Otimači izgubljenih ekrana: Epizoda #10 – Svi pjevaju, ja ne čujem

Kako je mjuzikl podijelio Otimače…

Otimači se vraćaju! Nakon zasluženog odmora i unošenja abnormalnih količina hrane i pića tokom blagdana, došao je red da i u 2017. nastavimo s našim epizodama. A ima li boljeg načina za krenuti u novu godinu od pjesme i plesa? Da, naša prva epizoda u 2017., i deseta sveukupno, bavi se svima mrskim žanrom, a žanr je, pogađate, mjuzikl! Naime, zbog apsurdne popularnosti La La Landa [naša recenzija] te hvalospjeva kritike i publike, u ovoj smo se epizodi odlučili pozabaviti nekim značajnim filmovima toga žanra kako bismo ih približili publici, jer znamo da od njih svi bježe kao Grdović od vode. Naša stalna tri recenzenta, Blade, CroZac_Drake i ELECTRONICUS dobili su poprilično različite zadatke. Blade se uhvatio u koštac s crnom komedijom Little Shop of Horros, CroZac je odlučio zapjevati uz klasik West Side Story, dok je ELEC pod svoje stručno oko uzeo Oscarima ovjenčani Chicago. Koliko su pjevanje i ples bili ugodni ili neugodni, pročitajte u njihovim recenzijama!

---

West Side Story – CroZac_Drake

Bande i mjuzikl… nikako dobar spoj.

West Side Story, jedan od najkultnijih mjuzikla ikad, ali i jedan od filmova koji mnogi ubrajaju u svoje top liste. Svojim osvrtom na film možda ću nekima od vas pogoditi žicu i navesti vas da kolutate očima dok ga čitate, ali na kraju krajeva, radi se o subjektivnom mišljenju jedne osobe, koje, siguran sam, neće promijeniti vaš vlastiti stav o filmu.

Gdje krenuti? Možda najbolje od pozitivnih stvari kojih je izrazito malo. Atmosfera, jedna od rijetkih stvari koje u ovom filma štimaju – barem ona općenita atmosfera koju pružaju ulice New Yorka. Parkovi, lokalni dućani, plesni podiji i igrališta savršeno su dočarani, a sve to potpomognuto predivnom paletom boja i setovima koji izgledaju kao da su sišli ravno s kazališnih daski pruža barem dozu osjećaja ugode za vrijeme gledanja ovog filma.

Već navedena scenografija također je pohvalna, a i neke, ali samo neke od glazbenih točki pogađaju dobru notu. Također, koreografija tih istih glazbenih točki je odrađena i više nego korektno, a vidi se kako su na njoj radili profesionalci. Od same ideje pa do izvođenja, sve je odrađeno kako i priliči ovakvom filmu.

Ostatak filma, za mene, utapa se u duboko more prosjeka, pa čak i niže. Dva i pol sata gotovo pa agonije, gledanje na sat svako toliko i općenito zgražanje nad određenim konceptima filma rezultirali su za mene jednim od lošijih filmskih iskustava.

Sve pozitivno izgrađeno u ovom filmu pada u vodu pored katastrofalne priče i bizarne kombinacije elemenata priče i mjuzikla. Pitate se o čemu govorim. Jednostavno, čitavi koncept bandi koje plešu i pokušavaju biti ozbiljne u isto vrijeme za mene je totalni promašaj. Početnih 15-ak minuta gotovo je negledljivo, a ne razumijem kako bi trebao povjerovati u priču koja mi prikazuje strah ljudi od hrpe zalizanih tinejdžera s količinom šminke koje bi se posramile i dame noći koja pritom skače kao grupica baletana. Totalno promašena ideja. Ako se već išlo na istu kombinaciju, trebalo je odlučiti hoće li film krenuti u smjeru totalnog mjuzikla ili u neke ozbiljnije vode. Ovako imamo film koji ne zna želi li biti ozbiljan ili ne, pa tako skače između dvije krajnosti.

Inspiracija Romeom i Julijom ispada odrađena šlampavo, a nisam ni dobio dojam kako je ona u centru priče iako se film takvim predstavlja. Čitava ta romansa odrađena je prilično šlampavo te ispada kao sporedna priča, i pri tome loša sporedna priča. Cijela je romansa prilično zbrzana, a ključni obrat zbog toga ispada totalno neuvjerljiv i promašen. Likovi prije njega dijele svega dvije ili tri scene koje bi kao trebale opravdati njihove akcije. Neću ulaziti u ono što se dogodi jer bi to bilo teško gaženje u spojlere, ali jednostavno nisam vidio ni jedan razlog koji bi opravdao tako nešto. Razumijem da se radi o mjuziklu, razumijem da je priča odrađena po klasičnim smjernicama, razumijem da je sve u kontekstu već obrađenih priča i djela, ali ovoga puta za mene je sve to ispao jedan veliki promašaj. Tako bi možda u nekom malo izmijenjenom kontekstu mogao uživati u filmu, ali u ovom slučaju rezultat nažalost nije takav.

Nije pomogla ni činjenica kako mi je 90% likova na ekranu bilo užasno antipatično, od samih glumaca pa do njihove glume odnosno preglumljivanja koje bi možda funkcioniralo na kazališnoj sceni, ali ovdje mi se jednostavno ne uklapa.

Čitav film zapravo izgleda kao nešto u čemu bi možda i mogao uživati u kazališnom obliku. Zapravo, film i je adaptacija predstave, a nažalost za mene u obliku u kojem sam ga gledao jednostavno ne funkcionira. Dovoljno govori činjenica kako nikad nisam ostao ovako razočaran nakon odgledanog filma… Ne znam, bolje da sam zurio u sunce ta dva i pol sata… ili tako nešto.

---

Little Shop of Horrors – Blade

 

„Što može poći po zlu s biljkom mesožderkom koja pjeva?“

Little Shop of Horrors je film Franka Oza koji se temelji na mjuziklu istoga imena te na filmu istog imena iz 1960. Premisa filma je da radnik cvjećarnice, koja baš i nema posla, nabasa na biljku čudnog izgleda te kasnije shvati da biljka može rasti samo ako ju se hrani ljudskom krvi. Zvuči suludo, i tako naravno i izgleda; ali da, radi se originalno o nagrađivanom mjuziklu kojeg je na kazališne daske postavio Alan Menken te je on ujedno i bio kompozitor prilikom snimanja ovoga filma. Moram priznati da sam u potpunosti zaboravio da se radi o mjuziklu. Sjećam se da se film znao vrtiti na HRT-u kad sam bio klinac i znam da je biljka tu i tamo pjevala prilikom žderanja ljudi, ali na mnoge dijelove filma sam skroz zaboravio. Neke od tih novootkrivenih stvari su sjele sjajno, neke baš i ne, no idemo redom. 

Primarna glumačka postava se sastoji od Ricka Moranisa, Ellen Greene i Vincenta Gardenie, dok im sekundiraju poznata komičarska imena poput Stevea Martina, Billa Murrayja i Johna Candyja. Nažalost, što se naših glavnih likova tiče, ne mogu reći da sam bio nešto oduševljen. Rick Moranis je naravno „nerd“ i uvijek je prisutan taj osjećaj kao da je to jedino što taj čovjek može biti, Ellen Greene je bila zamorna, dok je Vincent Gardenia jednostavno samo OK. Nije da su bili grozni, ali u principu su bili zaboravljivi i, iako je sama priroda filma da gluma, odnosno da likovi budu malo isforsirani, kasnije se to pretvara u napor. Moram, doduše, pohvaliti Moranisa i njegove pjevačke dionice i možda sam ga čak i neopravdano spomenuo kao slabiju točku, no jedna scena s Ellen gdje ona pjeva svoju neku tužnu priču me skoro natjerala da odvrtim taj dio prema naprijed.

Iako biste zbog navedenog pomislili da se neće naći tu dobrih stvari, njih ipak ima. Dapače, cjelokupni omjer dobro-loše prevladava čak na ovu dobru stranu. Osoba koja je najviše zaslužna za to je, ne biste vjerovali, Steve Martin. Mnogi su ga zamrzili nakon novih iteracija Pinka Panthera, no kada odemo u osamdesete u kojima je on cvao, vidi se da je nekoć ipak znao nasmijati publiku. I ovdje je bio savršen i uvjerljivo najbolji dio filma. Ne želim ništa odati o njegovom liku, jer u tome i je fora njegovog lika, no eto ja, koji sam bio jako vokalni protivnik njegovog novijeg rada, moram priznati da je ovdje bio genijalan i da se samo zbog njega isplati pogledati film. Kada već spominjemo njega, treba napomenuti i cameo uloge ostalih legendi komedije, Billa Murrayja i Johna Candyja koji u jako malo vremena dokazuju zašto su majstori posla kojeg rade.

Oz je poznat po svom vizualnom radu, kako s Yodom, tako i s Muppetima, i to se jako dobro vidi i u ovome filmu. Sama biljka izgleda jako impresivno i vjerujem da je puno truda potrošeno na njene kretnje i, jasno, sam izgled. Treba nadodati to i da je uz Martina i navedenu ekipu ona također sjajan komičan lik koliko god da su joj namjere zle. S obzirom na to da se radi o mjuziklu, treba napomenuti da su glazbene dionice sasvim solidne i da su 3 pjevačice koje nam na neki način nariraju radnju ustvari jako zgodan i uhu ugodan dodatak, te da su jako dobar posao u tom sektoru odradili i već spomenuti Moranis, Martin i Levi Stubbs kao sama biljka. Priznajem, bila je tu i tamo koja zamorna dionica, pogotovo ona navedena s Ellen, ali sve u svemu, način na koji se sve to izvodi na filmu je jako simpatičan.

U konačnici, Little Shop of Horrors je primarno crna komedija jer, iako se sastoji od pjevanja u 70% vremena, isto to pjevanje ne odvraća pažnju na samu radnju i u većini slučajeva nekako odgovara u široj slici. Ima svojih nekih glumačkih mana, postoji pokoji problem sa tempom samog filma, no sve u svemu, radi se o jednom simpatičnom ostvarenju koje će izvući pokoji osmijeh, a da prilikom toga ne proklinjete što gledate neki film u kojem se pjeva.

---

Chicago – ELECTRONICUS

 

Što si u stanju napraviti za svojih 15 minuta slave?

Chicago, adaptacija jednog od najdugovječnijih brodvejskih hitova, 2003. godine osvojio je 6 zlatnih kipića, uključujući i glavnu nagradu. Ujedno i prvi dugometražni film Roba Marshalla, tada već kazališnog veterana, film je uspješno prenešen na veliko platno, držajući se provjerenih metoda, bez puno inoviranja. No, to ne znači da konačan rezultat nije ispunio očekivanja – naprotiv, dobili smo kvalitetnu i bombastičnu zabavu koja je unatoč pomalo površnom scenariju uspijela prenijeti i važnu poruku.

U glavnoj ulozi nalazi se Roxie Hart, koju utjelovljuje Renée Zellweger, cinična mlada dama koja žudi za svjetlima pozornice usmjerenima samo prema njoj. Ustvari, u ovom filmu svi su cinični. Roxie počinjava ubojstvo svog ljubavnika te se ubrzo pojavljuje na naslovnicama svih novina što joj se iznimno sviđa. Iskorištava svog naivnog supruga (John C. Reilly) da unajmi odvjetnika (Richard Gere) koji još nije izgubio ni jedan slučaj, no njene pripreme za oslobođenjem i osvajanjem pozornice ubrzo padaju u vodu nakon što medijsku pozornost zaokupi novo lice. Kako bi se reklo – „danas jesi, sutra nisi“.

Svi glumci pružili su vrhunske performanse te se vidi da je dostizanje ovakvog nivoa zahtijevalo naporan rad. Lik koji se ipak isticao svojom energičnošću i izraženim seksipilom bila je Velma Kelly, poznata zabavljačica koju Roxie susreće u zatvoru, a koju utjelovljuje Catherine Zeta-Jones. To nimalo ne čudi, s obzirom na to da se Catherine bavila plesom i prije nego se otisnula u glumačke vode. U zajedničkim scenama s njom, Zellweger pomalo ostaje u sjeni, no samostalno je dovoljno dobra. Isto tako, ništa manje očekivan nije bio ni Reillyjev nastup, koji je s mjuziklima tada već imao dobrog iskustva (a imamo ga priliku čuti i u animiranoj komediji-mjuziklu iz 2016.– „Sing“). Njegova patetična točka „Mr. Cellophane“ jedan je od najpamtljivijih trenutaka ovoga filma, uz maestralno stiliziranu točku u zatvoru te točku Richarda Gerea u kojoj su svi bili zavezani za konopce i glumili lutke. Gereu je odlično legao komični ton, a uz pjevanje je pokazao i svoje zavidne sposobnosti stepa. Možda i najbolji odabir produkcije je uloga „Big Mame“, koja je kao stvorena za Queen Latifah.

Scenarij sam po sebi nije posebno dubok te film uglavnom drži lagan ton, ali je kao takav i relativno probabljiv za širu populaciju. Ono što mu je specifično jest korištenje svojevrsne jukstapozicije, gdje se misli i osjećaji likova prikazuju usporedno s njihovim nestvarnim točkama na pozornici, što se pokazalo fantastičnim režijskim potezom.

Glazba Johna Kandera poprilično je zarazna i zasigurno će se svidjeti ljubiteljima jazza, a njeno slušanje teče jako glatko, budući da scenarij uglavnom funkcionira tako da se neglazbeni dijelovi odigravaju kao kratke stanke između pjesama.

U konačnici, film pruža vrijedan pogled na čovječji ego i veličanje pojedinih društvenih uloga od strane medija, koje u ljudima stvara potrebu za iskazivanjem i prihvaćenošću, dok se nedostatak slave tretira kao ultimativni neuspjeh. Problem s kojim se bore mnogi, pritom nesvjesni posljedica koje medijska pozornost vuče za sobom i da iste, poput opijata, nikada, nikada neće biti dovoljno.