Filmska recenzija | Valerian and the City of a Thousand Planets

1000 planeta i jednako toliko stvari koje sputavaju ovaj film.

Dugo sam razmišljao želim li uopće napisati recenziju za ovaj film nakon što sam izašao u potpunosti razočaran iz kina, no tu sam da i upozorim kada se nešto prezentira kao ljetni blockbuster mamac koji na kraju ne nudi previše toga, a Valerian je upravo to. Luca Bessona ljudi vole zvati kultnim redateljem i vizionarom te se ne može reći da to nije bio krajem devedesetih. Nikita, Leon, Peti Element pa čak i Ivana Orleanska, su sve bili filmovi u kojima je publika uživala, u svakom na svoj način. Luc je skrenuo negdje s puta tada, bacio se na serijal Arthur i Minimoye koji neće bit zapamćen ni po čemu u svijetu animacije, dok ni Lucy ni The Family nisu nešto pomogli već danas pomalo oštećenoj reputaciji.

Valerian se reklamirao strahovito, gotovo da nema filma čitave ove godine na koji nije bio zakvačen foršpan za Valeriana, i moram priznati da mi je unatoč sumnjivom glumačkom ansamblu djelovao intrigantno. Podsjećalo je malo na Peti Element, djelovalo je kao da se tu krije jedan izuzetno zanimljivi svijet i da se može ispričati jedna pristojna svemirska opera. I dok je vizualno film impresivan, o čemu ću malo kasnije, nažalost niti jedan drugi segment filma nije možda čak ni pristojan.

Krenimo s prvim i poprilično velikim problemom ovoga filma, a to su Cara Delevingne i Dan DeHaan. Ne znam tko je u studiju pomislio da će njih dvoje biti dobar odabir, ne znam jesu li prošli oni uopće kakvu audiciju za uloge ili su eto mladi pa se to činio kao dovoljno dobar razloga da se dovuku gledatelji u kinodvorane, ali Cara (Laureline) i Dan (Valerian) su bili, bez pretjerivanja, užasni. Jasno, treba razlog za to tražiti i u činjenici da su dijalozi i sam scenarij nikakvi, ali ne treba ih tek tako lišiti krivice. DeHaan ni u jednom trenutku ne djeluje kao da je najbolji specijalni agent kojeg intergalaktička vlada ima, naglasak zločestog dečka kojeg forsira kroz film stvara neugodu kod gledatelja, izuzetno je iritantan iako je dojam da lik ne bi trebao biti takav, a kemija koju ima sa Carom je toliko očajna da me zaboljela glava od kolutanja očima prilikom scena gdje joj izražava ljubav. Njegovi izrazi lica, pokreti i ton glasa su identični u svim situacijama filma i najbolji dijelovi filma su upravo oni gdje njega nema.

Gotovo pa ista stvar vrijedi i za Caru koja je doslovno mogla biti zamijenjena kartonskim izrezom same sebe i dobili bismo maltene isti film. Drveno, dosadno, neuvjerljivo uz već navedeni prstohvat očajne kemije s Valerianom. Uz Caru i Dana su tu još i Clive Owen, Ethan Hawke, Rihanna i hrpa manje poznatih glumaca i, nevjerojatno, svaki od njih je zanimljiviji od glavnog dua. Daleko od toga da se radi o ulogama koje će se pamtiti, ali barem su manje loši pa je i to nešto. Pogotovo se to odnosi na Ethana Hawkea i Rihannu koji imaju izuzetno sporedne uloge gdje im screen time nije duži od četiri minute i čak ću reći da bih radije pogledao film gdje oni imaju glavnu ulogu nego li ovo što sam pogledao. Na stranu to što su im likovi napisani isključivo kako bi pomakli priču od točke A do točke B u to malo vremena, bili su uvjerljiviji od glavnih glumaca.

A kada sam već krenuo s manama koje se tiču glume, nadovezat ću se odmah i s onima koji se tiču scenarija tj. općenito načina na koji je film napisan. Ne znam koliko pamtite i jeste li pročitali moje nedavne recenzije, ali „War for the Planet of the Apes“ je bio jedan predivan primjer kako se priča može ispričati bez ekspozicije i bez naracije i objašnjavanja. Valerian pak pati od toga da se svakih 5 minuta mora nešto pojašnjavati i prepričavati pa je između akcijskih scena sve samo nasilna ekspozicija koja se gura gledatelju u grlo.

„Ja sam najbolji pilot u svemiru!“ je samo jedan primjer gdje se nešto, eto, glupom gledatelju, mora reći jer ne postoji suptilniji način za prikazati isto. Nadodajmo na to i kako već u petoj minuti filma Valerian želi oženiti Laureline i kako se ostatak filma moramo mučiti s naglim stajanjima u akciji i radnji gdje on mora izreći neki proljev tipa: „Ti nisi kao ostale, nisi samo broj, uistinu te volim!“, a još radi to na način da zvuči kao da naručuje čizburger i pomfrit u drive-inu u McDonaldsu. Znam, i najbolji filmovi pate od tog poljupca u zadnji čas prije nego li junak ode spasiti svijet od nečega, ali ne sjećam se kada sam vidio da u 2 sata i 15 minuta se takvi proljevi događaju svakih 6 minuta.

Film također misli da je šarmantan i zabavan te da sadrži dobru dozu humora, no „humoristične“ scene će izazvati sve reakcije samo ne onu koju bi trebale. Ako bi ih morao svrstati na neku skalu bilo bi to ispod scene u Transformerima gdje se oni popišaju po nekome. Sama priča filma stvarno ne bi trebala biti duža od 90 do 100 minuta, no iz nekog razloga sve to traje duže od 2 sata, a barem trećina filma nema veze s radnjom i ne vodi nigdje. Početak je čak i djelovao koliko toliko obećavajuće, ekstrakcija određenog objekta itd. pa pomisliš da ćeš dobiti neki akcijski špijunski film smješten u vizualno prekrasan svemir s fantastičnim idejama i dizajnima, ali na kraju dobiješ radnju koja ne vodi nigdje i na pola filma zaboraviš koja je uopće priča ovog filma.

U tom čušpajzu koji se zove pričom filma je i tona sporednih likova, uključujući i onaj Rihannin, koji uopće nisu razrađeni, ali im se daje značaj i zaključak kao da bi nas trebalo biti briga za njih. S obzirom da je Rihannin dio kasnije, to neću spoilat, ali recimo na početku imamo nekog alien trgovca koji djeluje kao neki kingpin i koji se zaklinje kako će pronaći Valeriana gdje god da bio kada mu ovaj ukrade nešto. Istog tog lika ne vidimo više niti jednom.

Nešto u konačnici treba i pohvaliti u filmu, a to su očekivano vizualni efekti. Oni koji su i mislili pogledati ovaj film su uostalom zbog toga i išli s obzirom da se spominjalo kako se radi o najboljem vizualnom iskustvu još od Avatara. Vizualno je film stvarno impresivan, CGI je izuzetno dobar, dizajn je originalan i fantastičan i sve je to prekriveno predivnom paletom boja. Što se samog world-bulidinga tiče, tu je Besson apsolutno ubio i ovakav univerzum bi bio savršen za neku video igru ili jednostavno za film s puno boljim glavnim likovima i boljim scenarijem. Nisam siguran je li 3D stvarno toliko revolucionaran jer sam film pogledao u Real 3D dvorani koja je manja od one Extreme, da ne govorimo kako nije ni IMAX, pa je kao takav djelovao na razini recimo Doctora Strangea koji mi pada napamet kao zabavno 3D iskustvo. No čak i bez toga film je izgledom stvarno očaravajuće i prava je šteta što su tako originalan dizajn i kreativnost potrošeni na ovakav film. Postoji stvarno nekoliko scena koje su izuzetno impresivne, ali to nije dovoljno da se spasi film.

Možda djeluje da sam bio pretjerano kritičan i strog prema filmu čija je glavna svrha da se zavalite u stolice, bacate kokice u usta i bezumno gledate vizualni spektakl na ekranu, ali svaki takav film bi trebao i zabaviti gledatelja, a Valerian to ne radi. Izostanak šarma, humora, konkretnih i kohezivnih akcijskih scena uz već spomenutu slabu glumu i kemiju između dvaju glavnih glumaca na kraju čini ovaj film previše ispraznim. Nadodajmo na to i kaotični scenarij, priču koja se potpuno pogubi na pola filma, učestalo prekidanje radnje zbog melodrame koja nema svoga temelja i dobivamo situaciju da mane filma jednostavno toliko ometaju pri gledanju i toliko su očite da ni najljepše scene ne mogu vratiti film na pravi put. Možda najviše govori činjenica da sam sjedio u istoj dvorani s jako puno djece i da im je po izrazu lica bilo vidljivo kako nisu impresionirani. Prekrasan svijet je izgrađen, ali nažalost nije nastanjen ni sa čim pretjerano kvalitetnim.

Ocjena: 38%