Filmska recenzija | The Wailing

2016. je pružila niz filmova, ali na forumu se jako potezalo pitanje jednog filma kojeg ne možemo nazvati mainstream filmom. Što je to toliko privuklo naše članove da pogledaju The Wailing, pročitajte u prvoj (no sigurno ne i zadnjoj) community recenziji forumaša Kapelice.

Promatrajući 2016. godinu u retrospektu, orijentirajući se isključivo na domenu sedme umjetnosti, vidjet ćemo da je bila bogata vrijednim filmskim ostvarenjima. Za svakoga je bilo ponešto, a povremeno se neki odvažni redatelj usudio isporučiti film čvrsto utemeljen na njegovoj vlastitoj viziji bez namjere ostvarivanja rekordnih box office rezultata. The Wailing je jedan od takvih filmova.

Niz neobjašnjivih ubojstava zahvaća gradić Goksung u ruralnoj Južnoj Koreji. Počinitelji su obični ljudi koji bez očitog motiva ubijaju članove obitelji, te su svaki put pronađeni u stanju nepokretnosti, kože prekrivene osipom i pjenavih usta. Suočena s najtežim slučajem do sada, bez ikakvih čvrstih dokaza, lokalna policija poseže za najracionalnijim objašnjenjem: lude gljive. Protagonist filma, detektiv Jong-gu, jedan je od ljudi zaduženih za istragu. On će vlastitim njuškanjem, vodeći se iskazom jednog jedinog potencijalnog svjedoka, misteriozne mlade žene, nabasati na trag koji će ga odvesti do stranca poznatog samo kao „Jap“, nedobrodošlog u Goksungu zahvaljujući praznovjernim stanovnicima. Je li on kriv za ove brutalne zločine? Možda je gradić zahvatila nekakva neobjašnjiva natprirodna sila? Čeka vas dva i pol napetih sati gledanja prije odgovora na ova pitanja.

Na površini ovo je misteriozni detektivski triler s pažljivo ukomponiranim elementima nadnaravnog horora, svojevrsni križanac Memories of Murdera i The Exorcista. No ispod te površine krije se puno više nego bi se dalo zaključiti iz ovakvog šturog opisa. Redatelj Na Hong-jin poznat je široj javnosti po intenzivnim krimi-trilerima The Chaser i The Yellow Sea. The Wailing nastavlja niz i diskutabilno je najbolji film kojeg je Na dosad snimio. Štoviše, naziva ga se i jednim od najboljih korejskih filmova, a meni osobno, kao pratiocu azijske kinematografije, spada među najdraže. Njime je Na samo potvrdio svoj talent u režiranju atmosferičnih, nepredvidljivih žanrovskih filmova koji gledatelja drže u konstantnoj neizvjesnosti. Teško da ćete uopće imati ideju u kojem smjeru ide ova priča, a kamoli da ćete pogoditi neke od par inventivnih obrata koji vas čekaju (Na je, osim režije, napisao i scenarij za film). Prepustite se laganom tempu koji će vas voditi kroz film, upijte atmosferu i jezivi ugođaj te, ono najbitnije, ne dopustite da vas dugo trajanje odvrati od gledanja. Početak, sredina i kraj The Wailinga kao da ne spadaju u isti film, no on je tako namjerno dizajniran – u tome leži čar gledanja ovog unikatnog ostvarenja.

Gluma je konzistentno na visokoj razini. Na je odlučio eksperimentirati u ovom predjelu time što je karakternog glumca Kwak Do-wona postavio u glavnu ulogu, a Hwang Jung-min (poznat po korejskim hitovima New World, Veteran i Ode to My Father), koji se zahvaljujući karizmatičnom nastupu obično pojavljuje kao protagonist, ovdje ima tek manji dio screen-timea. Srećom, svi su se dobro snašli u svojim ulogama, a posebno vrijedi istaknuti mladu Kim Hwan-hee u doista zahtjevnoj ulozi Jong-guove kćeri. Gledatelji već upoznati s korejskom kinematografijom neće biti iznenađeni povremenim emotivnim, gotovo melodramatičnim ispadima, kao ni manjom dozom slapstick komedije u prvoj polovici filma; ovi su elementi česta pojava u njihovim filmovima. No u ovom slučaju se ne ističu u mjeri da vam pokvare užitak gledanja, već su dobro koordinirani s događajima u filmu tako da ih možete shvatiti samo kao prirodne reakcije likova u ekstremnijim situacijama.

S tehničkog aspekta, The Wailing je besprijekoran. Montaža, odnosno „uređivanje“ filma koje se obično obavlja nakon što je posao snimanja završen, je jedan od najjačih aduta filma. Nijedna scena ne traje predugo ili prekratko, a neke sekvence će vas zacementirati za ekran; ovdje prvenstveno mislim na bitnu scenu šamanskog rituala koja traje puno više nego biste očekivali, ali vas drži na rubu stolca čitavo vrijeme. Trebate ju doživjeti da biste mogli vjerovati. Fotografija je prekrasna, ali nema „kičastih“ stilskih rješenja nego se išlo na realističan izgled koji samo naglašava prisutnost natprirodnog zla kada se odluči ukazati. Poneki kadrovi ipak stvaraju dojam mračne fantazije, no oni služe svrsi priče i kao takvi se uklapaju u ostatak filma.

Rezimirajući ocjene i komentare na stranicama poput IMDb-a, možemo opaziti da je završetak ovog filma postao predmet široke diskusije. Neki su njime bili oduševljeni zbog {spoiler}namjerno nepotpunog razrješenja misterije{/spoiler}, drugi zbog impresivne tehnike prikaza paralelnog dvoboja između figura koje predstavljaju dobro i zlo, a neki su ga mrzili zbog nedostatka ekspozicije. Znate one finalne scene u filmovima kada negativac mastermind krene s monologom kako je njegov savršeni i savršeno zli plan uspio? E, ovdje toga nema. Bez spoilanja krucijalnih detalja dragim čitateljima (uostalom, što još radite tu? Hvatajte se računala, videoteka, bilo čega, samo pogledajte film!), smatram kako nije grijeh reći da takvo banalno prepričavanje događaja nema mjesta u The Wailingu. Redatelj Na potrošio je dodatnih 6 mjeseci života uređujući film u stadiju postprodukcije. {spoiler}Odluka da vam nakon 2 i pol sata uglavnom mučnog horora ne dostavi nikakvo konkretno objašnjenje sigurno nije slučajna. Naprotiv, navodno postoji dodatna scena koja puno više razjašnjava, ali je namjerno izrezana. Želim vas samo upozoriti da se ne nadate dobiti iščekivani katarzični reveal. Umjesto njega bit ćete iznenađeni onime što vam je Na priredio. Osjetit ćete frustraciju i nemoć koja Jong-gua muči kroz film. Teror je tu kroz čitavo vrijeme trajanja, ali može ga se samo osjetiti, a tek će u jednoj izuzetno bitnoj sekvenci poprimiti svoj groteskni fizički izgled, manifestiran u vidu neljudske kreature.{/spoiler}

O tome koliko je film kvalitetan govori i to da se već bruji o mogućem remakeu. Definitivno nije za svakoga – zahtijeva dobru dozu strpljenja i od iskusnijih filmofila – no postoji golema šansa da vam se svidi, ako ne i oduševi. Nakon podužeg promišljanja i interpretiranja ove kompleksne priče dolazimo do samo jednog mogućeg zaključka: potpuno smo svjesni činjenice da smo svakodnevno okruženi zlom, no ignoriramo ga dok konačno ne zahvati i nas. Bih li i ja reagirao/la poput Jong-gua? Ako se ovo ijednom zapitate nakon što se dojam odgledanog filma slegne, Na je postigao svoj cilj. Obavezno pogledati.