Otimači izgubljenih ekrana: Epizoda #11 – Najbolji indie filmovi 2016.

Donosimo vam TOP 15 indie filmova iz 2016. koje nikako ne smijete propustiti.

Posljednjih nekoliko godina svjedočimo strelovitom usponu u kvaliteti indie (nezavisnih) filmova. Razvoj tehnologije omogućio je većem broju ljudi da se uhvate kamere i krenu sa snimanjem, a kad zagusti oko financija, tu su manje producentske kuće koje nude mogućnost financiranja. Indie pojam kao takav prilično je širok, no ne brinite. Kako bi lakše pronašli dragulje u čitavom moru filmova, izdvojili smo za vas 15 filmova s kojima ne možete pogriješiti. Na ovoj će listi svatko pronaći nešto za sebe, a da bismo stvari učinili još zanimljivijima, ovaj tjedan imamo i gosta. Kapelica, stručnjak za strane kinematografije i aktivan član u filmskoj rubrici foruma izdvojio je za vas tri filma i tako upotpunio kvalitetu koju ova lista nudi.

Napomena: Sama lista okvirno prikazuje 15 naslova, nije poredana po kvaliteti ili slično.

 

The Lobster (ELECTRONICUS)

Film “The Lobster” neobičan je spoj komedije i drame koji se na površini može činiti potpuno suludim i besmislenim, no u dubini zapravo krije snažnu poruku o utjecaju društva na pojedinca. Priča prati čovjeka koji dolazi u hotel u kojemu svi gosti moraju naći svoj par unutar 45 dana, ili će u protivnom biti pretvoreni u životinju po vlastitom izboru (od tuda i naslov filma). Režija je poprilično neuobičajena, glumci ne pokazuju emocije, a svoje linije izgovaraju kao da ih čitaju iz skripte iza kamere. Film je sačinjen od pregršt metafora i, iako se radi o drami, često se više doima kao neka vrsta suhoparne komedije. Definitivno nije za svakoga, ali pruža interesantan komentar o ljubavnim vezama i pogledu na iste od strane modernog društva.

Divines (Kapelica)

Jedno od ugodnijih prošlogodišnjih iznenađenja, francuska coming-of-age drama s elementima krimića Divines ističe se uvjerljivim prikazom odrastanja u siromašnom dijelu Pariza, kvartu u kojem vlada kriminal i šanse za normalan život su minimalne. Živahna i buntovna protagonistica Dounia mašta o bijegu, no prije toga namjerava sakupiti novce na jedini način koji zna: zapošljavanjem kod lokalnih dilera. Ona je lik s kojim ne simpatizirate od samog početka, no s vremenom počnete shvaćati razloge njezinog bezobzirnog ponašanja – teško je odoljeti kriminalnim utjecajima kada obitelji praktički nema i jedini oslonac joj je prijateljica Maimouna. Njihov odnos čini emocionalnu srž ovog sjajno režiranog, imerzivnog filma koji je prošao relativno nezapaženo kod šire publike, ali apsolutno zaslužuje da ga se pogleda.

Hunt for the Wilderpeople (Blade)

Jedan od najdražih mi filmova protekle godine i definitivna potvrda da je redatelj Taika Waititi genijalac, pogotovo što se tiče komedije. Može se raditi o čistoj komediji, može o akciji sa primjesom komedije, bilo kako bilo, za sada mu ide fantastično. Fantastični dijalozi, urnebesan humor, simpatični likovi i prekrasna fotografija, odnosno scenografija stvaraju omot za jednu lijepu „feel good“ priču o odnosu naizgled dvoje nespojivih likova, starog farmera i mladog delikventa. Čista uživancija.

Nocturnal Animals (CroZac_Drake)

Gledajući cjelokupni izgled filma, Nocturnal Animals teško bi svrstali pod indie što dovoljno govori o kvaliteti režije Toma Forda, ali i radu kinematografa Seamusa McGarveyja. Tri priče u jednom filmu, prošlost, sadašnjost i fikcija odlično se nadovezuju jedna na drugu, a dodate li na to odličnu glumu svih likova te fenomenalnu atmosferu teksaških polja i hladnih prostora umjetničke galerije imate jedno od boljih ostvarenja 2016. godine. Nakon prvog nas je filma Tom Ford ostavio da čekamo sedam godina, a nakon Nocturnal Animalsa duboko se nadamo kako na novi njegov film nećemo čekati dugo.

Više u našoj recenziji.

Moonlight (ELECTRONICUS)

Jedan od favorita ovogodišnjih Oscara zbog svoje tematike se na papiru činio kao savršen mamac za glavnu nagradu, no ispostavilo se da se radi o pravom dragulju filmske umjetnosti koji nitko ne bi smio propustiti. Film postavlja univerzalna pitanja o životu kroz 3 čina koja prate mladog afroamerikanca u potrazi za samim sobom. Ova vrlo ambiciozna i teška drama gledatelje forsira na preispitivanje vlastitih predrasuda, a krasi ju nekonvencionalna režija i spora, gotovo poetična naracija. Važno ostvarenje za filmsku umjetnost.

Više u našoj recenziji.

Himeanole (Kapelica)

Iz dalekog Japana dolazi ovaj mali dragulj gotovo potpuno nepoznat izvan te zemlje. Japanci su poznati po eksperimentiranju s filmskim žanrovima i ovo se definitivno može nazvati uspješnim eksperimentom – fuziji humoristične drame i brutalnog trilera. Skok iz jednog žanra u drugi je iznenadan i uhvatiti će vas nespremne, no to ide samo u korist filmu koji ne prestaje iznenađivati do samog kraja. Radnja se vrti oko nekoliko neobičnih karaktera koji se ne mogu olako svrstati u dobre/loše nego imaju kompleksne osobnosti o kojima polako doznajemo više. Ako se osjećate filmskim avanturistom i želite nešto originalno svakako bacite oko na ovaj film. Pod uvjetom da imate stomak za podnijeti neke krvavije scene.

Captain Fantastic (Blade)

Viggo Mortensen (zasluženo nominiran za Oscara) u ulozi samohranog oca odgaja svoju djecu u šumi i uči ih antikapitalističkim principima pri čemu dolazi do problema kada se susreću sa „stvarnim svijetom“.  Ova zanimljiva priča uz sjajnu glumu nudi i točno pogođenu dozu zabave i drame, ali jednako tako potiče na razmišljanje o odgoju, ponašanju ljudi i činjenici što se ustvari treba smatrat normalnim. Navedena nominacija bi trebala nagovoriti ljude da „otkriju“ ovaj film.

Midnight Special (CroZac_Drake)

Pretposljednji film Jeffa Nicholsa iako najslabiji dosad i dalje je dostojan ulaska na našu listu. Ovo je u suštini film potjere, a glavni su protagonisti otac i njegov sin koji posjeduje specijalne moći. Upravo to stavlja ga kao metu vlade, ali i kulta koji vjeruje kako je upravo on ključ za spašavanje svijeta. Michael Shannon kao i u svakom Nicholsovom filmu briljira, a ostatak postave nimalo ne kaska. Fanovi Nicholsa ovaj će film sigurno naći zanimljivim dok ćemo ostalima prije toga ipak preporučiti gledanje prijašnjih mu filmova.

Manchester by the Sea (ELECTRONICUS)

U fokusu ove realistične drame nalazi se čovjek koji se nakon smrti brata mora vratiti u rodni grad te preuzeti skrbništvo nad svojim nećakom. U ovom gradu vraćen je u svoju tragičnu prošlost s čijim se demonima sada mora boriti dok obitelji pomaže u organizaciji sprovoda. Dva najveća aduta ovoga filma su iznimno kvalitetan scenarij s pregršt komičnih dijaloga (unatoč tome što se radi o srcedrapajućoj drami) te vrhunska gluma Caseyja Afflecka u ulozi introvertnog čovjeka povučenog iz društva koja se mora doživjeti. Dok mnogi američki filmovi govore da se sve emotivne rane s vremenom mogu povući, ovaj film pokazuje da to i nije uvijek baš tako.

Više u našoj recenziji.

VVitch (Blade)

Revitalizacija horor žanra u zadnje vrijeme ide u dobrom smjeru, a u istom tom smjeru nastavlja i Vvitch. Za razliku od mnogih filmova u ovome žanru Vvitch ne puca toliko na vizualni dojam gdje će likovi biti okupani u krvi ili proganjani spodobama 70% vremena, već pokazuje kroz jedan poprilično uvjerljiv prikaz obitelj iz 17. st., te način na koji se oni bore sa crnom magijom. Jeziva atmosfera, dobra gluma i namjera da se prikaže film kao jedna priča iz folklora čine Vvitch zanimljivim i tjeskobnim.

Victoria (Kapelica)

Još jedno od većih iznenađenja koje nam je priredila 2016. godina je ova njemačka triler-drama kompletno snimljena u jednom pokušaju. Znači nema nikakvog prijelaza iz jedne scene u drugu, niti bilo kakvih pauza, već čitavih 138 minuta pratimo jednu neprekinutu sekvencu. Naslovna protagonistica je mlada žena koja se sa željom dobrog provoda u Berlinu uplete u prljave poslove grupe sitnih kriminalaca. To je sve što morate znati o priči. Ovakav pristup snimanju sigurno je zahtijevao dane i dane planiranja, no na kraju možemo sa smiješkom reći da se trud isplatio. Rezultat je napet, energetičan film kojem je teško pronaći manu, osim što se povremeno radnja primjetno uspori da bi glumcima dala predah, ali to je već cjepidlačenje. Malokad poigravanje s filmom kao medijom rezultira ovako impresivnim ostvarenjem.

Sing Street (CroZac_Drake)

Jedan od najšarmantnijih filmova koje sam ikada imao prilike pogledati film je Johna Carneyja koji se specijalizirao za slične filmove pa nam je tako nakon odličnog “Once” i “Begin Again” predstavio svoj treći, i za mene njegov najbolji film dosad na sličnu temu. Kako to izgleda kad srednjoškolac odluči osnovati bend kako bi zadivio djevojku koja mu se sviđa stariji čitatelji možda će znati iz vlastitog iskustva, ali to ne bi trebalo spriječiti ikoga od gledanja ovog filma. Rock scena Dublina 80-ih godina, more raznih stilova, fantastično obrađena priča i brdo pamtljivih pjesmi obećavaju iznimnu zabavu. Za mene definitivno iznenađenje godine.

Swiss Army Man (Blade)

Film o frajeru i mrtvom tijelu, zar nebi to trebao biti nekakav skeč ili nešto ? Začuđujuće takav film postoji i bome  funkcionira. Paul Dano i Daniel Radcliffe u svojoj bizarnoj avanturi prepunoj ispuštanja vjetrova rade odličan posao i njihova „on-screen kemija“ je srce ovoga filma. Iako je film nešto drugačiji od očekivanog, on definitivno ima svoj šarm i trudi se zabaviti. Ne radi se o remekdjelu, ali pokušaj za uvrnuto se mora cijeniti, a dobar prdac će nasmijati dovoljan broj ljudi.

Everybody Wants Some!! (CroZac_Drake)

Spiritualni nastavak kultnog “Dazed and Confuseda” Richarda Linklatera seli nas u 80-te i pokazuje nam kako je to kad šačica bejzbol igrača odluči iskusiti sve čari koje pruža studentski život. Još smo jednom dobili hrpu iznimno zanimljivih persona, a filozofski razgovori ala Linklater, odlično dočarana atmosfera 80-ih i avanture u koje glavni likovi ulaze dovoljan su razlog da ovaj film nazovemo i više no uspješnim te dostojnim nastavkom “originala”. Pripremite se na odličnu komediju i nezaboravne likove.

Hell or High Water (Blade)

Krimi western smješten u moderno doba ? Da da. I to ne bilo kakav. Chris Pine, Ben Foster, Jeff Bridges i Gil Birmingham pružaju što bi rekli Ameri „acting clinic“ u ovoj iznimno atmosferičnoj igri mačke i miša na modernom divljem zapadu. Ono što je najviše dojmljivo u ovome filmu je činjenica da se i sa izostankom nekih ogromnih akcijskih scena stvorila nevjerojatna napetost što je rezultat dobro napisanog inteligentnog scenarija i osjećaja stresa koji pružaju glumci, ali na svojevrstan način i okolina u kojoj se nalaze. Dođe ti da posjetiš Texas.