Retrospektiva | System Shock

Praktički ste sami u svemirskoj orbitalnoj stanici gdje poludjeli AI na vas šalje mutante i razne robote. Sve kako ne biste spriječili moguće uništenje ljudske rase. Zvuči kao recept za neki loš znanstveno-fantastični film iz 80-ih, no ako zagrebete ispod površine, čeka vas prava poslastica od igre!

Zaboravljeni kultni klasik

System Shock jedna je od onih igara koje dožive, ajmo to tako reći, najgoru sudbinu. U doba kad su FPS-i bili generični shooteri à la Wolfenstein 3D, Doom i razni Doom klonovi, System Shock je donio pregršt inovacija koje se i dan danas koriste u igrama, i tako je zaradio titulu igre „ispred svog vremena“. Bio je prvi FPS koji je igraču omogućio saginjanje, naginjanje u obje strane, pogled gore ili dolje što, primjerice, jedan Doom nije imao. Nivoi su kompleksni, osvjetljenje je dinamičko u realnom vremenu, glazba se mijenja ovisno o situaciji, postojanje zagonetki i logičkih elemenata za otvaranje novih dijelova, implanti i poboljšanja koja konzumiraju bioelektričnu energiju, odlična naracija i atmosfera… OK, mogao bih danima nabrajati. I zbilja, igraćoj industriji i developerima je od tada bilo potrebno jedno minimalno 5 godina da počnu krasti ideje koje je System Shock prvi izmislio, a koje su u danas još uvijek aktualne. Bez System Shocka, ne bismo imali Thief, ni Deus Ex, ni BioShock, Dead Space, Singularity i tko zna koliko još IP-eva.

SHODAN naravno neće propustiti priliku da se forsa kak’ je inteligentna.

System Shock se danas smatra kultnim klasikom koji ima jednu manu: užasne kontrole koje vjerojatno zauzimaju pola tipkovnice (srećom pa u enhanced verziji koju ja igram postoji Mouselook opcija u maniri System Shocka 2, ali o tome nešto kasnije). Ako uzmemo u obzir da je igra izašla davne 1994. godine, igru su mogli pokretati jedino najjači PC-jevi u to doba zbog kompleksnih nivoa i grafike, pa je to još jedna mana. E, sad se postavlja pitanje na prvu rečenicu – Zašto najgora sudbina? Pa, po mom mišljenju, postoji više razloga za to. Prvi bi bio samo vrijeme izlaska, kada su svi bili ufurani u „trči manijakalno po hodnicima i napucaj sve što hoda i ne hoda“ FPS-e, dok System Shock ima puno sporiji ritam igranja, i tu i tamo zahtjeva od igrača da koristi sive stanice. Drugi razlog bi mogli biti tehnički zahtjevi igre kao i prekomplicirane kontrole. Treći razlog je komercijalni neuspjeh koji je za Looking Glass Studios i Origin Systems bio gubitak. I time bismo mogli zaključiti da je jako malo ljudi igralo igru.

Pričica i monstruozne kontrole

Godina je 2072. i vi ste anonimni haker situiran u stanu u New Atlanti koji očito nema pametnija posla nego uzeti svoj laptop i ići hakirati TriOptimumovu mrežu na Citadel stanici. No izgleda da niste naučili kako prikriti tragove pri takvim ilegalnim radnjama što dovodi do toga da vas nanjuši TriOptimumovo osiguranje i odlučilo uhapsiti. Optužbe na račun toga su ogromne i vi biste mogli završiti iza rešetaka, ali ipak ne završite. Edward Diego, TriOptimum Executive vam nudi drugu opciju, a to je da svojim hakerskim sposobnostima ukinete etička svojstva koja ograničavaju SHODAN – umjetnu inteligenciju koja upravlja Citadel stanicom. Zauzvrat vam Diego daje slobodu i neuralne implante koji vam omogućuju neka naprednija svojstva. Zbog toga vi idete u induciranu komu od šest mjeseci. Tih 6 mjeseci je ključno, jer u tom periodu SHODAN postaje samosvjesna, napravi nered i pokolj na stanici, pretvori ljude u mutante, robote u strojeve za ubijanje te preuzme kontrolu nad čitavom Citadel stanicom. Vi to isprva ne znate, jer se nakon 6 mjeseci budite iz kome kada igra zapravo započinje.

Mile neće ni znat’ što ga snašlo kad ga malo spržimo stungunom.

U samom izborniku možete odabrati 4 opcije kojima možete određivati težinu igre. Probajte mi navesti još jednu igru iz približno tog doba koja nudi toliku skalabilnost, a da nije jednostavna „Easy“, „Normal“ ili „Hard“. Nekako sumnjam da ćete uspjeti. Te četiri opcije su „Combat“, „Mission“, „Cyberspace“ i „Puzzle“. Svaka opcija ima određivanje stupnja težine od 0 do 3. Recimo, kod opcije „Combat“ ako stavimo težinu 0, protivnici su praktički mentalno retardirani, ne napadaju te poginu od jednog projektila bilo čega. Na razini težine 3 su bome opaki i trebate dobro taktizirati kako ne biste ostali bez metaka ili energije. „Puzzle“ su logičke mini-igre, odnosno paneli za otključavanje vrata. Na najjednostavnijoj razini će se riješiti jednim klikom, dok će vas na najtežoj razini bome natjerati na razmišljanje. „Cyberspace“ je dio igre u kojem lebdite u cyber prostoru gdje imate svih 6 stupnjeva slobode u kontrolama, što može izazvati konfuziju u kretanju, a možda i vrtoglavicu ako niste navikli. Poanta je ta da tako možete otključati neke sobe, prolaze, pokupiti neke informacije, pobiti viruse itd. Povećanjem razine težine virusa ima više, a i sam cyber prostor je veći i kompliciraniji. Jedino za „Mission“ nisam shvatio što se točno mjenja, jer jedino što na najvećoj težini nudi vremensko ograničenje od 7 sati za preći kompletnu igru.

Primamljiv je ovaj crveni gumbić iako možda ne bih smio pritisnuti…

Vrijeme je da uronimo u igru. Prvo što ćete primjetit je puno oblaka teksta s opisima svih značajki na zaslonu. Ako vas to ne obeshrabri, svaka čast. Spremni ste za avanturu! Ili možda ipak ne, jer hmmm… Užasne kontrole! Mislili ste da su tank kontrole u Resident Evilu nešto najgore što ste doživjeli? RE je mala beba naspram System Shocka. Evo samo za primjer: S – naprijed, X – natrag, Z – lijevo, C – desno, SHIFT – trčanje, SPACE – skok. OK, ovo se i ne čini tako strašno, ali nismo ni počeli. Dalje: A – okret ulijevo, D – okret udesno, Q – naginjanje ulijevo, E – naginjanje udesno, W – vraćanje u centralni položaj, R – normalni položaj stajanja, F – Poluskvrčeni položaj, V – puzanje. Uzmemo li u obzir da brojevi od 0 do 9 korespondiraju pripadajućim implantima, a tipke od F1 do F10 prikazuju pojedine dijelove HUD-a, dolazimo do impresivnog zauzeća pola tipkovnice. Damn! Ne bi da se radi o nekoj simulacijetini pa treba toliko tipki. No, enhanced verzija ima normalne WASD kontrole + mouselook mod koji se aktivira pritiskom na tipku E kao kod System Shocka 2. Time je igra neusporedivo lakša za igranje i sada svi oni kojima su kontrole bile glavni faktor nemaju više izliku da igru ne odigraju. HUD je ogroman i može zauzeti i do 40% cijelog ekrana, no gotovo sve stavke se mogu zasebno poisključivati kako vama odgovara.

HUD zauzima skoro polovicu zaslona, ali se može isključiti.

Konfuzne mape iliti treba mi GPS

Citadel stanica ima 9 razina (Reactor, Medical, R&D, Maintenance, Storage, Flight Deck, Executive offices, System Engineering, Security, Control bridge) i pati od sindroma „backtrackinga“ kao i SS2. S obzirom da igra u cjelini i nije toliko velika, onda je to donekle i razumljivo. Kada kažem da su mape konfuzne, to stvarno mislim, jer dosta puta sam morao piljiti u mapu i tražiti neku određenu prostoriju. Samo pogledajte primjer na slici. Tek kada donekle upamtite level, onda neće biti tolikih problema. Ali pri prvom prelasku garantiram da ćete se izgubiti minimalno dva, tri puta. Srećom pa je moguće stavljati „pin points“ u slučaju da vam se ne da pamtiti gdje je što. Arhitektura pojedinih levela je u najmanju ruku čudna ili možda bolje rečeno, neobična. Sobe i hodnici često imaju čudne oblike i putanje, a tek boje… Te boje su nekad toliko žive i različite da se ponekad pitam jesam li ja zbilja prisutan na svemirskoj stanici. Dakako, meni to ne smeta jer djeluje skroz raznoliko i leveli se zbog toga barem lako pamte. Glazba je MIDI kvalitete i gotovo svaki level ima svoju temu (neki nivoi imaju istu glazbu) te pridonosi atmosferi tako što se dinamički mijenja ovisno o situaciji i prisutnim protivnicima. To jako dobro dođe kao indikator ako ima protivnika u nekom prostoru, a ne možete ih vidjeti zbog zida, vrata ili slično. Meni osobno je glazba super, iako ne vjerujem da će se svi složiti jer na trenutke djeluje prenapadno, pa ću zaključit da je stvar ukusa.

Medical level mapa – pa gdje je tu hitan prijem pacijenata?

Enhanced edition pruža prikaz do 1024 x 768 piksela što je, nažalost, onaj arhaični 4:3 omjer, ali valja uzeti u obzir da je tadašnja CD verzija omogućavala maksimum od 640 x 480 piksela, tako da je ovo „bolje išta nego ništa“. Grafika je za svoje vrijeme vrhunska i zahtjevala je vrlo jake konfiguracije tog doba. Usudio bih se reći da je donekle izdržala test vremena iako su spriteovi protivnika ružni i arhaični baš kao u svim prvim primitivnim 3D igrama. Učitavanja postoje samo između levela i kratko traju, dok unutar nivoa nema nikakve zadrške što je za svaku pohvalu jer time se definitivno ne usporava tempo igranja.

Chillin’ in the cyberspace

Atmosfera, atmosfera i atmosferaaaa

O da, atmosfere i ugođaja ima na lopate! Iako malu prednost dajem nastavku (jer je još bolje prenio osjećaj usamljenosti na svemirskom brodu s hrpom protivničkih mutanata i botova, pa i horor atmosfere), original ne zaostaje bitno. I tu će vam se dogoditi da se tiho i niotkuda iza vas stvori mutant ili robot i malkice vas šokira. Isto tako je iritirajuće kad čujete zvukove protivnika (glazba promjenom tempa signalizira da je on tu negdje), a vi ga ne možete skužiti (iziritirat će vas level 3 Maintenance koji je mračan i ima nevidljive mutante). Pošto nema NPC-ja, jedini način kako se naracija i popunjavanje rupa u priči vrši je putem e-mail poruka (audio logova), gdje saznajete što se događa na Citadelu, što dalje treba napraviti, a možete saznati i pokoji keypad code. SHODAN će tu i tamo biti dosadno pa će vam pripremiti pokoju zamku sa svojim frendovima, ali ništa iz čega se ne možete izvući sa malo pucnjeva.

Moderni lockpicking, odnosno petljanje po žicama u mraku

Arsenal oružja standardno varira od meleea kao što je steel pipe ili Laser rapier, zatim vatrenih oružja kao što je Dart gun, mini pistol, Magnum 2100, AM 27 Flechette, Rail Gun, Mag-Pulse Rifle. Ta oružja mogu imati više vrsta municije, pa možete odabrati koju municiju koristiti, što uglavnom ovisi o protivniku. Energetska oružja kao što je Sparq Beam, Stun Gun, Laser Blaster ili Plasma Rifle koriste vašu bioelektričnu energiju te možete namjestiti koliko jako će crpiti istu. Pazite na pregrijavanje! Vaš inventar će se vrlo brzo popuniti, jer je moguće pokupiti razne bombe, mine, kutije prve pomoći, stamina ups, berserks, detox, reflexes, charging batteries… Sad vam je jasno zašto kažem da je igra kompleksna. Nudi hrpetinu izbora kako se izliječiti, koja oružja koristiti itd. Recimo, doza berserka će vam pojačati snagu gornjeg dijela tijela ali će vam vid biti kao da ste na LSD-u, detox skida dozu radijacije koju ste doživjeli, ali i skida ostale efekte i nuspojave droga koje ste unijeli u sebe, reflex povećava razinu vaših refleksa tako da usporava vrijeme, pa sve izgleda kao u slow motionu itd. Osim toga, u igri je putem moguće pokupiti razne implantante u vidu raznih pomagala, kao što je svjetlo, pogled iza leđa (kao retrovizor), cipele koje omogućuju lebdenje. Dakako ti implanti troše vašu bioelektričnu energiju, stoga pripazite.

Ako volite igre spomenute na samom početku ove recenzije i ako zanemarite činjenicu da je igra stara preko 20 godina (pa je vizualno arhaična), budite pripremljeni na čisti užitak. Ovo je jedna od onih igri koja će vas uvući u svoj svijet i natjerati da ju prijeđete nekoliko puta na različitim postavkama koristeći različite pristupe – jer to mnoštvom opcija i omogućuje. U biti, ako ste ovo do kraja pročitali i još uvijek sumnjate u moje riječi, samo zamislite da sam vam uperio pištolj u facu i zapovjedio da morate ovo čudo odigrati! Sad kad je igra konačno dospjela na GOG, nema razloga da ju se ne odigra. Jednostavno nema! Još ste tu? Ajmo, pali igru!