Recenzija serije | Stranger Things 2

Čudno se vratilo u grad.

Netflixovci, sjećate li se prošlog ljeta? Jer prošlo ljeto se niotkud pojavio nostalgični trip u osamdesete. Braća Duffer, pogonjeni Kingovom i Spielbergovom inspiracijom, predstavili su svijetu svoj projekt – Stranger Things. Smješten u 1983. godinu, Stranger Things nam je ispričao priču o šačici osnovnoškolaca bačenih u nadnaravne događaje potaknutih bijegom misteriozne Eleven iz vladinog laboratorija u gradiću Hawkinsu. Njen bijeg je ujedno i doveo ogromno zubato krvoločno čudovište iz druge dimenzije u našu zbog čega ubrzo nakon nestaje Will Byers, dvanaestogodišnji školarac koji dane provodi igrajući D&D sa svojim prijateljima Dustinom, Mikeom i Lucasom.

Ekipa je ponovno na okupu.

Prva se sezona fokusirala na Willov nestanak i na Elevenino odrastanje pa prije nego što krenem pričati o tome kako se postavila radnja novih devet epizoda, nabacit ću jedan kratak podsjetnik gdje nas je ekipa iz Hawkinsa ostavila na kraju prve sezone. Nakon što je Eleven u krvavom pohodu spasila mali gradić u Indiani od opasnosti čudovišnog Demogorgona, nestala je bez traga. Policijski načelnik Hopper je zajedno s Willovom majkom Joyce otputovao u Upside Down te spasio Willa koji se ipak nije vratio kao dobri stari Will te je dio Upside Downa ostao u njemu. Dani su prolazili i život se polako normalizirao, no Mike, koji se zbližio s Eleven nikako se nije mogao pomiriti da je ona samo tako nestala. I gdje smo sad?

Bila je to duga godina

Prošla je jedna godina otkad je ekipa bila na okupu i igrala se indiane Jonesa. Na prvi pogled, svi su se vratili u rutinu. Škola je počela i Halloween samo što nije tu. Nažalost, na umovima naših protagonista najveći problem ne predstavlja koji kostim odabrati, već su obilježeni događajima prošle godine. Svaki od likova prošao je kroz traumu te unatoč tome što se sve doima relativno normalnim, svaki od njih je na neki način obilježen. Will redovito ide u zgradu vladinog laboratorija na istraživanja jer pati od halucinacija u kojima se ponovno nalazi u Upside Downu, Mike se bori s gubitkom Eleven, Nancy, Mikeova sestra, bori se s krivnjom oko smrti svoje najbolje prijateljice Barb, dok je Joyce obilježena Willovim nestankom te pokazuje paranoično ponašanje. Odmah mi je bilo jasno da je ova sezona ipak drukčija od prve. Mračnija, strašnija i opasnija od prošle.

Vrijeme je za promjenu imidža.

Willove vizije ga bacaju u jezivi Upside Down, sivilom okupanu paralelnu dimenziju našega svijeta obilježenu destrukcijom i smrti. Tim prostorom vladaju čudovišta, od kojih najnovije, Shadow Monster, uporno pokušava uloviti Willa zbog čega se on nikako ne može oporaviti te nastavlja pokazivati simptome PTSP-a. Status quo unutar grupice mijenja nova učenica Maxine koja počne rušiti rekorde u lokalnoj igraoni zbog čega ju Dustin i Lucas ne podnose. Njen brat Billy je faktor nestabilnosti, on je onaj baja koji u srednjoj školi nosi toliko postojanu fudbalerku da bi mu zavidio i Trifon Ivanov, a kad su u pitanju cure, ni Barney Stinson mu nije ni do koljena. Međutim, njegova mana je ta da je apsolutna šupčina, kako prema svojoj sestri Max, tako i prema Nancyjinom dečku, “kralju” škole Steveu.

Dr. Owens novi je vođa laboratorija u Hawkinsu i malo je drukčiji od Dr. Brennera.

A što je u to vrijeme radila Eleven? E to ostavljam vama na otkrivanje. Ono što bih volio istaknuti je da Eleven prolazi kroz putovanje koje će ju više oblikovati kao lik, a s obzirom na situacije u kojima se nađe tijekom sezone, dobila je veći prostor za igranje s emocijama, zbog čega je predstava Millie Bobby Brown stvarno impresivna. Podigla je ljestvicu i osobno me u potpunosti oduševila u svojoj predstavi. Ali nije samo ona oduševila, o ne. Općenito su svi klinci fenomenalni. Gaten Matarazzo kao Dustin je standardno odradio odličan posao, no Finn Wolfhard kao Mike me stvarno iznenadio. Ljutnja i tuga miješali su se i odradio je stvarno zreli posao. Ipak, uz Eleven, zvijezda ove sezone je Will. Drago mi je što je dobio puno veći prostor ove sezone, a Noah Schnapp koji ga tumači je odradio posao koji bi mu mogao zagarantirati nominaciju za Emmyja.

Kamera radi čuda.

Opet me osvojio taj synth zvuk

Vizualno je ljestvica ponovno podignuta. Sivo-crveni tonovi Upside Downa odličan su kontrast šarenoj jesenskoj idili Hawkinsa, dok su čudovišta druge dimenzije vrlo uvjerljivo napravljena. Ipak, kada gledamo audiovizualnu prezentaciju, zvijezda Stranger Thingsa je auditivni dio. Zvukovi sintesajzera savršeno odgovaraju svakoj sceni u kojoj se pojavljuju, a pogotovo onim napetijima u kojima sam često ostao na rubu stolca, a nekada na rubu suza. Ponovno je dokazano da drama i humor odlično idu skupa. Svako malo se ubacuje poneki lakši trenutak, bila to zbunjenost Stevea ili možda Dustinov sarkazam koji razbija nervozu. I opet imamo brdo pjesama ranih osamdesetih i kasnih sedamdesetih koji dodatno dočaravaju tu magičnu atmosferu starih avanturističkih filmova. Kao da serija već nije dovoljno asocirala na Gooniese, Sean Astin, poznat kao Samwise u Gospodaru Prstenova i Mikey, glavni lik Gooniesa, glumi Boba Newbyja, Joyceinog bivšeg školskog kolegu i novog dečka. Bob je tehnološki geek i radio u obližnjem Radioshacku. Nadimak u srednjoj školi mu je bio Bob the Brain koji će, bez spojlanja, itekako opravdati. Uspio me u potpunosti osvojiti i doimao se kao prirodni dodatak glumačkoj ekipi.

Vidimo se iduće godine, Hawkins!

Radnja druge sezone eskalira nakon što Will doživi snažniju epizodu halucinacija nakon čega dobije čudne simptome koji asociraju na to da nešto stvarno ozbiljno ne štima. Događaji koji slijede pokazat će da braća Duffer tretiraju svoje likove kao da odrastaju, što se glumcima zapravo i događa. Nalazit će se u mračnijim, moralno sivim situacijama koje će dodatno izgraditi njihov karakter. Cijenim činjenicu da kako glumci odrastaju, tako se i serija još ozbiljnije bavi već ozbiljnim temama. Teško mi je procijeniti je li druga sezona nadmašila premijeru, no siguran sam da je u najmanju ruku jednako kvalitetna kao i prva sezona što je u svakom slučaju uspjeh koji rijetke serije ostvare. Gluma je napravila korak naprijed, radnja je ponekad išla u predvidljivom tonu, no uvijek je imala spreman neki as u rukavu da me šokira, a audiovizuali su me ponovno uvukli u svoj čaroban svijet osamdesetih.

Sean Astin, gdje god da glumi, uvijek ispadne najsimpatičniji.

Pa dobro kad će već jednom ta treća sezona?!

Treća i četvrta sezona već su potvrđene, živo me zanima što nam luda braća spremaju, no što god da bilo, mene su privukli. Pokazali su da znaju održati kvalitetu i da imaju viziju serije, što je dovoljno da me privuku i zadrže do iduće sezone. Stranger Things 2 ponovno je rasturio i vjerujem da će sve koji su gledali prvu sezonu jednako tako osvojiti i natjerati da čitavu avanturu pogledate u komadu. Moć dobrog pripovijedanja je snažan alata, a Stranger Things barata njome kao pravi majstor zanata.