Dnevnik vješca br. 93 – kratka priča Witchera iz Toussainta

Život lovca na natprirodno ne postaje ništa jednostavniji s godinama.

Bio je to još jedan prekrasni sunčani dan u idiličnom Toussaintu, zemlji vrhunskog vina, viteških turnira i vatrenih žena. Ali Geralt, slavni vještac zvan White Wolf, jašući i dalje na svom konju Roachu, starom suputniku i znancu iz mnogih pustolovina, nije došao ovdje zbog odmora i uživanja. Sa strane bisaga na konju visjela je glava wyverna, podsjetnik na istinsku profesiju ovog polučovjeka. Rat između Nilfgaarda i Temerie je možda bio pri samom kraju, no Geralt si nije mogao dozvoliti da ostane u ratom zahvaćenom kraju gdje njegove usluge lovca na čudovišta više nisu bile toliko potrebne. Sada je priprosta i pohlepna narav čovjeka preuzela tu ulogu.

Geralt od Rivije znao je istinu, da bi preživio u ovom surovom svijetu, morao je raditi ono što najbolje zna. Ubijati. Ne za zemlju kao što je Temeria ili Nilfgaard, ili zbog interesa vladara koji malog čovjeka uvijek gledaju s visoka, već zbog zaštite ljudi od nemani i naposljetku svoje egzistencije. Život vješca bio je sve samo ne ugodan. Zadnja u nizu mnogobrojnih rana koje je Geralt zadobio tijekom borbe tek je zarasla. Znao je da bi mu sljedeći posao mogao biti i zadnji ako ne bude krajnje oprezan.

Na putu prema Castel Ravellu, Geralt je zastao na oglasnoj ploči. Već letimično je vidio da većina poslova uopće nije za njega i da se odnosi na kojekakve kućne i poljske radove, pored jedne osmrtnice. Ali tada u uglu spazi nešto zanimljivo. Na komadu prljavog papira je pisalo: „Tražim osobu koja se ne boji čarolija i koja se može suočiti s vješticom. Dođite do moje kolibe radi dogovora. Jacob.“

„Napokon nešto!“ izusti u sebi Geralt. Istog trenutka je podbo vjernog Roacha, konj je pomalo sumorno zarzao i galopirajući se uputio prema Jacobovom selu. Par sati kasnije, Geralt je bio u malenom seocetu s tek nekoliko oronulih kućica, doduše, s lijepo uređenim vrtovima. Pokraj jedne takve kuće igralo se par dječice, pišući kojekakve simbole po prašnjavom putu pomoću neke otkinute suhe grane. „Djeco, znate li gdje je Jacob?“ upita blagim glasom Geralt, na što djeca dignu glavu, uopće ga ne primjećujući ranije. Nakon što ga ugledaše, djeca se uplaše impozantne figure u čudnom zelenom oklopu, s dva mača na leđima i zaraslog u dugu bijelu kosu i bradu. Doista, Geralt nije bio svakidašnji prizor ni u ovim krajevima, makar ljudi u Toussaintu nisu prezirali vješce poput odmetnika bez emocija i časti, što je bio čest slučaj u drugim dijelovima poznatog svijeta. 

„D-d-da, gospodine, ako mislite na našeg drvosječu Jacoba, nalazi se na par minuta izvan sela, već satima je na proplanku kod neke vrbe za koju kaže da je začarana“, odgovori manje dijete.
„Hvala ti“, reče Geralt i odjaše u smjeru koji mu je trenutak ranije pokazan.

I doista, niti par stotina metara dalje, na manjem brdu stajala je krupna i jaka figura. Kraj njega se nalazio pas. Ipak, kako se Geralt približavao, postalo je jasno da se ne radi o psu. Prekrasnog sivog krzna, dvostruko veći od običnog psa i tamnih mrkih očiju. Bio je to pripitomljeni vuk, i to kakav!

„Pozdrav, ja sam Geralt, i vidio sam vašu zamolbu na oglasnoj ploči!“ glasno kaže Geralt.
„Ah, dva mača i oči koje mogu vidjeti i u marku, vi ste sigurno vještac. Odlično, možda mi možete pomoći“, izjavi krupan čovjek okruglog lica i s smiješnom kapicom na glavi.
„Ja sam Jacob, a ovo je moj mali prijatelj Morholt. Došao sam ovdje posjeći ovu vrbu za prodaju i ogrjev, ali sad vidim da je ovo više od običnog drveta, u što se sami možete uvjeriti.“

I doista, na drugi pogled Geralt spazi sjekiru čvrsto i duboko zabijenu u vrbu. Iz vrbe je još uvijek curila tekućina. Bilo je popodne i vidjelo se jako dobro, tekućina je bila jarko rumene boje. Ono što je već bilo nakapalo u obližnju lokvu nije moglo prevariti oštru percepciju vješca, bila je to krv. Ljudska krv. Geralt nije bio običan čovjek, mutacije kroz koje je prošao još kao dijete omogućile su mu i nevjerojatno izoštrena, gotovo životinjska osjetila. Nakon što se fokusirao na drvo, Geralt se na trenutak smrznuo u iznenađenju. U pozadini se čuo očajni ženski plač! Nije bilo prostora za sumnju, ovdje je bila u pitanju magija, nedvojbeno crna magija.

„Istinu govoriš, ovo je sve samo ne obično stablo“, kaže Geralt.
Na to će Jacob: „Ha, vjerujete mi sad kad i sami vidite, je li? U trenutku kad sam zasjekao vrbu i vidio krv, odmah mi je pala na pamet priča koju mi je još moja baka pričala. Vidite, davnih dana u selu je bila djevojka Daphne i vitez Gareth. Par se istinski volio, ali bilo je to sve samo ne dobro vrijeme za mještane. U selu je vladala velika nestašica hrane i ljetina nije ništa rodila te godine. Mještani su bili uvjereni da je vještica iz Lynx Craga kriva za ovu kletvu. Najhrabriji koji se zaputio u Lynx Crag potražiti odgovore bio je Gareth. Daphne ga je nevoljko pustila i kao dokaz ljubavi dala mu je svoj istkani rubac. No Gareth se nikad više nije vratio. Daphne, shrvana tugom, svaki dan je dolazila na rub šume očekujući kako će ugledati svog viteza, sve dok nije i ona nestala.“
„Mislite da ova čudna vrba ima veze s tom mitskom pričom?“ ozbiljno upita Geralt.
„Siguran sam da je to slučaj i da je vrba zapravo Daphne, zarobljena u kletvi dok čeka svog Garetha. Koliko god me vi smatrali praznovjernim, stvarno vjerujem u ovo što sada govorim. Vještica je u ovom zlu imala svoje prste“, odlučno će Jacob.
„U redu, nije na meni da prosuđujem tko će u što vjerovati, ali uputit ću se Lynx Crag kako bih pokušao naći odgovore što se ovdje događa. Naravno, moje usluge neće biti besplatne i očekujem da platite kako smo se i dogovorili“, reče Geralt.
„Dobro gospodine, samo vratite ovu nesretnu i poštenu djevojku u život, to je jedino što sada želim. Ja i Morholt čekat ćemo vaš povratak na ovom mjestu“, odvrati Jacob.

Nastupilo je predvečerje i većina ljudi odlučila bi potražiti sklonište i topli krevet. Međutim, Geralt je bio sve samo ne slika i prilika običnog čovjeka. Odlučio je iskoristiti veo noći kao svog saveznika u potrazi za zagonetnom vješticom i odgovorima u Lynx Cragu. Noć je slutila na zlokobni razvoj događaja koji će se odigrati, baš kao i mnogo godina ranije. Za Roacha ni ovu večer nije bilo odmora, jadni konj već je bio na izmaku snage.

Par sati kasnije Geralt je ušao u gusto obrasli šumoviti kraj gdje se gotovo ništa nije naziralo. Svugdje je bila mračno i tamno poput najcrnje čađe. No Geralt je i dalje dosta jasno vidio svojim natprirodnim očima. Tišina se spustila i, osim huka sove u prolazu i režanja zvijeri koje bi u daljini čule samo Geraltove uši, bilo je i previše mirno za ovaj dio šume.

Napokon, u daljini se uzdizala oveća visoravan, i baš tamo Geralt nešto spazi. Bio je to krov kuće, u to je bio siguran! Približavajući se spazio je i dim koji se uzdizao dimnjakom. Netko je unutra, nema dvojbe. Geralt se počeo uspinjati jedva dostupnom visoravni. Tko god da je ovdje sagradio kuću, nije baš želio svakodnevne posjetitelje, toliko je bilo očito. U trenutku kada se Geralt uspeo na drugo uzvišenje, iz obližnjeg grma izađe pantera. Bila je ogromna, Geralt je mogao vidjeti da ga radoznalo promatra, ali ne kao plijen, već više kao zanimljivost koja se našla u blizini. Pantera nije skidala svoje plamteće žute oči s Geralta, no on je ipak odlučio nastaviti dalje ne riskirajući borbu s opasnom zvijeri. Hodao je dalje nevoljko okrenuvši leđa zvijeri koja ga je svakog trenutka mogla zaskočiti. Znao je da bi tada imao malo izgleda, to su zvijeri koje idu direktno na vrat, ubijajući većinu životinja u trenutku treptaja oka. Naposljetku, pred vješcem se ukazala koliba, po ničemu impresivna i turobnog izgleda.

„Ima li koga?“ upita Geralt kucavši o vrat. Nema odgovora. Zakoračivši unutra Geralt shvati da je koliba prazna. Kod kamina u kojem je tinjala lagana vatra stajao je oveći kotao. Iako se nije dalo razaznati o čemu se radi, miris je bio više neutralan nego što bi ukazivao na moguće sastojke. Na stolu je ležala podeblja knjiga. Primivši je u ruke Geralt shvati da se radi o zabranjenoj temi za magove. U blizini se pak našao i recept za pripravak biljki, koji je iznenadio i našeg iskusnog travara.

Ono što je privuklo Geraltovu pozornost bila je osušena jelenska koža na zidu kod kreveta. Stajala je tako da je odavala veći prostor između nje i zida. Geralt se približi i makne kožu. Imao je što za vidjeti. Iza kože je bio skriven zlosutni pentagram nacrtan običnom kredom, na svakom kutu pojedini artefakt prikucan velikom pribadačom, jasan simbol crne magije i kletve. Na jednoj strani spazi rubac. Rubac s Daphnenim uvezenim imenom!

„Obično do mene dolaze odlutale mačke, ali čini se da danas imam posebnog gosta“, iznenada se začuje iza Geralta. Na stolu ispred njega sjedila je oku privlačna vještica koja se praktički stvorila ni od kuda. Trenutak kasnije, u kolibu ušeta i ogromna pantera, žutih očiju i ovaj put prijetećeg izraza, jasno pokazujući očnjake duge pet centimetara, ako ne i više.
„Ti si bacila kletvu na Daphne? Odgovori što se dogodilo s Garethom!“ odlučno će Geralt.
„Zar ti baka nije pričala da ništa ne može stati između vječnog iščekivanja dolaska nečije ljubavi?“ podrugljivo će vještica i nastavi: „Gareth je ovdje došao svojevoljno da me nagovori da pokušam pomoći gladnom selu. No zadržao se ovdje jako dugo, ako me razumiješ. Kada je odlučio otići, na nesreću je doživio tragediju u šumi.“
„Maknut ćeš ovu kletvu, ili…“, odrješito će Geralt.
„Ako nešto mrzim, to su onda prijetnje, posebno one pod mojim krovom. Uskoro nećeš imati nikakve zahtjeve za bilo čim, vjeruj mi!“ ljutito će vještica. 

Vještica izusti magične riječi i Geralt nenadano zadobije udarac i padne kroz prozor, nasred dvorišta. Odmah potom izlađu i vještica i pantera. Geralt posegne za čeličnim mačem. Pantera nevjerojatnom brzinom skoči na junaka, ali on se još većom brzinom baci na stranu i usredotoči svu svoju snagu na razbijanje magične obrane vještice koja je pokušavala baciti svoje čini. Dva zamaha mačem i vještica se našla u podređenoj poziciji, dok je pantera ustuknula, shvativši da život njegove gospodarice visi o koncu.

„Ah, milost, poštedi me i skinut ću kletvu“, očajno će vještica.
„Kako ti mogu vjerovati?“ upita Geralt.
„Činila sam puno toga, ali nikad nisam prekršila danu riječ“, kaže vještica.
„Ako se budem morao vraćati…“, prijeteći će Geralt.
„Nećeš morati“, u glasu vještice se osjeti tračak nade da će preživjeti susret s poznatim White Wolfom.

Geralt, uvidjevši da je postigao što je tražio, odluči se vratiti do Jacoba. Put je potrajao jer je Roach već bio na izmaku snage, a mrkla noć i mnogobrojni šumovi plašili su životinju kao rijetko kad dosad. Zapuhao je vjetar, dok su oblaci pokrivali i one zadnje zvijezde koje su sjale tamnim nebom. Ovo nije odavalo atmosferu pobjede.

Konačno, Geralt se približi mjestu s kojeg je došao. No Jacoba i Morholta nigdje nije bilo. Vrba je i dalje tužno stajala na istom mjestu, no nešto je ipak bilo drugačije. Užasavajući plač više se nije čuo, čak ni krvi odjednom nije bilo. Geralt se sagnuo, primijetivši tragove Morholta i Jacoba. Iz onoga što se dalo iščitati, izgleda da su oboje otrčali u obližnji šumarak, Morholt iza Jacoba. Par minuta kasnije, nakon praćenja tragova, Geralt dođe blizu skupljenih nasječenih stabala. Pokraj njih je polusjedečki ležao Jacob, dok je u blizini stajao nemirni Morholt.

Ali kad se približio, Geralt je imao što za vidjeti. Jacob je ležao tupog pogleda, dok mu je iz razderanog i pregriženog vrata nedavno šikljala krv koja je već dobrano natopila odjeću i mjesto gdje je ležao. Oči su mu bile beživotne. Kad ga je Morholt spazio, u njegovom se pogledu vidjelo da to više nije ista životinja kao prije. Oštar i prodoran sjaj odražavao je ludilo i bijes koji je zahvatio duh i srž onoga što je nekoć nekom neprirodnom silom prožimalo vrbu. Ako je ikad bilo nešto ljudsko i svjesno u vrbi, to je odavno nestalo, izluđeni duh je opsjeo vuka tražeći krvavu osvetu na bilo kome tko se našao u blizini. Ubio je svog nekadašnjeg gospodara bez sekunde oklijevanja. 

Tren kasnije, čelična oštrica ponovno je sijevnula iz korica na Geraltovim leđima. U posmrtnom hroptaju nesretne životinje kao da i opsjedajući duh nasilno nestaje za sva vremena. U blizini Jacoba Geralt pronađe kesicu s prosutih 100 kruna, kako je bilo i dogovoreno. Novac je bio posut još uvijek svježom krvlju.

Još jedan dan i lov u životu lovca na čudovišta je završio. Još jedna avantura koja će samo ostaviti trag gorčine u već ostarjelom vješcu. On je znao dobro – da ima mogućnost izbora voditi normalni život, ispunjen emocijama i možda sretnom obitelji, ostavio bi ovaj mučni i nezahvalni posao davno iza sebe. Sahranivši Jacoba, Geralt je uzjahao krenuvši putem do prenoćišta. Za njega će to biti samo par sati odmora i potom potraga za novim poslom. Jer to je neizvjesni život vješca.

***

Ovo je bila jedna od na desetke sporednih misija u novoj velikoj ekspanziji Blood and Wine za The Witcher 3: The Wild Hunt. Možda će ova tekstom prilagođena avantura za vas izgledati drugačije i ishod naposljetku neće biti isti? Witcher 3 me i dalje impresionira svakim novim djelićem igre. Gasim računalo ujedno sretan i tužan. Dobro što je ovo samo igra.