Filmska recenzija | War for the Planet of the Apes

Kažu da je najteže snimiti zadnji dio trilogije i da su najveće šanse da će biti najslabiji. Caesar se tome samo nasmijao.

Kada je 2011. izašao „Rise of the Planet of the Apes“ malo je ljudi očekivalo da će iz tog filma proizaći ikakava franšiza, a kamoli ovako kvalitetna. No evo, 6 godina kasnije „War for the Planet of the Apes“ zaključio je jedan od najpodcjenjenijih, a ustvari jedan od najkvalitetnijih, modernih filmskih serijala. U ulogu redatelja je opet ušao iznimno talentirani Matt Reeves, koji je uostalom režirao i sjajni „Dawn of the Planet of the Apes“, dok iza sebe još ima filmove „Let Me In“ i „Cloverfield“. Teško je bilo očekivati da će Reeves nadmašiti posao koji je napravio s prethodnim filmom jer se činilo kao da se radi o maksimalnom dostignuću koji neki film o „Planetu majmuna“ može doseći, no tko god je mislio isto, gadno se prevario.

„War“ je vremenski smješten nekoliko godina nakon radnje „Dawna“ pri čemu nastavljamo pratiti priču Caesara u njegovoj borbi da zaštiti svoju vrstu. Čitanje naracije inače nije stvar koju preferiramo u filmovima, no način na koji je izvedena ovdje, da se u jako kratkom vremenu podsjetimo što se događalo prije i kako je došlo do ovoga, poprilično je pozitivan. Film uspijeva istovremeno biti dio trilogije koji savršeno zaključuje priču, ali u njemu mogu uživati jednako i oni koji po prvi puta gledaju neki nastavak ove franšize. A za vjerovati je da će takvi nakon ovoga filma htjeti pogledati i prethodne. Što se generalnih informacija još tiče, oduševljen sam i razlikom između najava za film i samog filma. Ne želim ulaziti previše u vode spojlanja, ali sve ono što ste vidjeli u foršpanima nije zagrebalo ni površinu onoga što film nudi, pogotovo u smislu scenarija, glume i emocija.

Kada su već zadnje dvije riječi bile gluma i emocija, prva osoba koje se moramo dotaknuti je Andy Serkis. Njegov motion-capture rad već je poznat svima. Svi znamo da je čovjek najveći profesionalac što se toga tiče, od Golluma, Jacksonovog Konga, pa sad od Caesara. Ali ono što ljudima nekako prečesto prolazi ispod radara je činjenica da je Andy izuzetno kvalitetan glumac. Caesar je u oba filma bio uistinu moćan lik i impresivno je ono što je Serkis dao tom liku u oba filma. No ovdje, u Waru, letvica je podignuta još mnogo više. War je film koji se puno više bavi majmunima nego ljudima. U Riseu bi nas malo bacilo do Jamesa Franca, u Dawnu malo do Jasona Clarkea i Keri Russell, no War 80% svoga vremena posvećuje isključivo majmunima što je ispalo u potpunosti pogođenim potezom. U takvom okruženju Serkis cvjeta i nevjerojatno je da se tolika količina emocija i tolika doza osobnosti može stvoriti putem CGI-ja, motion capturea i čovjeka koji stoji iza toga. Ne pretjerujem kada kažem da bi Serkis trebao biti nominiran za najbolju ulogu za ovaj film, jer ovakav utjecaj pustiti na gledatelje (dok je u stvarnosti u onom nekom idiotskom kostimu) brutalno je kvalitetan posao. Svaki Caesarov potez, svaka suza, svaki osjećaj ponosa je nešto uz što se gledatelj može povezati te je njegov pohod u ovom filmu u potpunosti jasan i bistar, koliko god ga netko smatrao ispravnim ili pogrešnim. Brdo je filmova koji nemaju ni približno ovako dobro napisanog, okarakteriziranog i odglumljenog lika s kojim publika diše, pa opet moram ponoviti koliko je fascinantno to što je Serkis sa svojom ekipom napravio.

Serkis u ulozi Caesara je jasno fokalna točka filma, ali jaku ulogu ima i sporedni glumački ansambl. Spomenut ćemo prvo Woodyja Harrelsona koji je sjajan kao vojni general i kojeg ima taman dovoljno da se pokaže kako je prijetnja, a da opet ne bude fokus na njemu. Kao što je spomenuto ranije, film najvećim dijelom prati same majmune što svaku scenu s ljudima, pogotovo u odnosu generala i Caesara, čini jačima. U jako malom vremenu Woody je izvukao taj neki kompleks boga kakvim samog sebe doživljava te iako pokušava objasniti svoje postupke, gdje na prvu čak djeluju i opravdano, vidi se da je skrenuo u nekom pretjerano radikalnom smjeru. Sva ostala ekipa koja je ispod mo-cap kostima utjelovila majmune također je izvrsna, pa su tako redom sjajni majmuni Maurice, Rocket, Red Donkey, Luca, Lake, Winter i ostatak. Na svakom se daju iščitati nekakve emocije, svaki ima svoju svrhu, što samo pojačava sveukupni dojam. Ono s čime je uvijek opasno baratati, pogotovo kada se igra na kartu poprilično ozbiljnog blockbustera, je lik čija je primarna namjena dati dozu humora u priču. Tako je Steve Zahn taj koji to čini u ovom filmu u ulozi Bad Apea, ali je toliko pametno doziran da je svaki trenutak kada on nešto napravi legitimno smiješan, dobro tempiran i ne remeti koncept filma. Osobno sam bio najviše skeptičan prema liku Amiahe Miller koja glumi djevojčicu Novu. Očekivao sam da će biti prevelika distrakcija ili da će je ukomponirati u neki teški klišej koji neće pogodovati filmu, ali ne samo da je mala sjajna, nego je segment priče oko nje neočekivan i sjajan. 

Ono što uz motion-capture i glumu još oduševljava je sam način snimanja i način pripovijedanja. Film povlači ono najbolje iz filmova kao što su „Apocalypse Now“, „Spartacus“, „Ben-hur“, „Saving Private Ryan“ te ponešto biblijskog motiva, ali ni u jednom trenutku dojam nije takav da ćete zakolutati očima, već je sve savršeno izbalansirano da odgovara cjelokupnom dojmu filma. Scenarij je napisan jako dobro, priča ima svoju glavu i rep, likovi su sjajno okarakterizirani, a verbalni i neverbalni dijalog ni u jednom trenutku nije teški klišej (iako ima jedan trenutak u smislu gdje se heroj odluči nešto napraviti sam, kaže ostalima da ne idu za njim, pa oni ipak odu, no dobro, uistinu zanemarivo). Mnogo filmova pribjegne pretjeranoj ekspoziciji gdje likovi moraju objašnjavati što se dogodilo, što će se dogoditi tj. općenito opisuju film. War u 2 sata i 20 minuta ima ravno dvije scene ekspozicije što zvuči nemoguće za moderan film, ali tako je. Jedna je ona početna naracija o kojoj smo pričali, a druga se krije u razgovoru generala i Caesara. Ostatak priče samo fluidno teče dalje, pratimo likove, pratimo njihov razvoj, a napetost raste iz sekunde u sekundu kako se kraj bliži. Film kreće od jedne točke i cijelo vrijeme ide samo uzlaznom putanjom. Tu bi se samo vratio opet na djevojčicu Novu i napomenuo kako ona u sebi krije jedan bitan segment priče koji pokazuje kako se radi jednostavan i suptilan, a totalno neočekivan storytelling.

Zaključno ćemo ponoviti da je War for the Planet of the Apes fantastičan zaključak jednog podcijenjenog, a strašno dobrog serijala, koji radi ispravno ono što mnogi blockbusteri rade krivo, a to je da film stvara trenutke, a ne scene. Da se razumijemo, film je vizualno brilijatan, majmuni izgledaju iznimno realno, svaka mimika lica je iznimno detaljna, 3D je zadovoljavajuć, fotografija/scenografija je očaravajuća, a odabir lokacija, kutovi snimanja te cjelokupna tehnička produkcija su sami vrh. Također, posebna pohvala ide Michaelu Giacchinu koji je skladao fantastičnu glazbu za ovaj film, od uvodne špice gdje je napravio varijaciju na temu 20^th Century Foxa, do zadnje scene u filmu, svaki ton, svaki takt je epski i teško je zamisliti drugačiju glazbenu podlogu od ove. Kada se sve te stvari pridodaju na činjenicu da film ne igra na kartu „vidi ovo! slušaj ovo!“, već da je to ustvari popratni sadržaj na jako dobru priču, prave emocije i sjajno kreirane likove, nema druge nego složiti se sa svim pohvalama koji je ovaj film dobio.

Ocjena: 87%