Retrospektiva | Crash Bandicoot 2: Cortex Strikes Back

Cortex navodno uzvraća udarac, dok famozni retro štakorluk također navodno uzvraća udarac… Još jednim Crash Bandicoot nastavkom.

Istina je. Prošle godine smo obilježili 20. godišnjicu Crash Bandicoot jedinice retrospektivom za kakvu smatramo da dolikuje igri takvog kalibra. Vrijeme je za repete. I ove godine će se obilježiti 20. godišnjica drugog nastavka stoga ćemo malo uraniti s retrospektivom. Zašto? Zato kako bismo bili zagrijani i u formi za nadolazeći N.Sane Trilogy. To smo godinama htjeli, pa evo prilike za sve. Retromanijaci će se s guštom prisjećati svih prelazaka nivoa u uljepšanoj grafici dok će novopridošlice vidjeti o čemu su prvospomenuti trabunjali godinama plačući za novom dozom Crasha. Tko zna, možda to bude svojevrsni reset franšize i prilika za neki novi nastavak?

Bilo kako bilo, vratimo se mi na dvojku. Trebam li uopće govoriti kako je Crash Bandicoot 2 odlična igra koja odolijeva vremenu te koju je svaki gamer koji drži do sebe morao odigrati? Trebam? Ma dajte! To je opća činjenica. Opća kultura. Što više, ako i jeste gamer koji bi prvi put odigrao neki Crash Bandicoot nastavak, moj savjet bi bio da baš startate s ovime. Zbog čega? Jer je najviše „user friendly“.

Korak u definitivno pravom smjeru

Što bi sad to trebalo značiti? Crash Bandicoot 1 je puno teža igra koja ne prašta greške. Kontrole su zeznutije kao i osjećaj dubine što za posljedicu ima redovito padanje u provalije. Dovoljno je samo jednom pasti i izgubiti život da se možete pozdraviti od dijamanta za trenutni nivo kojeg prolazite. Sjetite se još samo onog sustava spremanja pozicije koji zahtjeva prelazak bonus segmenta na nivou. Inače drugačije nemate šanse. Sve to je meni osobno iščupalo mnogo gigametara živaca koji sam znao u što se upuštam. Neupućeni gameri bi mogli odustati nakon par nivoa i reći: „Meni ovo ne treba u životu, ajbok!“.

Lagano trčkaranje u šumarku punom kornjača.

Srećom u Naughty Dogu su ispravili sve nedostatke. Kontrole su fluidne i responzivne tako da ovoga puta za svaku grešku i gubitak života možete kriviti sami sebe. 20 godina poslije je situacija ista što se toga tiče. Mnoge 3D igre iz tog doba se čine neigrivima jer imaju užasnu kameru i loše kontrole dok Crash 2 briljira. Nadalje, spremanje pozicije je moguće obaviti na hubu za biranje nivoa, kao što je moguće dobiti dijamant kada pokupite sve kutije na nivou neovisno o tome koliko puta ste izgubili život. Nije ovo sad pretjerano olakšavanje igre nego je to po mom mišljenju mjera koja ima smisla. Nivoi i dalje pružaju određenu razinu izazova, ali igra nije apsurdno teška radi dizajnerskih nelogičnosti.

Pričam ti pričicu

Crash 2 se pričom nadovezuje na prvi dio gdje Crash spašava curu Tawnu, a Cortex se budi u špilji punoj kristala nakon što je pao na zemlju iz svog carstva. Navodno ti kristali sadrže finu količinu energije, što kod njega izazove onaj poznati manijakalni smijeh. Da bi dobio dovoljnu količinu energije, treba mu ni manje ni više nego 25 kristala. Uz pomoć N.Gina uspostavlja Cortex Wortex i kuje plan kako će dobiti te kristale bez da ide osobno po njih. Kako?

Beži Jankec da te TNT ne bude raznesel!

Crash hrče na plaži dok njegova sestra Coco visi na laptopu. Baterija se bliži kraju pa budi Crasha da ode po novu. Taj odlazak se manifestira u vidu početnog tutorial nivoa gdje se mi kao igrači upoznajemo s igrom. Nivo je kratak i završava naglom teleportacijom u hub gdje se Cortex obraća Crashu putem holograma. Manipuliranjem Cortex želi pridobiti Crasha u skupljanje kristala kako bi spasio Zemlju od katastrofe u čemu će i uspjeti. Ipak nas igra tjera na skupljanje kristala. Tu je i N.Brio koji želi pomoću dijamanata skršiti Cortex Wortex i Cortexove možebitne skrivene zle planove pa će sugerirati crashu da radije njih skuplja. Bilo kako bilo, neka vrsta skupljanja se očekuje.

Najbolja su jednostavna zadovoljstva

Poboljšanja u odnosu na prethodnika vide se na svim poljima. Grafika je detaljnija, dorađenija i ispeglanija. PlayStation 1 igre ranijeg razdoblja (pogotovo 3D igre) imaju tu nesreću da grafički jako loše podnose test vremena. Paleta boja djeluje mutno uz sveprisutan warping tekstura. Samo bacite oko na igre poput Akuji The Heartless ili prvi Tenchu i zaboljet će vas oči. Crash 2 je totalna suprotnost. Boje su šarolike, a warping tekstura je minimalan. Igra izgleda stvarno lijepo i dan danas.

Grafika i za današnje pojmove izgleda super!

Kao i obično, tematski su nivoi šaroliki. Proći ćete džungle, kanalizacije, snježne staze, futuristične građevine pa čak i lebdjeti jetpackom u svemiru. Neki od njih kriju i tajne koje vas mogu teleportirati na skriveni hub. Neke tajne su očite, dok neke zahtijevaju malu upotrebu sivih stanica. Zadatak na svima je tradicionalno poznat: Razbij sve kutije, skupi kristal, skupi dijamant (ako si zadovoljio uvjete) i voila! Nakon svakih 5 riješenih nivoa slijedi boss borba. Sve su lagane te ih možete proći zatvorenih očiju (izgleda da se ponavljam jer sam isto rekao i za jedinicu). Sve se svodi na brzo prepoznavanje uzorka kretanja i to je to. Nula izazova. Šteta. Sada umjesto svinje jašemo polarnog medvjeda Polara, a uz kuglu nas ganja Bearminator. Probajte desetak puta skakati po Polaru koji sjedi pored portala na hubu. Zašto? Samo probajte i vidjet ćete.

Osim što je kanalizacijska, ova voda je i elektrizirana. Ima li išta gore od toga?

Kontrole su, baš kao što sam već pripomenuo, odlične. Precizne i responzivne te uopće nećete imati problema s bilo kakvim doskocima. Osjećaj dubine je odličan pa ćete vrlo brzo moći brzinski prelaziti staze kao od šale. Svaka greška koju napravite će biti isključivo vaša. Čak i na nivoima gdje ima isključivo leda sam osobno bez problema skakao preko nitro kutija i ježeva kao od šale. Toliko su dobro napravili kontrole.

Tko dvojku nije igrao, taj #nijegamer

Sada kada uskoro izlazi N. Sane Trilogy se postavlja pitanje: „Ima li smisla odigrati original?“. Ja smatram da ima jer igra je i dalje igriva te neće oduzeti više od 2 ili 3 popodneva. Nije dugačka i ne zahtjeva ogroman igrački angažman. Što više, može poslužiti kao i ova retrospektiva – kao svojevrsno zagrijavanje pred izlazak N.Sane trilogije.

Naughty Dog je u samo godinu dana napravio odličan nastavak koji je ispravio sve mane prethodnika koje je trebao ispraviti i pružio jako dobar temelj za sljedeći nastavak koji će biti još bolji (najbolji Crash ikad, ako se mene pita). Crash Bandicoot 2: Cortex Strikes Back je jedna od onih igara koje imaju tu magiju da im se vratite svaki put nakon nekog vremena i pređete ih nebrojeno puta. Nakon napornog dana dođete doma, zavalite se u naslonjač, pustite mozak na pašu, uzmete dual shock u ruke i krenete u akciju. Ponekad doista nema ništa ljepše od toga. Šteta što Tawne više nema. Bila je seksi.