Recenzija | Sherlock

“Miss me?”

Nakon otprilike godinu dana i zasebne specijalne epizode “The Abominable Bride” stiže novi fiks u obliku sezonske trilogije našeg omiljenog detektiva. Vi biste sad htjeli pročitati recenziju i zaključiti isplati li se gledati? Isplati li se uopće gledati? Pa ja ne znam zašto vam routeri već nisu crkli od “gusarenja” novih epizoda koje se čekaju “proždirati” kao pokojnika crv? Oni koji su fanovi su već ionako pogledali. Dakle, na posao! Ti silni gigabajti se neće spremiti na vaše hard diskove sami od sebe.

Sada kada je već četvrta sezona u nizu, tada mi se počinju javljati strahovi u glavi. Hoće li ova sezona nadmašiti sve prošle? Hoće li barem biti na razini prošlih? Što ako sada počinje razdoblje stagnacije i ponavljanje prokušanih fora jer nije lako smislit nešto novo i divlje što već nije na neki način viđeno u prošlim epizodama? Argument koji bi išao uz to bi bilo da nije baš lako smišljati takve veoma intrigantne elemente, zapetljanu adaptaciju priče ili bacanje suptilnih hintova koji se otkriju tek ponovnim gledanjem svaki put. No, izgleda da Sherlocka počinjem podcjenjivati, a on mi je uzvratio ovom sezonom. I to kakvom! S obzirom da spoilanje ne dolazi u obzir, morat ću se poslužit svakakvim trikovima koji mi padnu na pamet da dočaram kako je to dobar serijal.

Ovo nije serijal kao, primjerice, Supernatural koji ima već skoro 12 sezona iza sebe i preko 200 epizoda gdje je već na pola puta očigledno da se radi o ponovnom žvakanju već previše puta ponovno žvakane i prežvakane formule. Završi prethodnu sezonu cliffhangerom koji ćeš riješit prvom epizodom iduće sezone. Pojavit će se novo zlo koje je najgore ikad… Do kraja tekuće sezone. Ponovi formulu opet pa opet i tako dok se serijal ne pretvori u vucarajućeg živog mrtvaca kojeg ni odlična gluma protagonista ne može spasiti. Gledati Supernatural je jednako uzimanju jedne tablete neofena tjedno u nadi da će vas riješiti zubobolje, a razmak od tih tjedan dana je taman da ne izaziva navikavanje. S druge strane godišnje izlaženje Sherlocka u tercetu je jednako konzumiranju cijelog pakiranja ibuprofena 800, raznih painkillera, ketonala i slično kojih zalijete džekijem umjesto vodom. Kratki rafal strojnice prema luku i strijeli. Ono čega je previše, ne valja ni s ajvarom jesti. Nema ga toliko na svijetu.

Htjeli ili ne hjteli, Sherlock nesvjesno izaziva nevidljivog detektiva u vama u vidu “skeniranja” svega u seriji u potrazi za dokazima unaprijed čisto da se možete pohvaliti okolini kako ste sve predvidjeli. Tako i ja, ne mogu si pomoći te stalno počinjem analizirati svaki detalj koji moje oči uspiju uhvatiti samo da bi sam sebi dokazao da sam veći genij od samog Sherlocka. A za se dogodit da mi nešto promakne pa moram biti Picard i ošamarit se po čelu i upitat kako to nešto nisam prije shvatio? Vrlo je lako dovesti nakupinu ganglija pod haubom zvanom lubanja do usijanja jer Sherlock to traži od vas. Ako ne investirate tih sat i pol vremena po seriji u koncentraciji prateći radnju, vrlo lako ćete ispast iz tračnica i pitati se što se sada trenutno zbiva? A radnja je takva da ne trpi stajanje na jednom peronu više od minute. Vlak kreće za novu destinaciju, a vama se žuri na wc? Sorry, to tako neće ići!

Simpatično je vidjeti kakav je to osjećaj kada ta nadasve briljantna umna palača doživljava eroziju od strane emocija. Kako sanirati štetu? Opojnim sredstvima u tolikoj količini da tijelo ne može pratiti sinaptičke impulse koji očigledno sada idu brže od brzine svjetlosti, a erozija postaje ni manje ni više nego odron i urušavanje. No u svakom zlu ima nešto dobro pa tako i taj raspad možda otvori neki novi skriveni prolaz u palači do novog kutka uma. Sada je granica između genija i totalnog raspada sistema odnosno ludila tanja nego ikad. Nikada ne budite fascinirani brojem 3 jer svi vole taj broj. Napravite uvijek ekstra korak naprijed. Pobornici držanja čvrsto na zemlji će češkati svoje glave u čudu osuđujući svaki pokušaj hodanja po zidovima, ali gdje logika prestaje, improvizacija počinje.

Vjerujem da uistinu nije potrebno spominjati glumu jer svi glumci su na visini, a pogotovo Benedict Cumberbatch kao Sherlock. Mislim da nitko ne može bolje od njega utjeloviti tu ulogu sve i da hoće. Sorry Robert Downey Jr. Znam da si se trudio i noćima nisi sanjao samo da simuliraš britanski naglasak, ali to je kao da se ideš kupat u moru u 6 sati popodne u 9. mjeseci nakon što su svi turisti otišli doma, a voda je postala leglo raznih ljudskih izlučevina. Loš, mlak i fuj afterparty dok je Benedict kristalno čisto more u 6. mjesecu kada je sezona puna mladih i zgodnih ljudi koja pokazuju rezultat svoje višemjesečne muke trčanja po susjednim kvartovima u 5 ujutro. Nemojmo ni Martin Freemana kao Watsona izostaviti. Točno ga je utjelovio onako kako treba. Jedino mi je žao što Mycroft Sherlock kojeg odlično glumi Mark Gatiss ne dobiva više prostora jer čim je njegovih 5 minuta u igri, razina uloga se podiže barem 150%. A u vašim rukama je par sedmica samo. Blefirati ili ići all in pitanje je sada. Radnja u serijama je uvijek riješena na način da ništa nije slučajno, nijedna sekunda neiskorištena, a višestruki paralelni scenariji se redovito isprepliću na način da rezultiraju kaosom i bombama oduševljenja poradi načina kako se razrješavaju. Čak i ako neki detalj postoji u prvoj epizodi koji se više ne spominje ili na kojega se ne obraća pažnja, budite sigurni da neće biti zaboravljen u idućoj ili zadnjoj.

Ima li smisla redati još koju sezonu? Osobno, ima, ali eventualno još jednu ili maksimalno dvije, jer nakon ove sezone ne mogu pojmiti kako podignuti izvrsnost na još viši nivo. Nije lako uzeti motku i preskočiti ovako visoko podignuti letvicu, no tko zna. U svakom slučaju, ova i prethodne sezone uvijek mogu poslužiti kao godišnji maraton. Toliko su dobre. A sad, znate što vam je činiti.