Recenzija | Why Him?

Bili smo na pretpremijeri filma, a kako nam se dopao pročitajte u nastavku…

Saznavši da imam mogućnost odlaska na pretpremijeru filma, mislio sam da se radi o nekoj klasičnoj, novinarskoj projekciji, ali je situacija bila drugačija. Dvorana je bila prepuna mlađe publike, a organizator je vjerojatno bio EnterZG radio, budući da su na početku bile i dvije prezenterice sa spomenute radio postaje. Početna očekivanja su time pala, kao i mogućnost kvalitetnijeg gledanja, budući da je dosta publike bilo veselo i glasno. Dodajmo tome i činjenicu da mi jedan od protagonista, James Franco, nikako nije “sjeo” kao glumac i imamo recept za katastrofu. Na sreću, moram reći da je bilo upravo suprotno, te da se film pokazao ugodnim iznenađenjem. Redatelj – John Hamburg je do sada snimio malo filmova (najpoznatiji je komedija Along Came Polly), ali je zato napisao scenarij za poznatu trilogiju o Fockerima, kao i oba Zoolandera. Priča nije naročito komplicirana (iako se to od komedije ni ne očekuje), a kako naslov i upućuje, odnosi se na klasično roditeljsko nezadovoljstvo i neprihvaćanje potencijalnog zeta. Pomalo podsjeća na Roberta De Nira i Bena Stillera u Fockerima, zar ne? Ne brinite, unatoč klasičnoj i jednostavnoj priči, film je odrađen vrlo kvalitetno i ni jednog trena mi nije bio dosadan ili naporan.

Bryan Cranston u ulozi oca ovdje djeluje poput Waltera Whitea u prvoj epizodi Breaking Bada – obiteljski čovjek, otac, koji se ne nosi najbolje sa životnim problemima. Glumački je odradio standardno dobro, ali još bolji posao odradio je James Franco u ulozi neprilagođenog, buntovnog i bogatog klinca bez dlake na jeziku. Od sporednih uloga imamo Megan Mullally, poznatija kao šašava Karen iz Will & Grace, Cedric the Entertainer, otkačeni Keegan-Michael Key, a u vrlo zanimljivoj ulazi se pojavljuje i Kaley Cuoco! Ono što film čini uspješnim i zabavnim je kombinacija nekoliko različitih i slojevitih elemenata. Film se, izuzev glavne radnje, (za koju unatoč početnim različitostima dva protagonista, svi znamo kuda naposlijetku vodi), dosta bavi elementima generacijskih razlika. Jedan od takvih su ogromne promjene u poslovnoj klimi (gubitak nekadašnjih udarnih industrija pod naletom interneta i automatizacije, te stvaranje sasvim novih radnih pozicija). Osim toga imamo i dosta poigravanja sa retro elementima (bend KISS ili pak referenca na poznati serijal komedija o Pink Pantheru) u kojima se može prepoznati starija publika. Sami humor u filmu se sastoji od dosta vulgarnih segmenata kombiniranih sa fizičkim humorom, te tradicionalnih momenata koji nastaju usred spoja spomenutog generacijskog jaza.

Komedija je možda najnezahvalniji žanr za preporuku, jer je dosta individualan. Dok će u “dobrom” sf-u uživati većina fanova sf žanra, dobru komediju je vrlo teško definirati. Nekome je npr. Monty Python vrhunac humora, dok ga netko uopće ne razumije. Iz tog je razloga teško dati bezrezervnu preporuku za ovaj film. Mogu samo reći da sam ja osobno nakon dugo vremena uživao u ovoj zabavnoj i otkačenoj komediji.