Gaming kulturaKolumne

Kako sam počeo voljeti Mass Effect

Gotovo bi se moglo reći da Mass Effect nije imao nikakve šanse. I prije nego sam igru pokrenuo, sam pogled na naslovnicu izazvao je u meni otpor. Bio je to period prije, evo, deset i više godina, kada je Bioware naglo eksplodirao, kada su Dragon Age i Mass Effect poharali zajednicu i utjecali na percepciju kvalitete, kada je Bioware počeo eksploatirati igrače, varati na ocjenama i potplaćivati kritiku, kada su u zamahu slave izbacivali nepotpuno dovršene naslove, a gejmeri iz nekog meni još ne sasvim jasnog (ali slutećeg) razloga potpuno izgubili pamet u tim igrama, kada su zdrmali milenijalce u najpovoljnijoj dobi i posadili im u glavu da možeš raditi polovne igre i tražiti dodatni keš – tu se bila i Bethesda pojavila s, po mom sudu i dalje, očajno loše dizajniranim i dosadnim Oblivionom (2006) i Falloutom (2008), o Skyrimu (2011) da ne govorim, kada su svi nanjušili da s manje truda, daleko manje truda nego što je uloženo u jedan npr. Morrowind (2002), možeš zaraditi daleko više novčića, kada su shvatili da možeš prodati priču da je igra »za fanove da stvaraju« i plasirati bućkuriš koji će ti besplatno popravljati tisuće ljudi i umnažati kasu, kada su shvatili da povećanjem sisa ženskih likova dižeš prodaju za 25%, kada su shooter mehanike upale u sve postojeće žanrove i kada su igre dobile sljedbenike u mjeri u kojoj su nekad davno to mogli jedino metal bendovi, bez obzira koliko zbilja dobre bile, kada je Blizzard prestao biti jedini, kada je Asassin’s Creed (2007) postao serijal čiji su logo igrači počeli rezati u kožu, kada su se masovno počela štancati kolektorska izdanja s cijenama na koja se ne bi trebalo pristajati, kada su se počeli izbacivati naslovi sa 7GB patchevima istu večer izlaska, kada su svi forumi imali jednog N7 avatara kojeg nisam mogao podnijeti.

Smatrao sam da se igraća scena srozava pristajući na Biowareove igre, na model izvedbe, cijena i odnose prema igračima, pisao sam negativne domaće recenzije i negativne međunarodne recenzije, najavljivao tsunami DLC-a, pay-to-wina, mikrotransakcija i lijenog razvijanja te brutalno ratovao s N7 avatarima na forumima jer je njima ama baš sve navedeno od igara uvijek jebeno i pre-faking-dobro. Sustavno sam ispljuvao Mass Effect 2, trojku sam jedva zaigrao.

A onda sam se jednog neočekivanog dana u 2017. godini našao braniti Andromedu, a da je zapravo još nisam ni zaigrao. „Ček’… Što?“ Počešao sam se desnom rukom iza lijevog uha.

Na tribini o tome jesu li stare igre bolje, koja je početkom 2018. godine bila održana u Crnom Mačku, u jednom sam trenutku zauzeo poziciju obrane Dragon Agea (2009), kojega sam onovremeno djelomično pohvalio, a nastavke kategorički ispljuvao (ostajem pri tome), tvrdeći da unatoč njenim propustima, takvih igara zapravo nema. Slično kao što zapravo nema nasljednika Lord of the Rings filmova (2001–2003). Svojevremeno se mislilo da će konačno doći do razvoja toga žanra, no to se uopće nije dogodilo. Ne samo da se nije dogodilo nego i kada čovjek zatreba fantaziju, pravu fantaziju, jedino što u čitače možeš staviti su Lord of the Rings i odnedavno Hobbit (2012–2014; već je pet godina prošlo). Slično, ako stvarno želiš pravu autentičnu RPG igru fantazije, ako želiš ući u svijet koji diše svojošću i mehaničkom odmjerenošću, eno ti Dragon Agea. No iako ima duboku posebnost, tu se već može reći da nije baš tako jedini: Elder Scrolls, Heroes of Might and Magic, Divinity, Gothic, Arcanum itd., ima toga. S druge strane, kada je space opera u pitanju, što još postoji osim Mass Effecta, a da na taj način pokriva žanr? Jako puno strateških i JRPG-ova, ali nije to baš to, zar ne? Nisu to dinamični romani. Ne računamo li Star Wars igre, Mass Effect je, ustvari, prilično jedinstven, ali ne samo „jedinstven“ nego i „jedini“. Razne su igre nakon toga napravljene, a da uključuju neki aspekt Mass Effecta, npr. No Man’s Sky (zanemarimo sve što je bilo…), no ni jedna nema sve te aspekte kako ih je ukomponirala ekipa u Mass Effect (doduše, kako je ME kod nas bio prilično jak, jedan naš tim razvija Starpoint Gemini serijal).

S vremenom, kao netko tko pati na svemir i avanture u svemiru, od onih gdje ti crna savršenstva probiju lubanju i oplode te do metakozmičkih (japanskih) ludila, uzeo sam ponovno Mass Effect u ruke, malo stariji i malo manje gnjevan (prefrustriran poslom, možda, da bih se još i na to srdio). Pa ponovno, pa ponovno. Nakon određenog vremena, pokušao sam zaigrati Mass Effect 2. I brzo odustao. Sve što su napravili da bi pogodili širi spektar fanova shootera i mnoge stvari koje su pojednostavili brzo me otjeraše, kao i podsjetnik na to koliko su besmisleno zažmirili na koordinate vlastite priče da bi ona tobože mogla dalje. Nerviralo me i što su povećali količinu orkestralne glazbe umjesto zadržali elektroniku, nerviralo me što je borba 3D verzija Duck Hunta (1984.), nerviralo me što igra još više kontrolira što ćeš reći, sve me nerviralo, a najviše to što je bila podsjetnik na eru kada je, po mom sudu, gaming world izgubio obraz. Došao sam do jednog dijela, odustao. Pokušao opet, odustao.

Ali moj je Shepard fakat bio zgodan, onako, muževno vojnički zgodan, onako kako su ga oni trebali napraviti, a meni se fakat išlo po svemiru. I tako sam u očaju progutao ponos i odlučio sve što me nervira potisnuti da vidim može li mi igra što pružiti. I premda mi je generalna struktura priče i misija, kao i mehanika igre brzo postala jasna i neizazovna, premda mi je priča o Cerberusu bila neuvjerljiva, a ideja okupljanje najboljih luđaka u svemiru bedasta, neke, zapravo mnoge stvari koje su oni napravili u igri prilično su brutalne, pogotovo čitav showdown na kraju igre, kada se svi likovi ujedine u protivničkom gnijezdu. Ali ono gdje su me zapravo dobili bile su moralne dileme. Zbilja me više nije lako dobiti da zagrizem, hoću li neka moja odluka ubiti milijun nepostojećih članova neke svemirske vrste, hoće li moje yes „ubiti“ jednu liniju koda u skripti igre, baš me to i ne uzbuđuje, zapravo ne vidim kako to bilo koga može dirnuti. Međutim, ME2 ekipa iznenadila me stupnjem svjesnosti o tehnološkim i biološkim mogućnostima čovječanstva i profinjenim izborom stvarno važnih pitanja oko kojih su spleli misije, a također su se i puno više potrudili oko dramskog efekta svake situacije, za razliku od prvog ME-a u kojima su dramske situacije bile smiješno skriptirane unatoč tome što je bilo bitnih tema (npr. L2 populacija biotičara).

Za jedan od boljih primjera u ME2 istaknuo bih „Mordin: Old Blood“ sidequest. Ovdje možete pogledati jedan (tipičan) završetak te misije, premda većina toga nije rečena. Mislim, to o čemu taj isječak govori je užasno važno, užasno važno kada stvar gledamo van perspektive igre i u kontekstu suvremenog i budućeg svijeta te se iz ovoga o koječemu može razmišljati i koješta zaključiti. ME2 zapravo radi odličan posao kada je u pitanju procjenjivanje raznih opasnosti koje sa sobom nosi čovjekova tehnološka i prostorna ekspanzija i čovjekova supstancijalna nepromjenjivost prirode istovremeno, a mnoge stvari koje igra uvodi kao elemente priče ne daju se iscrpiti tek time što su zanimacija igraču, ne, ako igrač imalo razmišlja o elementima koji čine narativ ove igre, ona brzo postane izvor stalnih pitanja o moralnosti i smislu svega što se događa ne tek u igri nego s nama kao ljudskom populacijom, kao čovječanstvom.

I tako se dogodilo da me igra koju mrzim navela da razmišljam o životima bića koja ne postoje, sve do zadnjeg izbora vezanog za to kojeg ću lika poslati u sigurnu smrt, pa sam izabrao Thanea jer je ionako umirao. To što sam izabrao Thanea jer je umirao povlači sa sobom temu o kojoj danas svjetska znanstveno-politička zajednica intenzivno raspravlja, to je dapače jedna od okosnica rasprave o normiranju ispravnih odluka u konkretnim kriznim situacijama. Drugim riječima, iz moje perspektive Mass Effect 2 prestao je biti glupi polovni šuter. To nisam odmah shvatio, nego tek kada me netko nedavno pitao valja li išta taj serijal, pa sam neočekivano govorio o njemu sat vremena. Osobno mi je to uvijek znak da je stvar, možda ne baš ispeglana, ali duboko zanimljiva.

Igrao sam na računalu, nedavno sam upecao lijepo izdanje sa sva tri naslova za PS3 pa ispočetka krenuo ME1, kada ga prođem preći ću na ME2, a onda ću konačno odigrati i ME3 do kraja, ma kako loš bio, jer fali mi mesa kozmičkog, pa da se konačno mogu upustiti u Andromedu (po logici: ako ga je publika hejtala, mora da je najbolji od sva tri naslova) jer fali mi još više. I tako sam, nesvjesno, zavolio Mass Effect. Hah! Svašta. Da me netko pitao prije deset godina, steral bi ga gdje mu je i mjesto. Ali svijet igranja se promijenio, srdžba više nema smisla, a čini se, vrijednosti Mass Effecta ostale bez obzira na protjecanje vremena. Sada se pitam: ima li još igara koje bih trebao ponovno pokušati zaigrati? Jesam li još kojoj igri počinio nepravdu? Ali se isto tako pitam i radite li drugi to. Konkretno: je li se s kojim naslovom vama kad ovakvo što dogodilo?

Oznake

2
Komentari

Ulogiraj se kako bi komentirao
2 Comment threads
0 Thread replies
0 Pratitelja
 
Most reacted comment
Hottest comment thread
2 Comment authors
FicoLegendZero Recent comment authors
novije starije popularnije
Zero

Ovo je samo moja predrasuda, ali nakon ME trilogije vjerojatno će ti se ME opet zgaditi s Andromedom. Eto, u mom slučaju prva dva nastavka sam obožavao dok je treći samo djelomično ispunio ono što sam tražio i više je nekakav katarzični epilog s i dalje nezadovoljavajućim, makar očekivanim prikazom svršetka jedne epske avanture. S obzirom da sam jeftin, ME2 je i dalje za mene vrhunac ovog serijala, što zbog filmicnosti, što zbog odličnih likova i njihovih questova. Kako god, ovaj serijal je po meni dobro ostario (da, čak i ME1 uz sve mane u gameplayju) i realno predstavlja najbolju… Read more »

FicoLegend

Meni je i dalje nevjerojatno da kad dođem do tog kraja trojke osjećam neki grč u želucu, baš mi je poprilično pokvarilo čitavo putovanje do tada. Što je velika šteta jer je riječ o jednom od najvećih serijala prošle generacije.

Povezano

Back to top button
Close
Close