Problem emulacije i izazov prodaje starih igara

Kako bismo igračima približili značaj emulacije, donosimo vam prilagođeni tekst s portala Gamasutra. Zanimljive stavove i pregled trenutne situacije iznio je Frank Cifaldi, samoprozvani arhivist i dizajner Digital Eclipsea.

„Emulacija je najjeftiniji, najsigurniji i najbolji način za reizdavanje starih videoigara na današnjem hardveru“, izjavio je Frank Cifaldi tijekom održavanja skupa The Challenge of Selling Old Games u San Franciscu. Cifaldi je posvetio dobar dio svoje karijere misiji očuvanja starih videoigara, od kojih su mnoge jednostavno nestale iz prodaje nedugo nakon početka prodaje. Videoigre su većim dijelom pogođene ovom problematikom u odnosu na druge medije. Sa svakom novom generacijom hardvera i softvera, masa igara postaje neigriva.

„Emulacija koja se svodi na repliciranje dizajna prastarih računalnih i konzolaških sistema na trenutnom hardveru, u svrhu pokretanja ROM-ova za takve sisteme, predstavlja idealan način za očuvanje igara koje se više ne proizvode“, naglasio je Cifaldi.

„Nije potreban izvorni kod, nema potrebe za posebnom prilagodbom, takvi emulatori su prijenosni i međuplatformski, a sav programerski trud moguće je „reciklirati“ i za ostale naslove“. S druge strane, emulatori su demoniziorani od strane korporacija koje ih smatraju sredstvom piratiziranja igara, umjesto bitnim alatom očuvanja povijesti videoigara“, objašnjava Cifaldi.

„Dosad smo učinili užasan posao za očuvanje te ostavštine. Upalite vaš uređaj za igranje i velika je vejrojatnost da će vas dočekati mnoštvo sadržaja iz glazbene, filmske i televizijske zabavne industrije. Ironije li, na takvim paltformama dočekat će vas i manje od 1% ponude klasičnih igara. Dok se tvrtke trude ponuditi prerade najpoznatijih hitova, originalne naslove vjerojatno više ne možete kupiti nigdje“, upozorio je Cifaldi i nastavio: „Od 26 značajnih igara iz 1989. godine, samo pet ih je danas dostupno za kupnju, od čega je samo jedna dostupna za više od jedne platforme.“ Za usporedbu, bilo koji od deset najprodavanijih filmova iz iste godine dostupan je i za prodaju. „Isti slučaj mogao je biti i za videoigre,” nadodao je “ali demonizirali smo emulaciju. Ne prihvaćajući emulaciju kao alat, dobili smo povijest videoigara koja je dostupna kroz piratizaciju. Sve ovo moglo se i prije spriječiti.“

Jedan od primjera korporativnog nerazumijevanja i nepovjerenja je i Nintendo, u kojem otvoreno tvrde kako ne potiču emulaciju. Cifaldi je naglasio da unatoč ovakvim stavovima, emulacija ni u kojem slučaju nije ilegalna niti se smatra softverskim piratiziranjem. Nijedan emulator nije proglašen ilegalnim sredstvom na sudu, bez obzira na moguću percepciju dijela javnosti koji se ne mora složiti s tom izjavom.

Cifaldi također smatra da postoji komercijalni potencijal za starim videoigrama, pogotovo naslovima koji se brižno čuvaju i slave kao kao temelji i uzori budućim videoigrama i igračima. Criterion Collection, američka tvrtka posvećena licenciranju važnih klasika i suvremenih filmova bi trebala biti ekvivalent onome što je potrebno i u industriji videoigara. Cifaldi je kroz svoj rad u Digital Eclipseu pokušao reproducirati ovu ideju za sljedeće naraštaje kroz Mega Man Legacy Collection, paket od šest Capcomovih igara iz Mega Man serijala. „Više od pola filmova prije 1950. godine više ne postoji, moramo poduzeti napore da se slično ne dogodi i industriji videoigara“, zaključio je.

Što vi mislite o ovoj problematici emuliranja i očuvanja igara? Prakticirate li emulaciju na računalu ili onu dostupnu kroz podršku proizvođača konzola? Javite nam u komentarima.