Filmska recenzija | The Lost City of Z

Avantura koja to nije.

Ne znam koliko se sjećate toga, ali nekoć dok smo svi gledali Cartoon Network na satelitskoj televiziji crtići u 22 sata su se gasili i na tom kanalu više nismo gledali Tom i Jerryja i društvo već su se vrtjeli nešto stariji filmovi pod programom TNT. Ako ste i vi, kao i ja, često znali ostajati budni i nakon te „predaje programa“ znali ste na TNT-u vidjeti svakakvih filmova. Između ostaloga, sjećam se da je bilo često i nekakvih istraživačkih filmova gdje ekipa hara kroz džungle Južne Amerike ili Afrike, pa naleti na probleme kada susretnu pleme kanibala. Ne pričam o akcijskim avanturama, već upravo o tim nekim dramskim istraživačkim filmovima. The Lost City of Z, redatelja Jamesa Graya (poznatog uglavnom po dramskim filmovima koji se vrte na Cannesu u kojima uvijek glumi Joaquin Phoenix), svojevrstan je povratak upravo tome.

Možda su neki očekivali blockbuster, odnosno nekakvu Indiana Jones avanturu, no odmah ću vas upozoriti da je ovaj film sve samo ne luda avantura kroz džunglu. Radi se o čistih 140 minuta priče o Percyju Fawcettu, čovjeku koji na prvu i nije bio nešto lud za svojim zadatkom da istražuje divljine Bolivije i Brazila, da bi na koncu otišao u potpuno drugu krajnost i gotovo pa povjerovao u mitsku priču. I dok je priča o samom čovjeku interesantna sama po sebi, kao i sama potraga za „izgubljenim gradom“, koliko je ustvari primamljivo potrošiti toliko vremena na ekranizaciju putopisa?

Krenimo s dobrim stvarima, a to je u prvom redu gluma. Nisam neki fan Charlieja Hunnama, od Sons of Anarchy sam odustao nakon 2 sezone, a iskreno sam i zaboravio da je glumio u Pacific Rimu, pa ne mogu točno ocijeniti koliko je konstantan, no ovdje je pružio kvalitetan performans te je bio poprilično uvjerljiv u ulozi Fawcetta. Bilo je tu nekih problema u dijalogu, no o tome više kasnije s obzirom na to da se ne radi toliko o glumačkim manama koliko o onima u scenariju. Sienna Miller u ulozi njegove supruge se također snašla jako dobro te je njihova kemija, onda kada smo ih gledali skupa na ekranu, funkcionirala. Iako to nije fokus filma, problematika njihova odnosa zbog njegovog posla se dala osjetiti, što nije ni toliko čudno s obzirom na iskustvo redatelja Graya upravo u tom žanru. Kada sam se već dotaknuo obitelji, valja napomenuti da je i Spider-M…ovaj Tom Holland bio solidan, no ne bi škodilo da su mu dali nešto duži „screen-time“, odnosno da su se malo više fokusirali na odnos između oca i sina u tim njegovim tinejdžerskim godinama nego li u onim ranim.

Osoba koja me najviše oduševila i jako ugodno iznenadila je Robert Pattinson. Nažalost po Roberta, stigma Twilight serijala će ga vječno pratiti i vrlo vjerojatno mu je jako teško odmaknuti se od toga, ali ako bude redao ovakve uloge možda i napravi nešto. Uloga Pattinsona kao Henryja Costina, Percyjeva suputnika, nije toliko krucijalna po sam film, ali radi se o liku koji je imao „dušu“ pri čemu bi svaka scena bila kudikamo zanimljivija kada bi se on našao u njoj. Da, gej vampir iz Twilighta je možda bio i najbolja stvar ovoga filma, i to s razlogom.

Izuzev glume, druga pozitivna stvar, koja je nekako i bila očekivana je bila scenografija. Svima vjerojatno pada napamet da film pršti od širokih scena koje prikazuju to šumovito prostranstvo, ali i dok ima nekoliko takvih, puno je impresivniji prikaz muke i izgubljenosti u džungli iz neposredne blizine. Toplina, znoj, ubodi insekata, nedostatak hrane, sve se to moglo osjetiti na neki način putem ekrana i zgodno je bilo vidjeti u takvom jednom epskom putovanju te ajmo reći manje trenutke, iako dojma sam da se opasnost džungle mogla još više potencirati. Izuzev segmenta u Južnoj Americi, dobar je trud uložen i pri prikazu života u Engleskoj početkom 20. stoljeća, a i kratki prikaz Prvog svjetskog rata se može nazvati solidnim. Ne radi se tu o Hacksaw Ridge kvaliteti, ali za film kojem to ni nije primarni cilj je to sasvim solidno.

Sada dolazimo do najvećeg problema, a to je priča. Kao što sam rekao na početku osvrta, sama priča je uistinu zanimljiva i volio bih pročitati to u obliku knjige ili u obliku malo većeg članka, ali način na koji je ispričana kroz film jednostavno nije toliko kvalitetan kako bi držao gledatelja prikovanim 2 i pol sata za ekranom. Tempo filma je nekako krivo odmjeren, jer dok neke stvari koje djeluju jako interesantno traju prekratko, druge ne odveć zanimljive traju predugo. Skakanje iz dramskog prikaza kako Fawcett gubi razum ka nekakvoj akcijskoj avanturi u određenim trenucima također ne pogoduje nikome, jer niti onda imamo kompletnu karakterizaciju lika gdje bi dobili čitav prikaz od trenutka kada je postao potpuno zaluđen pronalaskom tog grada, niti imamo nekakvu napetu avanturu. Film se jednostavno pogubio u segmentima gdje žonglira s činjenicom da želi biti film za koji ćete kupiti kartu za kino i kokice, a u drugom želi izgledati kao nešto što je snimao Werner Herzog. Rastegnimo to sve na već spomenuto trajanje filma i javlja nam se problem.

Iako se meni ni u jednom trenutku nije javio taj osjećaj, vidljivo je bilo na nekoliko ljudi u dvorani kako im glava pada u san. Mislim da bi film bio puno uspješniji kada bi trajao kraće i kada bi se više fokusirao na točno određena Fawcettova putovanja, konkretno zadnja 2, nego li da smo morali gledati čitav njegov život od trenutka kada je pozvan da mapira granice između Bolivije i Brazila, pa do njegovog posljednjeg putovanja. Ovako smo dobili sve, ali poprilično razvodnjeno. Da se razumijemo, nitko ne kaže da spori filmovi nisu za kino. Ima ih čitavi niz otkako je filmske umjetnosti koji su sjajni za gledanje na velikome platnu, ali ovdje je jednostavno falilo „mesa“ te konkluzija nije bila toliko zadovoljavajuća koliko je mogla biti. Ako zbrojimo sve dobro i loše imamo situaciju u kojoj smo dobili jako dobru glumu, tehnički sasvim dobar film i jednu zanimljivu priču koja je mogla i trebala biti ispričana na bolji način i kojoj je fokus ipak prečesto bježao zbog čega smo ostali uskraćeni za potencijalni pravi avanturistički ep.

Ocjena: 69%