Recenzija | Hacksaw Ridge

„One more, just help me get one more.“

Prošlo je puno desetljeće od „Apocalypta“ i napokon smo dočekali novi film Mela Gibsona. Već se dokazao na polju povijesnih filmova, a kako ovaj film kotira… zadržite se još malo i saznajte.

Direktno, riječ je kojom bismo mogli opisati režiserski opus Mela Gibsona. Drugačije nije ni s ovim filmom jer sve što baca pred nas vrši direktno bez ikakvog okolišanja. Već od samog početka filma Gibson uspostavlja takav tempo i upoznaje nas s glavnim likom kroz nekoliko jednostavnih crtica koje na kraju poprimaju smisao i daju nam pozadinu njegovih akcija.

Čitav film može se podijeliti na dva, odnosno tri dijela. Prvi dio odlično oslikava lik Desmonda i ono što ga je oblikovalo kao čovjeka. Vojna obuka koju gledamo u drugom dijelu filma ne odskače mnogo od ostalih koje ste već imali priliku vidjeti na filmu, ali daleko od toga da ne impresionira. Klasičan pristup sa strogim voditeljem i skupinom vojnika koju kroz taj dio upoznajemo pružaju i određenu dozu comic reliefa, a sve to pomalo podsjeća na legendarni „Full Metal Jacket“. Posljednji dio filma ono je što će, siguran sam, ipak osvojiti najviše ljudi. Mel Gibson još jednom je dokazao kako je izvrstan u scenama kaosa gdje do izražaja dolaze sve njegove režiserske sposobnosti.

Brutalne scene rata ono su što ovaj film odvajaju iz gomile, a scena kao s početka „Saving Private Ryana“ ne nedostaje pa se tako pripremite na utrobu, dijelove tijela, zapaljene ljude i slično. Sav kaos rata prikazan je na ekranu kroz impresivne scene borbe koje se protežu dobrim dijelom filma. Tu je Gibson pogodio onaj sweet spot pa su scene tako u istom trenutku vrlo kaotične, ali i prilično lagane za praćenje u smislu da dobra montaža i gradnja same scene ne ometaju gledatelja ni u kojem trenutku. Posebno bih pohvalio i odličnu gradnju napetosti, posebice u pojedinim scenama pred kraj filma koje će vas prikovati za rub stolice. Gotovo kao da gledate horor film u kojem se ta napetost stvara odličnim radom kamere u kombinaciji sa soundtrackom. Malo je režisera koji mogu složiti tako nešto, a Gibson je dokazao kako je jedan od njih. Sveukupno gledajući, scene rata koje su prikazane u ovom filmu neke su od najimpresivnijih ikad, a odvajanje pogleda s ekrana u tim je trenucima nemoguće.

Andrew Garfield glumački je sazrio, pokazuje to već neko vrijeme pažljivijim odabirom svojih uloga, a ovo mu je ujedno i najbolja dosad. Sigurno će privući pozornost u sezoni nagrada, ali ipak treba još pričekati jer ove godine ima još jedan film u kojem bi potencijalno mogao privući i više pažnje, „Silence“ Martina Scorseseja. Garfield bi mogao biti jedno od većih imena ove sezone nagrada i to zasluženo. 

Sporedni likovi odradili su odličan posao, ali nažalost i nemaju toliko screen timea odnosno i ono što imaju raspodijeljeno je na njih nekoliko. Teresa Palmer kao love interest odradila je odličan posao, kemija između nje i Garfielda je odlična, a taj cijeli arc odrađen je simpatično i nenametljivo u odnosu na čitav film. Vince Vaughn odličan je u ulozi strogog vođe, dobar odmak za njega od svih komedija, a u ovom je filmu napokon pokazao da je sposoban primiti se i ozbiljnijih uloga. Hugo Weaving odličan je kao i uvijek, uloga koju igra prilično je zanimljiva, a njezin backstory ocrtava i samu radnju filma. Ostatak ekipe koju većinom čine Desmondovi suborci odradili su dobar posao, ali osim lika Lukea Braceyja ostali su prikazani onako kako bi i očekivali u ovakvom filmu. Tu su da podrže glavnog lika i malo prodube njegovu priču, a u pojedinim trenucima ponude i nešto humora.

Priča filma nastala je po istinitim događajima, a ona je uistinu impresivna. Pothvat koji je Desmond Doss izveo nameće se možda kao i jedan od najimpresivnijih koje je jedan čovjek učinio. Sama činjenica da je čovjek u rat otišao bez naoružanja već je impresivna, a broj ljudi koji je samostalno spasio sigurne pogibelji je čudesan. Naravno, sve to treba uzeti s dozom opreza jer Amerikanci su poznati po preuveličavanju pothvata svojih heroja, ali na kraju krajeva vjerovali u priču ili ne i nije toliko bitno. Ono što je sigurno, ovaj vas film sigurno neće ostaviti ravnodušnima, a njegova izvedba zadovoljit će i najveće skeptike. 

Od zamjerki bih naveo kraj koji je zbrzan i prilično čudno ubačen u odnosu na čitav film. Također, kao što sam već rekao, šteta je što neki sporedni likovi nisu dobili više pozornosti jer impact na gledatelja u određenim je scenama zbog toga nešto manji.

Kao što možete i sami zaključiti, novi izlet u režiserske vode Mela Gibsona prilično je uspješan, a baratanje kaosom i brutalnošću rata na gledatelje će ostaviti utjecaja. Ako ste ljubitelji ratnih filmova i dobrih filmova općenito ovaj ne želite propustiti.

Simfonija nasilja u plemenitoj priči o snazi volje jednog čovjeka.