Football Manager kao način života

Jer sve ostalo su samo igrice.

Nogometna sezona je iza nas. Real je postao prvi klub koji je obranio titulu osvajača Lige Prvaka, dok je Juventus sada i službeno najveći europski gubitnik s čak sedam izgubljenih finala. Zaključene su i sve lige diljem svijeta. Chelsea se na kraju, možemo reći, prošetao do titule na čelu s Conteom. Real, unatoč nekim problemima pri kraju, si ipak nije dopustio krivi korak te je i tim naslovom samo potvrdio svoju sjajnu godinu. Monaco je srušio PSG s trona Francuske koji je očito bez Ibrahimovića drugačiji klub. Bayern je odradio ono što se od njega očekivalo unatoč iznenađujućem otporu RB Leipziga, dok Juventus može utjehu tražiti u osvojenoj ligi i kupu iako je sasvim jasno da navijači to već smatraju pod normalnim i da se čeka taj europski uspjeh. U HNL-u se dogodilo nemoguće, Rijeka je digla duplu krunu i poslala u trans čitavi Kvarner pa čak i razveselila dobar dio ostatka Hrvatske samom činjenicom da je Tatta ostao bez ijednog trofeja ove godine i da već sada samouvjereno najavljuje kako se to više nikada neće ponoviti.

I kada se ugase reflektori sa svih nogometnih pozornica, većina nogometnih fanova će utonuti u ljetni san, tu i tamo će se ispratiti pokoji bombastični naslov o novom velikom transferu, ali to je više-manje to, ključ ide u bravu do jeseni. No, jedna sorta ipak ostaje budna. Oni će i dalje analizirati, skautirati, tražiti pravu formaciju, pokušat će i anulirati ili poboljšati onaj plasman koji je klub napravio u stvarnosti. Jasno je, radi se o igračima Football Managera.

S Football Managerom, točnije Championship Managerom, prvi sam se put susreo 2002. i to s igrom izašlom u 11. mjesecu prethodne godine, Championship Managerom 01/02. Već sam tada bio veliki fan strategija, konkretno Starcrafta, Civilizationa, Red Alerta pa mi se i strateški oblik igranja nogometa svidio. Jasno i dalje se tuklo po PES-u kada bi ekipa došla, ali Manager je polako ali sigurno preuzimao konce kao igra na koju će se potrošiti najviše singleplayer vremena. Jednostavno je postojala neka draž u tome da sami pronalazite prave igrače za vaš klub, da postavite taktiku i da bez upravljanja joystickom i ikakve muke uživate u plodovima svoga mentalnog rada. No nije samo to satisfakcija, već i činjenica da bi nerijetko bili upravo vi prvi koji ste čuli za nekog igrača kada bi uspio u stvarnosti. Ronaldinho? Meh, kada sam ja još njega iz PSG-a doveo u Milwall.

Fuck you, I’m Millwall!

Možda i najveća zabava u tim nešto starijim menadžerima, ali i u kasnijima je uvjeravanje prijatelja kako će određeni igrač postati zvijezda. Postoje tri imena ključna za tu ranu fazu igranja, a oni su Maxim Tsigalko, Cherno Samba i To Madeira. I dok iz Sports Interactivea uistinu često znaju nanjušiti tko će postati zvijezda, a najbolji primjeri danas su Hazard i Neymar koje su pumpali još od njihove 16. godine, pravim ljubiteljima igre su ipak draži oni neostvareni talenti. Maxim Tsigalko je čovjek koji je redovito gdje god da bi igrao skupljao više golova nego nastupa, u svakoj drugoj utakmici zabio hat-trick i kitio se trofejima najboljeg igrača svih natjecanja. U stvarnosti? Oprostio se od nogometa s 25 godina te je imao par solidnih sezona u Dinamo Minsku. Cherno Samba je pak u akademiji Millwalla navodno gazio sve protivnike. Kao klinac je, kažu, zabio preko 130 golova u 30 utakmica i navodno je postojao interes Uniteda i Liverpoola, no, nažalost, čovjek nikada nije napravio ništa u karijeri. S 27 godina se oprostio, no u sjećanjima igrača je i dan danas kao neman koja je postizala u igri rekorde o kojima Ronaldo i Messi mogu samo sanjati. To Madeira je pak poseban slučaj. Radi se o vjerojatno najbolje ocjenjenom igraču i mnogi su klinci pričali u društvu, ali i svojim očevima, kako će jednog dana doći jedan To Madeira i pokoriti svijet. Nažalost, nakon nekog vremena su saznali kako To Madeira uopće ne postoji, već se radi o izmišljenom igraču kojeg je ubacio jedan programer SI-a koji je na ljetovanje išao na Madeiru.

Naravno, svaka naredna godina je dala neke svoje legende, bili su tu i Freddy Adu, i Anthony Vanden Borre, i Taribo West, i moram priznati da su navedeni igrači meni osobno čak i draži od ova tri velikana jer ipak bi se na njih znalo naletiti i u stvarnom svijetu. Vjerujem da se fanovi sjećaju kako je 2014. bombastično najavljen dolazak Freddya Adua u Jagodinu. Nekoć najveća nada svjetskog nogometa, kako u svijetu tako i u igri, je završila u Jagodini u kojoj nije odigrao niti jednu utakmicu. Ima i pregršt igrača na koje čekamo dan danas, poput Edera Balante, Carlosa Fierra, Gastona Gil Romera pa čak se čeka i zenit jednog Muniaina, Gnabrya ili Maxa Meyera za koje ste možda i uživo vidjeli da znaju, ali da to još nije to.

Cherno Samba, istinska legenda o kojoj su igrači epove pisali

Kako su dolazili i novi klinci i nove nade koje ćemo čekati, tako se razvijala i igra. Bilo bi suludo pričati sada o svakoj iteraciji Football Managera, ali tko god misli da se radi o istoj igri iz godine u godinu je jednostavno u krivu. Bilo je loših Managera, bilo je sjajnih, najčešće je pitanje match enginea i umjetne inteligencije igrača, agenata i suparničkih trenera bila ta linija po kojoj bi određivali koliko je ove godine igra bolja od prošle, no činjenica je da je skoro svaki menadžer donio nešto novo. Bilo da se radi o novom dizajnu menija, o poboljšanom 3D prikazu, o potpunoj rekonstrukciji postavljanja treninga ili taktike, o unaprjeđenju u pogledu razgovora s igračima, kako pred samu utakmicu, tako nakon nje, svaka promjena je bila bitna i svaka promjena je zagolicala maštu igraču da ovoga puta ima još veću slobodu i da može napraviti baš ono što bi u stvarnosti napravio da vodi pravi klub. Sada kada smo napravili jedan kratki presjek kroz povijest i kroz imena, vrijeme je za opisati običnom čovjeku zašto ljudi koji igraju ovu igru toliko tu istu igru vole, tj. žive.

Ukoliko niste znali, Football Manager je jedina videoigra koja je izravno uzrokovala raskide braka. Nisam siguran točno kolika je brojka, ali mislim da se od 2005. pa do danas barem 30 bračnih parova u Ujedinjenom Kraljevstvu razvelo gdje je pod razlogom razvoda stajalo: Football Manager. Ozbiljno igranje troši jako puno vremena, pogotovo ako vodite neki manji klub, jer pronalaženje pravog lijevog beka za Torquay United nije laka stvar, da ne govorimo kako je još teže pronaći fizioterapeuta sa ocjenom iznad 8 od 20 kako bi izliječio vaše trupe. Problem tada više nije samo u potrošnji vremena na igranje, već i u potrošnji vremena na gledanje kluba kojeg vodite u stvarnosti. Kada pitate prijatelje kako je igrao United, oni će vam reći da je dobio protiv Burnleyja 2:0, ali vi ste ustvari mislili na Torquay United. Naravno da o šestom razredu engleskog nogometa niste znali kurca prije nego li ste u Manageru preuzeli svoj klub, ali sada znate sve prednosti i mane svake tarabetine koja gazi po tim pašnjacima. Ako pobjede ste ponosni, ako izgube tumačite kako bi sigurno pobijedili da su doveli onu špicu iz Macclesfield Towna. Ovo je jedna malo viša razina, ali osobno sam proveo jako puno vremena igrajući sa Baselom FM 12. Jedan mali dokaz koliko ova igra utječe na vaš stvarni život je taj da sam u utakmici Basela i Manchester Uniteda uložio 100 kuna na Basel da će dobiti Uniteda i proći dalje u knockout fazu Lige Prvaka. Rezultat je bio 2-1, golove dali Alexander Frei i Marco Streller, a taj dobitak mi je i dan danas jedan od najdražih i možda ga se čak i sjećaju neki članovi ovog foruma. Isto sam ponovio i u knockout fazi protiv Bayerna i opet je došlo do pobjede od 1-0, no nažalost svi snovi su mi bili razbijeni kada ih je u uzvratu Bayern zgazio sa 7-0.

2D Classic, bio i ostao jedini ispravni način na koji se ova igra igra.

Samim time se javlja i osjećaj ponosa kada znate za igrače i ekipe za koje nitko nije čuo. Sjećam se dobro Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi 2010. kada je nastupao Honduras. Dok su drugi gledali u čudu, točno sam znao koje su sposobnosti Maynora Figueroe, braće Palacios, golmana Noela Valladaresa, Carlosa Pavona i Georgieja Welcomea. Naime, dogodila se situacija dok sam vodio Portsmouth u jednom od Managera da je Hondurasu falio izbornik pa rekoh zašto ne, dva posla odjednom. Ali ovdje čak nije stvar ni samo u igračima već i o lekciji iz geografije. Sada uvijek znam na slijepoj mapi ucrtati Honduras, El Salvador i Belize. Da ne govorimo o tome kako se javlja i uvjerenje kako je samo pitanje vremena kada će Honduras iznenaditi na Svjetskom Prvenstvu. Mogu misliti samo kako su uživali oni koji su tako vodili Costa Ricu u nekom svom sejvu.

Izuzev toga što je igra dobar učitelj u pogledu nogometa, Manager je vjerojatno i igra koja se najviše igra sa vašim emocijama. Zaigrajte bilo koju igru i u svakoj od njih možete umrijeti, kliknuti restart i pokušati ponovno. Prilika za ponoviti potencijalni uspjeh koji ste propustili postoji uvijek. Za prave igrače Football Managera to ne postoji. Save game u ovoj igri nije osiguranje od „smrti“ odnosno od poraza kao u drugim igrama. „Oh, sjebao sam, nema veze vratit će me na checkpoint“, ili u slučaju multiplayera: „Oh, ovu partiju sam bio očajan, nema veze, odigrat ću sljedeću i biti bolji“. Jednom kada se utakmica izgubi ona se izgubila. Gotovo je. Nema povratka. Naravno, moguće je spremiti svoj napredak u igri i pokušati odigrati utakmicu opet u nadi da će vaša ekipa doći do pobjede, ali s obzirom da se radi o simulaciji, kakvog to jebenog smisla ima? Je li Benfica u svojih izgubljenih 4781650 finala dobila priliku za restart?

“Broj 12, pa to ti je Georgie Welcome. Kako misliš prvi put čuješ ? Pa zovu ga honduraški Zoran Zekić.”

Da se ne lažemo, svaki igrač je barem jednom otišao na živce nakon teškog i nepravednog poraza i pokušao ponovno, no s godinama je svaki igrač i shvatio kako je to bilo pogrešno. Ova igra uči strpljenju, ona testira vaš gnjev i koliko ste podložni napraviti nešto nepošteno samo da biste stekli sami sebi korist. Ali ono što je možda najbitnije, jedina osoba pred kojom možete ispasti šupčina ste upravo sami vi. Manager je igra za vlastitu satisfakciju i koliko god voljeli vi podijeliti svoj uspjeh s prijateljima, svakome od njih je ipak puno važnija njegova vlastita igra nego li vaša. To što ste vi nekom rekli da ste osvojili Ligu Prvaka sa Cibalijom u 2. sezoni uistinu ne znači nikome ništa posebno. Lažete u prvom pogledu samo sami sebe i samo dokazujete sami sebi da ste nepošteni. Zato iznimno cijenim multiplayer igranje koje je po meni stavka o kojoj se premalo priča kada se priča o Manageru. S prijateljem, i nekadašnjim članom GamePlay foruma (Duke_Nukem), tučem online još od 2008. kada smo piratske igre povezivali preko Hamachija te i dan danas pričamo o svakoj od godina koja je prošla iza nas te o pamtljivim trenutcima koji su se izdogađali. Ponekad je teško razaznati i zbilju od igre, i je li stvarno Jozy Altidore bio sposoban zabiti 30 golova po sezoni ili ne. Ako je neka igra kompetitivna, onda je to ova, jer osjećaj kada ukradete nekome igrača ispred nosa jer ste ponudili bolji ugovor, ili još bolje ako ste ponudili gori ugovor pa ipak dođe kod vas, je stvar oko koje se da likovati danima. Da ne govorimo što se onda radi kad na taj način onda osvojite ligu u kojoj zajedno igrate.

Ono što je možda najteže za igrače Football Managera je objasniti ostalima zašto je ta igra toliko dobra. Zašto bi itko htio voditi klub kada možeš igrati s igračima u PES-u ili FIFI ? Odnos koji se razvija između igrača i igre je jednostavno takav da mu se ništa drugo ne može mjeriti. Da, možda vam je stalo do nekog tamo Solida Snakea ili Nathana Drakea, ali to je već ucrtana priča i to je priča koju vi možete ponavljati iznova i iznova. No kada se vama ozlijedi jedan Dino Kresinger na 9 mjeseci i kada zbog toga vaše šanse da s Međimurjem izborite Europu padnu na nulu, to je onda to, zapisano je u kamenu. Vaš čitavi koncept i svi vaši planovi se mijenjaju i odjednom više ne igrate istu onu igru koju ste igrali samo 10 minuta ranije. Panika, tjeskoba, potrošenih 8 sati na traženje igrača bez ugovora u bazi podataka od 30000 imena, sve su to stvari koje se javljaju u tom trenutku. Netko će završiti kampanju Call of Dutyja u to vrijeme, no vi ćete i dalje vrtjeti popis od tisuće igrača bez ugovora i tražiti onoga koji će zamijeniti vašeg capocannoniera.

Ako izaberem SVE opcije sigurno ću zabiti gol i izjednačiti. KAKO SMO PRIMILI JOŠ JEDAN BOGA MU?!?!?!

Neki će pomisliti kako je ova igra dizajnirana samo za nogometne frikove, no to ne može biti dalje od istine. Mnogi igrači, pa uključujući i mene, nisu znali toliko puno o nogometu i o osebujnim ličnostima koje okružuju tu igru kada su pokrenuli svoju prvu partiju menadžera. Ali taj plod uspjeha, ta činjenica da je kompjuterska momčad odigrala tako kako je odigrala zato jer ste vi to tako zadali i jer ste vi donijeli pravovremene odluke tokom susreta, to je ona iskra koja pokreće vatru. Prvo se počinjete vezati za klub, pa za igrače, mnoge ćete i zamrziti, i isti odnos ćete imati prema njima i u stvarnom životu. Tada kreću i one prave finese, puštanje naslovne glazbe Lige Prvaka prije nego li krenete u susret u istom tom natjecanju ili pak oblačenje odijela koje ste zadnji put nosili na onoj svadbi u Donjem Miholjcu jer ipak, jebiga, finale kupa je u pitanju, ne mogu doći u trenirci. Takvo koketiranje sa stvarnim životom ne nudi niti jedna druga igra. Uostalom, dovoljno je pogledati koliko klubova i koliko trenera u stvarnosti koristi igru kao alat za pretragu za igračima, za analizu protivnika, pa čak i za sastavljanje vlastite taktike pred sami susret. Kada jedna igra ima toliki utjecaj na sport u kojem se vrte toliki novac, onda je jasno i koliki utjecaj može imati po jednog običnog čovjeka koji samo uživa u tom istom sportu, ili u onoga koji će tek uživati. A sada, vrijeme je za uvesti Parmu natrag u Serie A.