Recenzija | The Magnificent Seven

Priču ovoga filma vidjeli ste milijun puta, ali doslovno, milijun. Ukratko, malo mjesto brani nekolicina ragtag frajera koje je okupio jednog po jednog jedan frajer kako bi se borili protiv nadolazećeg zla. To bude radnja i nekih epizoda u serijama, a kamoli u filmovima. No ovaj film je dokaz da ponekad i istrošeno i jednostavno može biti i više nego solidno ukoliko se dobro izvede.

Kao što vjerojatno znate The Magnificent Seven remake je istoimenog filma iz 1960., koji je pak bio adaptacija filma “Shichinin no samurai” Akire Kurosawe. Ne samo da ta činjenica u startu daje do znanja da smo to već vidjeli, već je i radnja filma jednostavno takva da ju je akcijski/avanturistički i western žanr izmuzao koliko god je mogao kroz toliko godina. Bezbroj filmova na neki način kopiraju tu premisu gdje se inferiorna skupina priprema za borbu protiv superiorne i pruža otpor i pobjeđuje ili časno gubi pa se implikacije osjećaju i slično. Ovaj film nije ništa drugačiji od toga i već pri ulasku u kinodvoranu imate predodžbu kakav ćete film dobiti, pa je jedino pitanje da li će se ta priča izvesti na dobar način i da li će nam ponuditi nekakvu drugačiju varijaciju na istu temu. Ono što The Magnificent Seven ima i zbog čega ga se isplati pogledati je sjajan casting, zadovoljavajuća doza humora koja nije isforsirana, te akcijske scene koje su snimljene mnogo bolje nego li sam to očekivao. Uz to, u današnje vrijeme kada westerna gotovo pa ni nema na mapi (a inače sam uistinu fan toga žanra), jako je osvježavajuće bilo vidjeti klasične saloon shooting okršaje. Naravno, ne radi se tu o Clint kvaliteti, ali mislim da se ponudilo jedno zadovoljavajuće iskustvo.

S obzirom da je naslov filma takav kakav je, i da su glumci poprilično svijetla točka ovoga filma, bio bi red reći nešto i o njima. Ulogu vođe ove sedmorice ima Denzel Washington, i iako je možda na prvu  čudno da je Denzel fokalna točka westerna, on i ovdje potvrđuje da može nositi na svojim ramenima bilo koji film. Nemoguće je skinuti pogled sa njega u čemu god da se pojavi, i isti slučaj je i ovdje. Ono što je trebao biti u ovome filmu, to je i bio. Chris Pratt je drugo najveće ime filma (što više ne treba čuditi, čovjek je postao zvijezda) i ono što očekujete od njega, to i dobijete u ovome filmu. Zabavan, karizmatičan, ali i izuzetno badass sa revolverima u rukama. Možda je u nekim scenama otišao predaleko sa svojim klasičnim “Starlord” ponašanjem što nije sukladno za razdoblje u kojem se film odvija, ali i dalje je teško ga ne simpatizirati. Drago mi je što opet možemo gledati i Ethana Hawkea u ovakvim filmovima, a još bolje je vidjeti njegov reunion sa Denzelom pod palicom istog redatelja koji je režirao “Training Day”. Njegov lik je jedini lik koji ima nekakav backstory u čiji se malo uđe, iako u ovakvom filmu oni nisu potrebni uopće, i zanimljivo ga je bilo gledati na ekranu, uz to jako mi je legla ta njegova uloga i njegovi dijalozi.  Možda najveće iznenađenje filma je Vincent D’Onofrio. Vidio sam da glumi u filmu, i očekivao sam nekakav brute force od njega, te sam to i dobio, ali na potpuno neočekivan način. Njegov lik je toliko over the top, i način borbe mu je toliko sulud, kao i cjelokupno njegovo ponašanje da je čitava dvorana uživala u tome. Nekima će možda to biti too much, ali D’Onofrio je majstor too mucha. Od ostalih su tu još i Byung-hun Lee koji je imao fantastične akcijske scene te ga je bio užitak za gledati pri svakom izvođenju istih, Martin Sensmeier u ulozi Komanča koji je bio solidna potpora, te Manuel Garcia u ulozi Meksikanca oko kojeg se većina stvari oko njega svodi na ponašanje klasičnog “from the hood” latinosa što je isto bilo prolazno. Također treba napomenuti i da je Peter Sarsgaard odradio dobar posao kao bad guy, pogotovo na početku filma. Radilo se o klasičnom ljigavom frajeru za kojeg u većini situacija čekate kada će zavrtjeti svojim brkom ili zagristi jabuku da ispadne još veći šupak, no znao je nositi tu ulogu. Možda se u nekim situacijama očekivalo nešto više od njega pa bi to išlo pod neku manu, no dobro.

https://www.youtube.com/watch?v=q-RBA0xoaWU

Antoine Fuqua kao redatelj filma zaslužuje pohvale, pogotovo pri snimanju akcijskih scena. Kroz film se dogode dvije baš veće akcijske scene, pored ovih manjih, no kada se dogode, onda se dogode kako treba. Ono što je boljka velike većina akcijskih filmova danas je naprasni choppy editing (u nedostatku hrvatskih riječi kojima bi opisao to bolje) gdje je ponekad čak i preočito da su morali snimiti 100 scena iz 100 kadrova kako bi spojili to u smislenu akcijsku scenu. Toga nasreću u ovome filmu i nema previše. Akcija je jako protočna, neke scene su duže snimane, ima nekoliko jako lijepih, pa čak i epskih kadrova, i ajmo reći koreografija te pucnjave i tih borbi izvedena je na visokom nivou. Mislim da se bez oklijevanja može pričati o jednim od bolje snimljenih akcijskih scena ove godine i nadam se da ćemo vidjeti toga što više. S obzirom da se radi o westernu naravno da ima i pokoji standoff, i iako nije to napetost iz doba Leonea kao što je rečeno na početku, ipak je na nekom nivou koji će zadovoljiti svakog ljubitelja žanra. Također, iako je označen kao PG-13, ovo je jedan od brutalnijih filmova u zadnje vrijeme koji prolazi pod tom oznakom. Ima nekoliko očiglednih metaka kroz glave i tijela, te krvi, da mi je čak i nejasno zašto drugi filmovi ne idu u tu krajnost pri akcijskim scenama ako se može otići do te mjere. Uz to, film je imao muda za napraviti nešto što nisam očekivao i što nije toliko često viđeno u blockbusterima, no spoil bi bio prevelik da vam kažem što.

Naravno, pored svega dobroga, film ima i nekih problema, no ne toliko radikalnih da mu oduzme titulu zabavnog akcijskog westerna. Prije svega, treba spomenuti tu premisu filma o kojoj je već dosta i rečeno. Tko god da očekuje išta drugo od onoga pod čime se film reklamira će ostati razočaran. Film je jako jednostavan i ultimativan za mozak na pašu, pa kome se to ne sviđa onda nema tu što ni tražiti. Ide se od lika A do lika B na početku, pa tako i radnja ide od točke A do točke B. Nema tu pretjeranog backgrounda, nema velike priče i karakterizacije oko tih likova, nema mjesta ni vremena za to da se o nekome od njih sazna nešto više. Dakako, ne radi se o generičnim likovima, svaki ima svoje izraženo ja (i dobro odglumljeno), no to je to što ćete dobiti. Jedan je Meksikanac, jedan je cuger i kockar, jedan je sharpshooter itd. Nema prilike za neku veliku emocionalnu povezanost pa će nekima to možda biti isprazno, no eto, o takvom se filmu radi. Možda bi čak i kao problem naveo da je bilo dovoljno vremena da se ode malo dalje u upoznavanje tih likova, dok su neke druge stvari više rastegnute no dobro. Osobno sam malo i razočaran glazbom koja je bila jako veliki dio originala. Nema osobe koja nije čula theme song ovoga filma (pa makar i kao intro za Smogovce) i očekivao sam je negdje u filmu uz neki epic kadar gdje oni jašu u suton ili nešto slično, no nažalost to se nije dogodilo. Ta muzika čuje se u nekoliko scena, no sve je to nekakva varijacija i reinvencija s čime i nisam bio presretan. Glavni theme u punoj svojoj snazi se iskoristi, no ne onda kada sam to htio, što me još više naljutilo.

Sve u svemu, radi se o jako jednostavnom filmu s radnjom koju može pohvatati i dijete, no isto tako i o filmu koji pršti od simpatičnosti i karizme koju glavni glumci imaju, čija je akcija snimljena gotovo pa bez ijedne mane i koji ima onu taman dozu humora koja sjeda na mjesto kada treba. Mana svojih, kao što je rečeno ima, no kao zabavni western uz koji ćete pojesti kokice i popiti kolu, i uz koji možete uživati bez pretjerano puno razmišljanja, svoju je ulogu ispunio. Čvrstih 70%, no za fanove revolvera i western akcije uz pokoji one liner kao što sam ja komotno i 75%.