FFA Focus: Fenomen zvan arkadni centri u Japanu

Nekada prije arkadni aparati bili su učestala pojava u većim lokalnim birtijama kao i ponekim igraonama gdje bi ih znalo biti izloženo na desetke komada. U današnje doba ih više gotovo i nema. U Japanu je i dan danas situacija bitno drugačija.

Prije otprilike 20 i više godina skoro da nije bilo moguće ući u neku lokalnu birtiju, a da se ne naleti na nekakve velike aparate s par svjetlećih gumba i/ili joystickom te CRT monitorom koji je prikazivao segment iz igre i onaj famozni izraz – „Insert Coin“. Za žeton, jednu, dvije ili 5 kuna (ovisno o aparatu i igri) biste imali pristup igri, nekoliko života ili continuea. Osobno se sjećam doba kad se moglo ušetati u birtiju koja bi imala nekoliko poredanih automata s igrama kao što su Street Fighter 2, Virtua Cop, Metal Slug, nekakav nogomet kojem više ne pamtim ime, automobilistička utrka u stilu Ridge Racera i slično. Uz to bi bili prisutni i automati gdje bi, primjerice, uzeli košarkašku loptu i ubacivali ju u koš. Bilo je to davne 1997. godine.

SEGA Daytona USA. Klasična arkadna vožnja.

Nikada nije bilo, ili barem ja ne pamtim tako, specijaliziranih igraona gdje bi postojali arkadni aparati kao što je to slučaj u Japanu. Postojale su igraonice koje bi imale postavljene PlayStation jedinice ili staru Pentium 3 mašineriju za igranje u LAN-u. Tamo bi svatko dao neku simboličnu cifru od, primjerice, 10 kn po satu i igrao se dokle god traje taj sat. I to je funkcioniralo jer po pitanju PC-ja bi uvijek postojali problemi što se tiče online igranja (barem tada), drivera i sličnog. Ovako bi se ekipa sjurila u lokalnu igraonicu gdje su PC-jevi manje više jednake snage te tako nitko nije bio zakinut za performanse prilikom igranja Quake dvojke ili Unreal Tournamenta. Ali da se vratim na temu, arkadni aparati su uglavnom bili sastavni dijelovi raznih birtija. Sada kada sam malo ušao u svoju umnu palaču, sjetih se da je najbliže igraoni s aparatima bio jedan prostor u Kaptol Centru. Dvije sobe ispunjene raznim arkadnim mašinama i stolovima za air hockey i dr. Zadnji put sam tamo bio davne 2002. godine i sklon sam vjerovati da nije dugo izdržao prije nego se zatvorio. Ipak je Kaptol Centar tada bio prijestolnica mladih Pokemon majstora.

Aparati na aparatima

Danas svega toga više praktički nema. Davno su prošli dani kada je bilo moguće odigrati Street Fighter u njegovom izvornom okruženju. Sada se sve svodi na pokoji poker aparat, kladomat ili mp3 džuboks na kojem se može odigrati varijanta igre Candy Crush odnosno Bejeweled. Čak i u mome kvartu par minuta od mene je postojala birtija s par arkadnih aparata, a već skoro 15 godina je taj dio pretvoren u kladionicu. Zašto je tome tako?

Bez turnira kralja čeličnih šaka u svojoj posljednjoj iteraciji ovaj članak definitivno ne bi bio potpun.

Primarni razlog su konzole. Zašto bi se prosječan gamer izvukao iz stana ili kuće i otišao u pohod na arkadne aparate, ubacivši pritom određenu sumu novaca samo kako bi se igrao neki kratak period? Sve to može imati na svojoj konzoli gdje se može ispred TV-a igrati do mile volje. Sekundarni razlog bi bilo to što su te iste konzole svakom generacijom postale sve bolje i jače te je bilo pitanje vremena kad će nadmašiti aparate. To se navodno dogodilo već sa 6. generacijom gdje je SEGA Dreamcast bila sposobna izvoditi  identične portove igara s arkadnih automata. Još jedan razlog je taj da je periferija za plesne igre ili on rail shootere postala sve dostupnija na konzolama kao i volani za vožnje, stoga automati više nemaju praktički čime konkurirati igranju kod kuće.

Mikado Game Center. Redovi i redovi aparata koji čekaju novi high score.

Navodno je zlatno doba arkadnih aparata bilo negdje od kraja 70-ih godina pa sve do pojave NES-a u Sjevernoj Americi. Otada taj segment tržišta opada svake godine, a aparati postaju uglavnom relikvije spremljene u prašnjavim skladištima ili domovima retro kolekcionarskih manijaka. U Hrvatskoj sve kasni pa je tako vjerojatno maksimum životnog ciklusa arkadnih aparata dosegnut do pojave prvog PlayStationa, a otada pada sve do doslovne smrti. Sada samo možete vidjeti pokoju inačicu UFO catchera u trgovačkim centrima i to je to. S druge strane, ima jedna zemlja koja unatoč padu tog dijela tržišta i dalje njeguje kulturu arkadnih centara i odlazaka u iste. Dakako, radi se o Japanu.

Bliješteći neonski arkadni raj na istoku

Svatko tko odluči u nekom trenutku posjetiti Japan, jednostavno ne može a da ne ode u barem jedan od njegovih arkadnih centara (Game Center ili na japanskom „Geesen“) iskusiti čari igranja različitih igara na arkadnim aparatima. Dakako, za takvo iskustvo je najbolje posjetiti glavni grad Tokyo, odnosno Akihabara district (ili kako ga neki nazivaju – otaku cultural centre) jer je to područje broj 1 kad se radi o video igrama, elektronici, mangama i slično.

Monstruozni višeetažni arkadni centar pod nazivom SEGA GiGO.

Tamo se nalaze najbolji i najveći primjerci arkadnih centara koji se redovito protežu po nekoliko katova kao što su Club SEGA Akihabara Shinkan , SEGA GiGo, Taito Station, Tokyo Leisure Land Akihabara i ostali. Doslovce ste bombardirani raznim neonskim oglasima, monstruoznim aparatima i raznim zvukovima i melodijama koje proizvode. Kao da ste došli u gamerski rajski megalopolis gdje je vrlo velika vjerojatnost da što god da vam padne na pamet u vezi gaminga, tamo vjerojatno takvo nešto i postoji.

Ah, ti famozni Panchinko aparati. Hoćemo li ugledati pokoji s MGS tematikom jednoga dana?

Tvrtke za koje mi znamo na zapadu da većinom izdaju igre za konzole kao što su Bandai Namco, Taito ili SEGA su kraljevi u Japanu što se tiče arkadnih aparata. Konami se uglavnom bavi Panchinko aparatima i to prilično uspješno, ako je vjerovati financijskim pokazateljima, tako da ne smijemo ni njih zaboraviti napomenuti. Za razliku od Panchinko biznisa koji i dalje okreće goleme brojke od otprilike 19 trilijuna yena ne pokazujući znakove posustajanja, industrija arkadnih aparata je 2015. Godine iznosila svega 422.2 milijarde yena. Svake godine taj broj opada te je za očekivati da se sad brojka kreće oko 400 milijardi.

Erozija moderne kulturne baštine

Čak i Japan nije imun na negativne financijske trendove industrije arkadnih aparata. Ali, unatoč tome, Namco, SEGA i ostali ustraju u tome da dotični opstaju jer su oni dio njihovih identiteta. Svoj put su započeli arkadnim aparatima i oni su obilježje tih tvrtki. Dio identiteta i kulture koje treba njegovati i oni to čine do dana današnjega.

Na prvom grafikonu se može primijetiti kako je u svega par godina tržište arkadnih automata palo za skoro 100 milijardi Yena. Drugi grafikon prikazuje smanjenje broja centara kroz godine. Dok su centri koji imaju do 100 aparata bilježili stalan uravnoteženi pad, broj centara koji imaju više od 100 se držao na istoj razini sve do 2015. kada ih je gotovo 1000 stavilo ključ u bravu. Izvor: JAMMA

Kao što se može iščitati iz grafikona, godišnja zarada kao i broj arkadnih centara opada s godinama. Na vrhu popularnosti tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, postojalo je impozantnih 44 000 arkadnih centara, da bi taj broj pao na svega 5700 u 2015. Godini. Ta brojka se odnosi na one velike centre s preko 100 automata koji su zakonski legalno registrirani. 2006. Godine zarade su bile oko 700 milijardi Yena, da bi se sada praktički prepolovile. Kako se boriti protiv ovakvog negativnog trenda i ima li to uopće smisla?

Zabava za sve, a ne samo otakue

Njegovanje kulture arkadnih centara te očuvanje tradicije je nešto čime se vlasnici istih bore na razne načine. Nekada prije su to bile zamračene sobe u koje su zalazili likovi koje bi se uglavnom povezivalo s mladenačkim devijantnim ponašanjem. Sada se tome pristupa tako da arkadni centri budu pristupačni za sve: dovoljno osvijetljeni, obiteljski nastrojeni tako da svaki član može naći neku igru po svom ukusu, aparati su sve više integrirani u trgovačke centre i slično. Ako se arkadni centar proteže na više katova (nerijetko bude takav slučaj) onda je prizemni kat popunjen aparatima kao što su Ufo Catcher i neke jednostavnije igre, dok su podzemne etaže namijenjene hardcore igrama.

Za nas relativno manje poznat proizvođač igara, jer im igre ne dožive lokalizaciju, zove se Taito, ali zato uz SEGU kraljuju u segmentu arkadnih centara.

Kakva sve vrsta populacije zalazi u arkadne centre i kakve vrste aparata igraju? Hardcore igre te sve one čiji portovi bi završavali na drugim platformama poput konzola bi uglavnom bile sjedište muških osoba u rasponu od tinejdžerskih pa do kasnih 20-ih godina. Tu bi ponekad dolazile i starije osobe koje su prešle te godine, ali ih nostalgija i dalje vuče da ubace kovanicu od 100 yena i odvrte jednu partiju za „dobra stara vremena“.

Muškarci u svojim 40-im godinama, pa i stariji, uglavnom preferiraju aparate koji imaju neku vrstu klađenja u sebi kao što su Panchinko aparati. S obzirom na to da arkadni centri ne podupiru klađenje za novac, igranje takvih aparata je namijenjeno isključivo ubijanju vremena. Sve nagrade kao figurice, plišane lutke, nakit ili ručne satove koje se mogu osvojiti nemaju vrijednost veću od 800 yena.

Osobe ženskog roda će se uglavnom zateći pred plesnim aparatima kako pred kamerom izvode plesne pokrete u ritmu ili na aparatima s bubnjevima. Cilj je plesanje ili bubnjanje u ritmu glazbe koja se izvodi. Sljedeća opsesija je izrada selfija u za to predviđenim Photobooth aparatima gdje mogu dodavati razne efekte i filtere na fotografije prema vlastitom ukusu.

Najrasprostranjeniji aparati bazirani na pokušaju dobivanja nagrade putem upravljanja krana su, dakako, razni UFO Catcheri.

Mladi nerijetko prije ili poslije nastave pohoditi arkadne centre i ulupaju kojih par stotina yena te im takav provod služi kao neka vrsta druženja. Poslovni ljudi dođu ubiti vrijeme nakon posla ili prije sastanka, ako imaju viška sat vremena i slično. Obitelji dođu vikendima provoditi vrijeme i usput obaviti šoping pa će ciljati arkadne centre integrirane u trgovačke centre.

S očitim nagrizanjem ovog tržišta na koje ni Japan nije imun treba se boriti radi očuvanja kulture. Ovih mjeseci VR uzima svoj zamah pa proizvođači aparata nastoje tu vidjeti revitalizaciju tržišta pokušavajući unijeti dozu imerzije koju se doma ne može imati. Što kažete na veliku dvoranu u kojoj vi i nekolicina ostalih nosite VR opremu i sudjelujete u tamanjenju najezde zombija? Dobrodošli u SEGA Joypolis!

Joypolis je gigantski centar s hrpetinom cutting edge automata, ali je ujedno i zabavni park s posebnim verzijama vlakića smrti, vožnje električnim autićima, horor kućama i slično. No ono što je sada najveći hit je igra pod nazivom Zero Latency.

https://www.youtube.com/watch?v=b871kq_tQKM

Maksimalno šestero ljudi može igrati Zero Latency. Zidovi prostora u kojem se nalaze su dekorirani tako da pomalo podsjećaju na apokalipsu, a sve ostalo se događa u VR prikazu. Sukladno tome, svaki sudionik nosi VR headset, PC ruksak i oružje s optičkim senzorima. Napucavanje zombija može početi! Fora je to što je virtualni prostor u igri veći od fizičkog prostora tako da zapravo nema ograničenja koliko igra može trajati. Ovakvo nešto se još uvijek ne može imati u dnevnoj sobi.

Mnogi od nas pamte SEGU kao nekadašnjeg konzolaškog giganta koji se nakon Dreamcasta povukao u 3rd party vode te proizvodi i izdaje igre za razne platforme neznajući ili potpuno ignorirajući činjenicu kakav status uživa u Japanu. Ipak je SEGA neokrunjeni kralj arkadnih automata i daleko je više od Sonic franšize po čemu je pamtimo.

Izdvojeni svijet za sebe, u svakom smislu riječi

Koji su razlozi zašto arkadni centri i dalje postoje u Japanu u tolikoj mjeri dok su na Zapadu zamrli desetljećima prije? Prvenstveno, unatoč suprotno uvriježenim mišljenjima, Japan njeguje društveni život van doma. Zamislite otići sa samozatajnim kolegama nakon posla na karaoke i vidjeti kako se oni pretvaraju u prave zvijezde pritom promašujući pola tonaliteta. Toga ima u Japanu na pretek. Klinci i školarci umjesto da vise u birtijama, vise u arkadnim centrima natječući se tko će napraviti više bodova u određenoj igri i zasjesti na vrh top liste. Nostalgičari se ne mogu riješiti navike pa se igraju na retro automatima  svoje mladosti. To su uglavnom ustaljene navike koje su ostale, a očigledno je da ih se ne žele riješiti.

Četvrt Akihabara u Tokyu. San snova svakog otakua, geeka ili bilo koje osobe zainteresirane za industriju elektronike i videoigara.

U velikim gradovima su stanovi jako mali te baš i nisu pogodni za druženje mladih ljudi u malim sobama pred konzolom i TV ekranom, ako se radi o igranju multiplayer igara. Zašto da se gužvaju kad mogu otići u arkadni centar i međusobno se igrati na automatima? To bi mogao biti razlog zašto preferiraju igranje u pokretu i zašto su tamo popularne mobilne igre i prijenosne konzole. Jednostavno ne postoji navika sjedenja pred velikim ekranom.

Japanci su svjesni da su arkadni centri fenomen koji je „njihova stvar“ te koju valja njegovati unatoč zastarjelosti koncepta. Nešto poput Kanji pisma. Sav japanski jezik se može napisati pomoću Hiragane i Katakane koje su neusporedivo lakše nego pamtiti više tisuća znakova Kanjija, no Japanci ga se ne odriču. Kažu da su rečenice tako stilski ljepše napisane te se tako čuva tradicija. Tako je i s arkadnim centrima. Dokle god ima prostora za ponudu nečega što nećete iskusiti nigdje nego u takvim centrima, budite sigurni da će to Japanci vrlo rado isporučiti.