Kolumne

Kome seksizam zvoni?

Nove buterine na sceni okrznule su zvončad za uzbunu na stratištu spolova, a kad sam ponovno nanjušio auto-cenzuru preplašenih beskičmenjaka, u meni je također zazvonilo.

Taj čuveni, pomalo mistični seksizam u svijetu igara počeo sam pratiti nakon što sam pogledao Tropes vs. Women video Anite Sarkeesian koja je, za vrijeme dok sam skopčao logiku takvog zgrtanja love, već postala zaštićeni fenomen otpora protiv „patrijarhalnog društva koje promovira virtualno nasilje nad ženama“, dio trenda koji mi se nije činio naročito pametnim (znamo ga kao PC principal fenomen zahvaljujući genijalcima iza South Parka, a nešto takvo mogli smo nedavno čitati kad su, ni više ni manje, J. K. Rowling napali za omalovažavanje Indijanaca), ali kao nekome tko je odmalena guštao igrajući ženske likove (npr. Reginu iz Dino Crisisa zbog njenog karaktera, Chun-Li iz Street Fightera zbog kul poteza i Ayame iz Tenchu zbog toga što je bila underdog s kojim se pobjeđuje), guštao žrtvujući u igri sve za likove u koje sam se zatelebao ili pak pokušao napraviti sve da spojim određene likove sa ženskim parovima za koje sam smatrao da si odgovaraju, ma koliko god to igra nije dopuštala ili se okrutno s njima igrala (npr. Sergea i Kid iz Chrono Crossa, Aeris i Clouda iz Final Fantasyja 7, Jamesa i Mary iz Silent Hilla 2, Wander i Mono iz Shadow of the Colossusa) ovakvo jedno nepotrebno strašljivo estetsko operiranje na samima sebi postaje mi manje podnošljivo od samih prozivki za nepoćudnost i mislim da je ova zadnja situacija s Tracer iz Overwatch dobra prilika za jedan komentar.

kome zvoni seksizam 1

Problema s pričom o seksizmu ima dovoljno da se napiše nekoliko tekstova, ponekad zapravo i ne znam odakle bih počeo: od toga tko sve među 7 milijardi osoba igra videoigre i kakvi razlozi leže iza toga, kao da se kritici svijet sastoji samo od zanemarivanih maloljetnih psihopata ili Trumpovih pobornika; ili da krenem od licemjernih kriterija prema kojima se ne smiju isticati guzovi, ali se s jednim okom gleda na tradiciju turbo-nasilja, kao da oponašaju sveti rat protiv ganđe pored cjelokupne industrije alkohola; ili bih možda započeo od nesporazuma o tome što je proizvod, što umjetnost i što bi developeri trebali ili ne bi trebali raditi, kao da smo opet u četrspetoj ili šezespetoj ili devespetoj. 

Ustvari, zadržimo se malo na ovoj zadnjoj sceni cenzure. Nakon što je Samuel Johnson, jedan leksikograf iz 18. stoljeća, izdao svoj prvi rječnik, na ulici su mu prišle dušebrižne dobrostojeće gospođe i čestitale mu što u rječnik nije unio nečasne riječi. Zabavljen, Johnson im je na to odgovorio zahvalom što su mu otkrile da su ih na prvom mjestu i tražile. Jedan dio ove priče prati nas i danas: oni koji žele, uvijek će pronaći nešto što ih pogađa i misliti da imaju pravo na to da njima sporne stvari uklanjaju, ali osim toga, oni ne samo da svaku stvar žele skrojiti po sebi, nego će ti isti čeprkatori uvijek pronaći razlog da se zbog nekog detalja koji im zaziva šize pokuša poništiti cjelokupan rad. Sjetite se samo kada ste jednom u životu zaboravili zaključati kuću ili niste počistili kutak ispod prozora ili ste zaboravili oprati tanjur, pa su se na vas obrušili kao da se to nikad niste udostojili napraviti. E, tako je i naš Blizzardovac Fipps pohvalio Blizzardov trud oko Overwatcha i drugih igara samo da bi na temelju jedne Tracerine poze, dakako, koja upravo njemu nije dobro legla, zaključio da ustvari sav njihov trud do sada pada u vodu i da ovakvim postupcima zapravo pokazuju koliko temeljito svoj rad zasnivaju na seksualnoj eksploataciji. Kao pravi sarkezijanac, njegov GLAVNI argument zapravo počinje na kraju osuđujuće poruke, s ovime:

kome zvoni seksizam 2

Što nam o primjerku dušebrižnika Fippsa govori sljedeće: njegova kćer voli Tracer (pandan za Pikachua) i želi biti ubojica poput nje, ali Fipps ne želi da se dragoj Tracer vidi guza u seksi tajicama, to mu je previše štetno za kćer, previše odvlači pozornost od usmjerenosti na ubijanje. Widowmaker, s druge strane, može biti seks-bomba jer se njegovoj kćeri (ili njemu) ona ne sviđa, ali da joj se Widowmaker kojim slučajem i svidi, recimo, da je ona reklamirana u mjeri u kojoj je Pikachu, onda bi Fipps Blizzard optužio za stvaranje jeftinih ženskih likova koji djetetu kvare moral. Ovako Fipps može, kao svi dobri roditelji koji upru prst na marljivog čistača ulice i kažu djetetu: „Ako nećeš učiti, završit ćeš kao smetlar!“, reći: „Budi kao Tracer, ubijaj kao muško!“

Potreba za čišćenjem igre osjeti se kada, s autentičnom moći Interšpar kupca, naredi sljedeće:

kome zvoni seksizam 3

Zbog jednog para guzova koji se Fippsu čine kao da ne odgovaraju liku, on zahtijeva da Blizzard dobro razmisli o svojim idućim postupcima or else će … ne znam, njegova kćer postati narkomanska kurva? Iako ovdje moram istaknuti da netko tko se zove Widowmaker ne zvuči baš kao slaba ženska ličnost, prije svega ne smijemo pomiješati lončiće: ovdje je došlo do totalnog miješanja seksizma i seksualizacije, što su onda drugi članovi boarda i mediji rasplamsali u nerazlučivo sarkezijansko baljezganje o različitim kriterijima između spolova. 

U neku ruku mediji i nisu krivi jer je sam Fipps to napravio: njemu se s jedne strane sviđa Widowmaker samo u toj mjeri u kojoj ne utječe na njegovo dijete, dok mu se Tracer sviđa samo u toj mjeri u kojoj je oku igrača dana pristojno, što je možda i jača stereotipizacija ljudi nego što su Blizzardovci ikad mogli pokušati, naime, ideja da tomboy ne može biti sklon seksualnoj komunikaciji proizlazi iz tretiranja manje ženskastih osoba kao muškobanjastih crnih ovaca. Kada prigovara Blizzardu, Fipps kreće s konstruktivnim stavom „ne paše liku“, a završava na drami spolova, to jest, s „ako tako ostane, vi omalovažavate žene!“ i tako se ponovno cijela stvar svodi ne na brigu o kompleksnoj povezanosti elemenata unutar igre, nego na širi trend osjetljivih zapadnih individualaca koji će se uvrijediti na boju pekmeza u palačinki. Tracerina guza postaje pitanje izbirljivih razmaženih kupaca poremećenih prioriteta, paničnih njegovatelja svog sigurnog prostora koji se ne bave bitnim stvarima u životu (recimo, politički angažiraju u obrani općih ljudskih prava) i na kraju dana se ne razlikuju puno od samoprozvanih moralista koji uvijek imaju pravog krivca pod lupom, poput ovih što su za kolumbinski masakr optužili Doom ili pak onih raznoraznih roditeljskih udruga protiv „okultizma“ i „sotonizma“ Dungeons & Dragons igara, nastojeći u međuvremenu izgledati kao s Dove reklame.

kome zvoni seksizam 4

Inače, dotični Fipps na službenom forumu Blizzarda ima 65 postova i najveći dio otpada na temu kojom je pokrenuo promjenu Tracerine poze. Nije li to krajnje zanimljivo? Podsjeća me to na eksperte koji optužuju igru Doom za masakr i žele uvesti nacionalnu zabranu igara, na mame koje nemaju pojma što je D&D i spaljuju djeci skupe knjige. Podsjeća me to na Anitu Sarkeesian koja nikad u životu nije igrala videoigre i na onu mizernu dušu koja je nevjerojatni ljudski doseg slijetanja sonde na komet zasjenila prozivanjem voditelja mizoginistom koji je tri koraka unatrag gurnuo čitavo čovječanstvo zbog nekakve majice sa ženskama koju mu je, usput, predložila djevojka. Koliko, zapravo, karakterno slab trebaš biti da se ne možeš savladati nad jednom guzicom u spandeksu?

No, međutim, however, nakon što sam pročitao službeno Blizzardovo očitovanje prema kojem se slažu oko Tracer i tvrde da i sami nisu bili sigurni koju bi pozu stavili, zapravo sam pomislio da je ovo krasan primjer jednog funkcionalnog odnosa. Iako Fipps nikad nije predložio da Tracer ne bude super-zgodni ridikulno nerealni komad ženske, zbog kojeg mnogi ne smiju otkriti što igraju dok partnerica gleda telku, možda doista nije bio površan i stvarno je smatrao da će igra biti kvalitetnija ako poza bude još vjernija liku, dok su Blizzardovi ljudi zaista mučili glavu oko poze i ovo im je olakšalo usavršavanje „karakterizacije“.

Kada prigovara Blizzardu, Fipps kreće s konstruktivnim stavom „ne paše liku“, a završava na drami spolova, to jest, s „ako tako ostane, vi omalovažavate žene!“ i tako se ponovno cijela stvar svodi ne na brigu o kompleksnoj povezanosti elemenata unutar igre, nego na širi trend osjetljivih zapadnih individualaca koji će se uvrijediti na boju pekmeza u palačinki.

Činilo mi se da bi se tu vidjela velika razlika spram onog što je Konami napravio s Quiet. Quiet je bila toliko očigledno seksualizirana izvan konteksta i smisla igre da je svim slojevima igrača, uz poneku iznimku, bilo preglupo što lik radi tu radi i kako to radi, a kad su bedaci preko noći izašli s teorijom disanja kroz kožu, tako da smo se trebali pljusnuti po čelu i reći si: „Stupid is as stupid does“, sve što su napravili izgledalo je još debilnije i trivijalnije.

U jednom trenutku, dajući kupcima za pravo, htio sam tako pohvaliti situaciju koja je nastala, odnosno Blizzardovu reakciju da promijene pozu pod navedenim kriterijima, a onda sam ugledao ovaj komentar:

kome zvoni seksizam 6

Zbilja? Zbilja Blizzard? Na kraju dana nije samo problem u ljudima koji iz ovakvih stvari rade apsurdne drame i od svojih sinova i kćeri oblikuju opsesivne frikove koji ratuju protiv svih jer im svaki detalj svijeta ruši samouvjerenost, nego se opet – i opet – stvar svodi na novac i za njega ćemo napraviti sve, pa i svinuti se do zemlje i napisati nešto tako neiskreno, lažno i jeftino poput: želimo da se *svi naši rastrošni kupci* osjećaju herojski i udobno. Kao da nije dovoljno bizarno što firma koja je napravila ovu krvlju i golotinjom olegendarenu igru sebe okrene za 180 stupnjeva i zbog Fippsa napravi ovo, i to zbog ljudi koji ustvari skrivaju posebnu S&M sobu u podrumu. Još ide toliko daleko u manjku svog standarda, svoje kičme, da nakon svih milijardi koje su zaradili i kult-klasik statusa koje su zavrijedili, oni se ne usude reći jednom korisniku: „Briješ, stari.“ Zamislite samo i kakav je to stres u njihovim redovima, hoće li neki manijak ili neće reagirati na nešto što su dizajnirali, umjesto da naprosto uživaju u stvaranju onog što im se sviđa? Može li se onda uvažiti i moja želja da Tracer ima još jebozovniju pozu na temelju toga što smatram da je takva vjernija ekstrovertiranom super-seksi liku kakvog su je i napravili?

Stvar je, uvijek iznova, u oku promatrača i u traženju prostih riječi u rječniku; njima nešto stalno zvoni i stalno im se pali alarm jer žive za to i bez toga ne mogu, ne mogu a da si ne pokušaju biti važni gdje nije bitno, tamo gdje se drugi dobro zabavljaju; i „osjećam se uvrijeđenim“ što zbog njih više ne razmišljam o Tracer kao liku nego o Tracer kao seksi 3D modelu. Problem vidim u tome što ne mogu na miru gejmati, već me se baca u okruženje u kojem nesigurni, shizofreni klijenti imaju zadnju riječ na stvari koje ih se ne bi trebale ticati. Ja ne želim da se ona mijenja, mislim da nije seksualizirana, mislim da igra nije seksistička i imam brdo argumenta za to. Zašto se ona onda mijenja?

Tracerina guza postaje pitanje izbirljivih razmaženih kupaca poremećenih prioriteta, paničnih njegovatelja svog sigurnog prostora koji se ne bave bitnim stvarima u životu i na kraju dana se ne razlikuju puno od samoprozvanih moralista.

Ovo zvonjenje seksizma, velim, zveckanje je novčića, bilo s potrošačke strane, bilo s izdavače strane, i da s takvim stvarima kalkuliraju, tek tu možemo vidjeti kako se seksizam odnosno seksualizacija rađa. Na primjer, hrabri developeri su preko Poison iz Street Fightera/Final Fighta prokazali kako čitave nacije razmišljaju, što se može vidjeti ovdje pod sekcijom „Controversy“, dok imamo dvije – hvala mojoj djevojci na uputama – recentne situacije koje se čine očiglednim primjerkom seksizma. Jedan slučaj je onaj s igrom Remember Me, u kojoj su izdavači forsirali da glavni lik bude muško sve dok im developeri nisu natuknuli da će rezultat toga biti ljubljenje dvaju muškaraca, pa im se to valjda učinilo puno groznijim od protagonistice i tako nam ostade Nilin, a ne Nilinko. Drugi je slučaj Life is Strange u kojem su, također izdavači, htjeli muškog protagonista pa su odbijali igru sve dok tvorci nisu naišli na Square Enix kojem to nije igralo ulogu. Blizzard radi istu stvar s druge strane spektra, oni pak (bože, sačuvaj me većeg zla) ne žele izgubiti ni jednu lipu oko tih pitanja ili dobiti bilo kakvu etiketu uopće. To im ide toliko dobro da igra koja se zove Diablo dobiva negativne reakcije samo na opskurnim kršćanskim stranicama. Na te stvari reagiraju dežurni dušebrižnici i od toga rade epski roman opresije žena, zanemarujući da je ostalih tisuću developera i izdavača u svijetu neseksistički orijentirano.

kome zvoni seksizam 5

Ali nisam siguran da je to cijela istina. Prije mi se čini da se proizvođačima fućka za spolove: oni, tvrdim, hoće muškog protagonista ili heteroseksualce jer misle da će se tako bolje prodati s obzirom na tradiciju muškog gejmanja koje, doduše, tek tu u jednoj mjeri ima veze s obiteljskim tradicijama zapadnog svijeta, i slijede istu logiku zarade kojom će Blizzard u Diablu IV preuzeti grafički stil Simsa jer će na taj način pokriti platni uzrast od 0 do 99. Problemi se počinju stvarati kada jedni na druge počnu nasjedati moralizirajućim prohtjevima i krenu stvarati lokomotive outragea koje za cilj, u suštini, nemaju ništa više od peglanja vlastitog ega. 

Koliko, zapravo, karakterno slab trebaš biti da se ne možeš savladati nad jednom guzicom u spandeksu?

Seksizam, tvrdim, kao i mnogi drugi –izmi, rađaju se u glavama pojedinaca, ili puka, ako baš hoćemo tako, koji se sami sa sobom ne mogu zbrojiti i od šume ne vide drvo: sebe same kako postaju agresivni krojači tuđeg obraza, tim više, u područjima i za stvari s kojima se uopće ne bave, što se u konačnici slabo razlikuje od viktorijanaca koji su razvili sustavnu kontrolu seksualnosti, a u sobama bili razvratno nezasitni zbog siline frustracija. Do prelijevanja gluposti dolazi kada jedni na druge počnu naskakivati izvan svakog konteksta i stvarati situaciju koje nikad zapravo nije ni bilo. Kad je jedna indie tvrtka 1982. godine napravila Custer’s Revenge u kojem je cilj silovati Indijanku, došlo je do značajne hajke. No podsjetit ću da se ta igra prodala u 80 000 primjeraka. Kada je u pitanju etnička mržnja i seksizam, govori li ovih 80 000 više o potpisanim developerima ili o anonimnim kupcima? Ili smo ustvari izvrtjeli kroz glavu kome nam je lakše najašiti na kičmu, developerskom timu pod prijetnjom bojkota ili cijelom kvartu koji potajno igra Custer’s Revenge.

Ideja da developeri moraju paziti što rade u igrama je suluda. To je s jedne strane na rubu cenzure, a s druge strane pretvara kreativni proces u pogađanje s naručiteljima, kao da izvorna ideja nije igranje, nego pražnjenje frustracija, a onda opet nije dobro ako se netko usudi napraviti pražnjenje frustracija koje nije u skladu s aktualnim ćudorednim konsenzusom. No posebno me raspali auto-cenzura, strah od fanatika. Ja vam kažem, tek tu se stvaraju seksizam i seksualizacija, kad oni tebi lijepo nacrtaju kako koja žena mora izgledati i kako koji muškarac mora izgledati da ni jedan ni drugi ne bi poticali na prljave riječi iz rječnika. To dođe čistam isto kao u patrijarhalnom društvu koje potiče segregaciju žena: i oni daju naputke kakav tko mora biti i koja mu je funkcija, umjesto da uživaju u onom što im se sviđa i izbjegavaju ono što im se ne sviđa. I zar nije onda baš tu najveći seksualizacijsko-seksistički efekt na djelu, kad svi znaju da hoće seksi likove, ali se ne rade zbog nekog tko će platiti 50 dolara više da samog sebe zavara?

Oznake

Komentari

Ulogiraj se kako bi komentirao

Povezano

Back to top button
Close
Close