Kolumne

Uživanje u smrdljivim fekalijama znanim još kao – gaming industrija

Zašto se buniti kada možemo klimati glavama kao ovce?

Gejmeri su jako čudna sorta ljudi. Reagirat će na bilo kakav udarac koji dolazi putem komentara na forumu/YouTubeu/Facebooku po njihovu omiljenu franšizu ili po njihovu omiljeni brend konzole, no dopuštat će bez problema da ih gaming industrija sustavno jebe na sve moguće druge načine te će tražiti da upre još dublje i jače.

Kao najbanalniji primjer ćemo uzeti igru Dark Souls. Postojala je određena glasina kako će izaći zakrpa za Dark Souls koja će omogućiti „easy mode“. Radilo bi se o promjeni koja bi bila u potpunosti opcionalna te ni na kakav način ne bi negativno utjecala ni po koga. Ali kao što to inače biva u svijetu videoigara, ljubitelji igre su popizdili na samu pomisao toga jer ipak su oni prešli tu igru na težak i krvav način i zašto bi se ikome dopustilo da smanji razinu težine kako bi uživao u igri. NE BUDI PIČKA, IGRAJ NA TEŽAK NAČIN KAO JA! 

gaming govno kolumna1

Ako nemaš ovakvu kutiju razbijenih joysticka doma, nemamo o čemu pričati.

Kada pogledamo da gejmeri na tako furiozan način reagiraju na banalnu i opcionalnu promjenu u jednoj jedinoj igri, za očekivati je da će postojati i legitimne pritužbe na sve ostalo što industrija radi i što utječe na sve gejmere, a ne samo na neke tamo fanove Dark Soulsa, jel da?

Krivo. Krenimo s jednom od stvari koje je industrija nametnula, a to je…

Uvjeti rada kao u tvornici vezica u Kambodži

Ako se vratimo koju godinu unatrag, možda će se neki sjetiti izjave koju je dao Alex St. John, krstitelj DirectX-a. Sveti Ivan je izjavio kako je razvoj videoigara industrija prepuna krhkih i lijenih „milennialsa“ iz razloga što su se neki od njih drznuli prigovoriti na satnicu od 80 sati tjedno i neplaćene prekovremene sate. Uz to, dao je i pokoju riječ podrške za iskorištavanje žena, autističnih muškaraca i mladih zaposlenika u industriji jer treba ipak nekako opravdati svoje prezime.

gaming govno kolumna2

U ruci drži suplementaciju za prehranu svojih radnika. Jedna tubica po odjelu.

Zar ne bi to trebao biti jedan od problema na koji bi se gejmeri diljem svijeta trebali osvrnuti, a ne na onakav kao na početku teksta? Nešto manje od polovice zaposlenika u industriji radi 60 sati tjedno, 17% zaposlenika radi 70 sati tjedno, a 38% zaposlenika ne dobiva plaćene prekovremene. Je li situacija gora u nekim drugim strukama? Naravno da je. Postoje ljudi koji kopaju kanale i čiste govna prekovremeno pa ne vide ni kune više za to, ali razlog zbog kojeg ovo spominjem je vokalnost krajnjih korisnika. Možda komentari oko toga ne bi promjenili nešto u industriji, kao što komentari ne mijenjaju situaciju ni u, recimo, HNS-u koliko god da glasni bili. Ali žalosno je da se na to uopće ne osvrćemo.

O terminu poznatom kao „crunch time“ da ne govorimo. Radi se o posljednjim tjednima pred krajnjim rokom, deadlineom za dovršavanje igre kada zaposlenici rade duboko u noć i kvikednom spavajući za svojim radnim stolovima samo kako bi dovršili igru. 81% zaposlenika je izjavilo da su prošli kroz „crunch time“ barem jednom u karijeri, dok ih čak 50% to smatra normalnim dijelom industrije. Zdravstveni problemi, obiteljski problemi, psihički problemi, sve se to odrazi i na igru i sasvim je razumljivo da je propust moguć. Bilo kako bilo, postoje ljudi koji bi radije upregli svoje radnike do smrti ako treba, samo da u novi MGS ubace Ape Escape easter egg na koji će ljudi zaboraviti već drugi dan.

gaming govno kolumna3

„Evo šefe, nakon 12 sati promjene koda sam ubacio majmuna iz Ape Escapea.“
„Hm, možeš li potrošiti još toliko i učiniti da izgleda kao Snake?“

Rad u multibilijunskoj industriji neki će možda smatrati posebnom časti, ali realnost je da je trend otkaza i promjena mjesta zaposlenja sulud. Nakon završene igre na kojoj su neki ljudi radili mjesecima, 70 sati tjedno bez prigovora, najčešća nagrada za radnike zna biti dopis uz zadnju plaću na kojem piše da više nisu potrebni. Ali ako se radnici ne bune, zašto bi nas bolio kurac?

Pa zato da bismo dobili ono što ultimativno svi i želimo. Bolje igre. Statistički podaci kažu da igre za koje je određen obavezan „crunch time“ imaju slabije ocjene diljem svih mogućih portala, od Metacritica i IGN-a pa nadalje. Iz takve se obaveze da isčitati da je igra traljavo planirana od početka i da, kao što smo šokantno otkrili ranije, ljudi ne daju najbolje od sebe u takvim uvjetima. Nikad nećemo znati koliko je ljudi s originalnim i genijalnim idejama otpušteno prije nego li im je industrija dala šansu da ih prikažu. A i općenito je poprilično šupski od nas da seremo po ljudima koji rade na tome i da ih tjeramo da guraju svoju karijeru ispred mentalnog zdravlja samo da bi naša omiljena igra došla 2 tjedna prije.

gaming govno kolumna4

Još jedna ugodna noć u društvu najmilijih…

A kada smo već nešto ranije spomenuli ocjene i kritike videoigara…

Čemu uopće ocjene ako ih kontrolira industrija?

Neka vam je bog na pomoći ako ste kritičar koji je nekoj popularnoj igri dao slab(ij)u ocjenu. U svijetu videoigara, sve ispod 9/10 se smatra slabim. Svaka hit igra ima svoje obožavatelje koji jednostavno odbijaju prihvatiti bilo kakav oblik kritike bez da se ne pretvore u pobiješnjele pse spremne za ugristi. „Kako misliš da novi CoD ne valja?! Oš da te dočekam u portunu s pajserom?“

Ali zar je to uistinu potrebno? Čemu prosipanje uvreda kada PR sektor svakog izdavača i proizvođača koristi taktiku goru od korištenja Eddyja u Tekkenu kako bi podredila sistem ocjenjivanja sebi u korist?! Da bi kritičari dobili rane primjerke novih igara kako bi ih ocjenili i, jasno, utukli dovoljno sati da se formira već određeno mišljenje u igri do samog dana puštanja u prodaju, kritičari moraju potpisat embargo koji im brani da išta kažu do određenog datuma kojeg odrede kreatori igre.

gaming govno kolumna5

Odnos industrije i kritike u jednoj slici

Najbolji primjer za to je situacija s Ubisoftom, točnije igrom Assassin’s Creed: Unity. Ubisoft nije digao embargo s kritika sve do 12 sati nakon izlaska igre u trgovinama. Nitko ne bi riječ rekao o tome da Unity nije bila igra ekvivalent bezglave kokoši koja trči i dalje po štali, ali tu i tamo se jednostavno ugasi, zapne u zidu, pola sata ju ne možeš pokrenuti, a onda opet sije kaos.

Naravno, bilo je pitanja vremena kada će se proširiti riječ da je Unity za industriju videoigara ono što je Fant4stic za filmsku industriju, no Ubisoft je u međuvremenu već prodao dovoljno primjeraka. Takve situacije su navele druge izdavače da povise svoju ulog, pa je tako Bethesda stavila embargo na svoj embargo Fallouta 4. Time kritičari nisu smjeli uopće reći da postoji embargo dok im Bethesda ne dopusti jer eto, kritičari su osuđeni da provode svoj život u nekom paralelnom svemiru koji su režirali Kojima i Gilliam skupa.

gaming govno kolumna6

Prigodna kazna ako prije embarga otkrijete kako je novi nastavak XY franšize uveo staminu za trčanje.

Kada je situacija već takva, zašto se ne jednostavno popišati po embargu? Neće sigurno iz Ubisofta javiti Plenkoviću da ovaj javi ravnatelju MUP-a da nam policija dođe na vrata i prebije nas k’o mačke jer smo prekršili neki tamo embargo. Istina, neće, ali će kritičara staviti na crnu listu, a takav kritičar ne može izdati svoj tekst sve dok igra nije nekoliko dana, pa čak i tjedana, vani, što znači da će drugi kritičari biti brži od njega što posljedično znači da naš mali pobunjeni Che Guevara neće biti plaćen. 

Drugim riječima, para vrti gdje burgija neće. Kritičari zbog svoje vlastite financijske sigurnosti žele biti viđeni u dobrom svijetlu od strane izdavača. S druge strane, publika, pa uostalom i forumaši ovdje, bit će toliko zauzeti bjesomučnim tipkanjem o tome kako je njihova omiljena igra trebala dobiti 9.4, a ne 8.9, da neće ni pomisliti kako su izdavači ti koji su kreirali ovakvu situaciju od početka. Bravo mi. A sad trk na Gamespot i objasnite Hakanu iz Turske kako je Battlefield 1 morao dobiti za 0.2 ocjenu višu dok svi plešemo kako izdavači potežu konopce.

A da njihovim igricama oko igrica nije kraj pokazuje i sljedeće.

Namjerno pumpanje kontroverzi više nego oko torinskog platna

Prošli su dani kada su roditelji bili legitimno zabrinuti kako će igranje Grand Theft Auta pretvoriti njihovo dijete u serijskog ubojicu, dok je žderanje halucinogenih gljiva u Super Mariu bilo sasvim opravdano. Ok, u Hrvatskoj i dan danas znaju u nekim tamo emisijama na 782356. katu s Danijelom Trbović govoriti o tome, ali intenzitet je pao kako god. Bilo kako bilo, gejmeri se i dalje znaju suočiti s optužbama kako se pod tim imenom krije samo hrpa ljudi koje svoje dane provode u podrumima vršeći interakciju s virtualnim ljudima jer su nesposobni za interakciju s pravima. Igre poput Manhunta, Hatreda, Postala, ne pomažu u borbi protiv tog stereotipa.

gaming govno kolumna7

Gospođo Kosor, čuli smo da ste uništili sve kutije sa stvarima Vašeg muža. Je li igranje Crasha Bandicoota krivo za to?

Sve navedene igre su poprilično mračne i brutalne, a pogotovo će upasti u oko klincu koji tek sada upoznaje Slipknot i misli da u potpunosti razumije koncept boli i brutalnosti. Da ne ulazimo u detalje oko svake od igara, dovoljno je za reći kako se u njima kolje kao da nema sutra. Naravno svaki isječak, svaki foršpan, svaka najava ovih igara kao da je molila za besplatnu publicitet putem svoje „kontroverze“ te ga je naravno i dobila. Interes za igrama je rasao, klikovi na videoisječcima su se generirali svakodnevno, novinari su bili spremni na koljenima dopuzati do kreatora igrara kako bi dobili taj intervju gdje bi se pojasnilo zašto su se odlučili izdati tako nešto, dok su kritičari osjetili poriv da moraju to odigrati čim izađe. Naravno, te igre su se zbog toga prodavale u većim brojkama nego što im kvalitet dozvoljava.

Da stvari budu gore, neki su nastavci morali to raditi čisto za osiguranje prodaje iako bi se ona prodavala kako god na temelju uspjeha originala. Primjer je Dead Space 2 koji je jahao na valu uspjeha prvog dijela, ali su svejedno izdavači odlučili primjeniti „majke će vam isčupati kablove iz zida kad vide ovo“ taktiku. Taktika je jasno bila uspješna. Jednako kao što je i bila uspješna taktika EA-a pri reklamiranju igre Dante’s Inferno kada su generirali lažne prosvjede pobožnih kršćana koji su htjeli zaustaviti izlazak igre. Kada je istina izašla na vidjelo, svi su pričali samo o tome koliko je glup taj potez bio, no jedna u potpunosti zaboravljiva akcijska igra je dobila puno veći publicitet i prodala puno više primjeraka nego li je trebala. Slično se može reći i za još neke od ranije navedenih igara.

gaming govno kolumna8

Što ako su prosvjedi protiv Trumpa dugotrajni marketing za buduću President Simulator igru?

Koje je rješenje da se zaustave takvi potezi izdavača i da masa ne baca teško zarađeni novac na nešto u potpunosti prosječno? Pa u principu nema ga, zato jer smo kreteni. Svako malo će za neku novu igru izaći neka nova kontroverza koju su izdavači isplanirali, masa će opet popušiti foru i samo dodatno podvrgnuti termin „gaminga“ ruglu. Ok, možda čovječanstvo uspije u tome da ne bude šokirano nečime što je napravljeno eksplicitno iz razloga da generira šok, ali budimo realni, daleko smo od toga.

Mislili ste da je to sve. E nije, jer idemo na posljednju točku, meni osobno i omiljenu. A ona je…

Mažemo si spermu po faci zbog prevare zvane ekskluzivnost

Da, rekao sam to. Ekskluzive su jedna od pošasti koja drži industriju na svojem visokom tronu iznad nas običnog pleba, a ujedno su i stvar koja pretvara većinu nas u iritantne internet gnomove koji znaju pričati samo o brojkama i o tome kako je nešto što su oni kupili bolje od onog što je kupila osoba broj B jer neznam, imaju mali penis pa negdje se mora kompenzirati.

Svakih nekoliko godina Sony, Nintendo i Microsoft najave svoje nove igrače konzole i, naravno, gaming zajednica se podijeli u kampove koji slijepo podržavaju svoj brend kao da se upravo oblače u svoj najsjajniji oklop i s Rikardom Lavljeg Srca odlaze osloboditi Jeruzalem od prljavih došljaka s Istoka. Pored razlika u specifikacijama i izgledu kontrolera, sve konzole funkcioniraju u potpunosti jednako. Ubaciš igru i igraš, to je to. Zašto je onda bitno koju ćemo konzolu kupiti? „PA JEBENE EKSKLUZIVE, PRIJATELJU, ALO!!!“ odgovorit će pleb. Tada možemo postaviti drugo pitanje, a ono glasi: zašto uopće dopuštamo da ekskluzive postoje?

gaming govno kolumna9

Prosječan član gaming foruma

Pogledajmo na situaciju iz perspektive neke druge industrije. Ako želite otići pogledati novi film iz Marvel radionice, ne morate pri tome paziti da idete u Cineplexx jer je to jedini lanac koji pušta njihove filmove, a Cinestar k’o jebe. Figurativno rečeno, ako iz nekog razloga gledate utakmicu Hrvatska – Kosovo i želite prebaciti program gdje se emitira teniski meč US Opena, ne morate ugasiti svoju ekskluzivnu Samsungov televizor namjenjen prikazivanju utakmica Hrvatske zato što im je Samsung sponzor pa uštekati svoj Panasonicov televizor koji je namjenjen za prikazivanje US Opena jer je Panasonic njihov sponzor.

Pa zamislite jebenu pobunu da vam treba Sonyjev televizor za Ligu Prvaka i da na neki način ista mora bit vezana uz PS4 zbog toga što su sponzori Lige Prvaka. Navijači Napolija, Feyenoorda i Spartak Moskve bi prvim letom sletili u Tokio i počeli bi mlatiti sve od reda jer svi su žuti isti i vjerojatno neki od njih rade u Sonyju.

U redu, postojajala je situacija oko HD DVD vs. Blu-ray ili oko nekih glazbenih servisa, ali svi ti tzv. dvoboji su završili prije nego li su uopće počeli. A ne bi me začudilo da su započeli upravo na nekom gaming forumu. Filmovi, glazba, knjige, njihove autore živo boli kurac na koji ćete način i preko čega doživjeti njihov rada dokle god ga vi doživljavate, uživate u njemu i, naravno, plaćate ga. Ali eto ti gaming industrije, forsira nas da biramo između nekoliko različitih preskupih uređaja kako bismo dobili pristup nekolicini ekskluzivnih igara i mi to prihvaćamo kao neki osnovni životni postulat, kao da je Zemlja okrugla. Želiš igrati sljedeći Halo, Uncharted ili Zeldu, tri od kritički najcjenjenijih franšiza koje postoje? E pa sinko, daj tu lovu koju primaš od biroa i budi spreman poblajvat moj Sony/Micorsoft/Nintendo penis. 

gaming govno kolumna10

Ako je pao Indy, kakve šanse imamo tek mi? Jedina razlika je – mi uživamo u njihovim penisima.

Većina igara je istinabog multiplatformska, ali postoji sasvim dovoljno visokoprofilnih AAA + pičkematerine ekskluziva na svakoj konzoli da se pojam konzolaškog rata obnavlja iz generacije u generaciju. A mi umjesto da prepoznamo to kao najočitiju prevaru koju je industrija videoigara ikada počinila, radije ćemo skočiti do Kaza/Miyamota/Gabena/Gatesa napušiti se još jednom njihovog sočnog penisa, namazati njihov sekret po našim facama i krenuti u još jedan sveti rat. „Zašto bi nam svima bila dobro, kad može biti dobro samo meni“, reći će XY član pišući još jedan komentar na internetu o originalnosti proizvoda, jačim specifikacijama ili pak prodajnim brojkama.

Jadna nam majka svima.

Oznake

Komentari

Ulogiraj se kako bi komentirao

Povezano

Back to top button
Close
Close