koji su ista povezana s drugim filmovima i likovima. Humor je standardno solidan, većinom prolazi, a najviše ga nosi Shuri, sestra T’Challe, kojoj je pripala uloga briljantne karike iz sjene koja pokreće tehnološka čuda u Wakandi. Tu moram pohvaliti Letitiu Wright, koju će neki prepoznati iz posljednje epizode „Black Mirrora“, a ovdje je pokazala kako joj se definitivno smiješi uspješna karijera.

Novi putevi…

Da sve ne bude tako ružičasto, pobrinule su se neke standardne boljke u vidu predvidljivosti određenih događaja i likova, na trenutke preveliko igranje na sigurno i nedovoljno vrijeme posvećeno glavnom liku. T’Challa, Black Panther iza naslova tako je na trenutke u svom filmu samo sporedni lik, a neki su drugi likovi dobili više pozornosti pa se tako i lakše povezati s istima. Prava je šteta što nismo vidjeli više T’Challe jer Boseman je definitivno, u onome što je pokazao, svoj posao odradio najkonkretnije od svih, a ono najbitnije, dokazao je kako je ovo upravo njegova uloga.

Tako je prvim naslovom u 2018. godini Marvel ponovno zakoračio u nove vode i pokazao da svakim filmom napreduje u određenom aspektu. Ovoga puta to je svijet, njegova struktura, posvećenost istome i svojevrsna duša koju posjeduje. Impresivna glumačka postava, čvrsta direkcija vizije Ryana Cooglera i lijepo obrađena, ili možda bolje rečeno, lijepo ukomponirana globalna političko-socijalna situacija u priču o „maloj“, skrivenoj zemlji rezultirale su jednim, iako itekako prepoznatljivim, unikatnim filmom.

Ocjena: 80%