Recenzija serije | Iron Fist

Posljednji izlet u standalone vodama prije Defendersa pripao je „najmističnijem“ liku dosad.

Čekanju je uskoro kraj jer Marvelovi Defendersi nam stižu već sutra (petak, 18. 8.), a kako ne bismo bili diskriminatorni, morali smo pogledati i priču Iron Fista, posljednjeg lika koji čini sastav Defendersa.

Istina, dobili smo još jednu origin priču „prilično po špagi“, ali i nekoliko zanimljivih „noviteta“ u istoj koji su dovoljno drugačiji da seriju učine zanimljivom za gledanje. Ponajprije ću istaknuti drugačiju dinamiku, naime, ovdje imamo lika koji je svjestan svoje moći i ne libi je se pokazati drugima. Znači nema nekog skrivanja, bježanja i slično jer Iron Fist je taj koji kreće s pozicije moći, svjestan je svojih sposobnosti i koristi ih na prikladan način.

U ovoj seriji ćete rijetko, ako i uopće vidjeti naporne „skriptirane“ scene u kojima naš heroj prima batine od očito slabijih protivnika samo kako bi ih pobijedio u drugom okršaju. Koreografija borbi odrađena je odlično, čak bih se usudio reći kako su određene scene i među najboljima koje smo imali prilike gledati kroz sve Netflix-Marvel suradnje. Iron Fist, Colleen Wing i ostatak likova, svaki od njih posjeduje svoj borbeni stil koji je prepoznatljiv, a isto tako i likovi koji su vezani uz iste likove koriste, logično, identičan način borbe.

Sama priča serije je, kao što sam već napomenuo, klasičan origin story začinjen s još malo intriga u maniri onih koje smo imali prilike gledati u drugoj sezoni „Daredevila“. Bogati klinac bez roditelja, korporacije, filozofski nastrojeni likovi spremni mijenjanju svijeta svojim promišljanjima o novom svjetskom poretku i slično, već viđeno u prijašnjim serijama.

“I’m the Iron Fist!” 

Danny Rand, odnosno naslovni lik Iron Fist živuće je oružje kako i sam kaže, a upravo to pokazuje kroz čitavu seriju. Gotovo da i nema ravnog mu protivnika, a ono najbolje od svega, pravi je užitak gledati ga na ekranu dok se bori. Najveći problem samog lika, kao i serije općenito, je način na koji su napisani. Lik Dannyja Randa kroz dobro trajanje serije ima ispade bijesa, dosta nepromišljenih odluka i slično. Nešto prilično nelogično obzirom na činjenicu da se radi o liku koji je cijeli život učen da kontrolira svoje emocije i ne bude impulzivan. Istina, pozadinska priča lika daje naznake zašto je tome tako, ali i dalje je Rand kao lik na trenutke previše in your face. Colleen Wing je fenomenalna, opaka i iznenađujuće sposobna te hrabra. Ovime želim reći da su scenaristi pogodili, pa tako imamo još jednog lika koji zna za što je sposoban i može držati svoju stranu.

Ostatak likova, poput onih iz obitelji Meachum, i više su nego dobro odradili svoj posao. Vezani su 90% vremena uz pozadinsku priču u korporaciji Rand, ali imaju i svoje manje priče ugurane u čitavu priču. Reći ću kako je sama gluma likova dosta bolja od kvalitete scenarija, a prava je šteta što su na prilično ispran način uključeni u neke dijelove serije.

Claire Temple ponovo je jako bitan lik u seriji, a još ću je jednom pohvaliti jer konstantno iz serije u seriju donosi dašak poznatog i uvijek dobrog. Lik je uključen prirodno u samu priču, a obzirom da je gledamo već peti put lijepo je vidjeti i napredak koji je ostvarila. Madame Gao koju smo imali prilike gledati u „Daredevilu“ ovdje igra mnogo značajniju ulogu, a njezine spletke pravi su užitak za gledanje. Općenito je povezanost s prijašnjim serijama na visokoj razini, a more likova, događaja i slično se referenciraju iz epizode u epizodu.

Mo’ money, mo’ problems

The Hand, organizacija koja nam je također poznata iz „Daredevila“ glavni je antagonist, a njen vođa, Madame Gao osim što će testirati glavnog lika na bojnim polju, izazvat će ga i na onom vezanom uz korporaciju Rand. Priča kao takva je solidna, ali previše je nelogičnosti u samom scenariju kako onih vezanih za likove, tako i za priču. The Hand je na trenutke neuništiva organizacija koja ima svoje prste upletene u svaku poru ovog svijeta da bi već nekoliko trenutaka kasnije ispala kao neka poluamaterska organizacija. Deus ex machina rješenje ispalo je malo naivno, a određeni likovi kao da su ubačeni prebrzo i bez ikakvih naznaka o čemu bi se tu moglo raditi. Prava šteta jer te neke „sitnice“ narušavaju kontinuitet serije i sputavaju je da se svrsta pri vrhu po kvaliteti.

Osim toga, istaknut ću sad već konstantan problem serija u suradnji Netflix-Marvel. Nedostatak svjetla na trenutke odaje jednostavno dojam lijenosti. Zna biti efektivan, ali i više nego nepotrebno narušava određene scene koje zbog istog ne možemo doživjeti „u punom svjetlu“ (pun intended). Također, podjela sezone na dva dijela gdje drugi kreće deus ex machinom gura svoje posljednje korake jer polako postaje izlizan pa se nadam da isto nećemo gledati i u „Defendersima“.

Posljednji sud

Ako ste gledali prijašnje suradnje Netflix-Marvel, manje-više znate što možete očekivati od ove serije. Istina, radi se o najslabijoj suradnji dosad, ali nikako i o lošoj seriji. Određene nelogičnosti zasmetat će mnoge, ali i dalje se radi o iznimno zabavnoj seriji koju ćete bez problema progutati, a to je ono što je možda i najbitnije. Ako na trenutke zažmirite na jedno oko siguran sam da ćete uživati u seriji, a mi se nadamo kako će ekipa iza serije u drugoj sezoni ispraviti sve što ono što je seriju kočilo u prvoj sezoni. 

---

 Spremite se za “Defenderse”:

Recenzija | Jessica Jones

Recenzija | Daredevil (2.sezona)

Recenzija | Luke Cage