Recenzija | Moonlight

„Who is you?“

Napisao  Utorak, 17 Siječanj 2017

Ne može se reći da se „Moonlight“, drugi dugometražni film Barrya Jenkinsa, nije na papiru činio kao savršen mamac za ovogodišnjeg Oscara. Nakon svih kontroverzi oko neraznovrsnosti nominacija na Oscarima 2016. te bojkota crne populacije na istima, dobili smo film koji tematski podsjeća na „Boyhood“ (a oboje drže i gotovu maksimalnu ocjenu kritike), bildungsroman s crnim protagonistom upitnog seksualnog opredjeljenja, odraslim u teškoj obiteljskoj situaciji na rubu siromaštva. 

No „Moonlight“ je puno više od toga. Ovo je duboko humanistička drama prepuna empatije, koja istražuje univerzalna pitanja o pronalaženju samoga sebe i utjecaju društva na pojedinca te izaziva gledatelja na detaljno preispitivanje njegovih predrasuda, ali u isto vrijeme nikada ništa ne forsira niti pokušava biti moralna vertikala. Film vrlo specifičnog karaktera, svojom nekonvencionalnom režijom često se doima kao poezija u pokretu, pripadnik arthouse žanra s vidnim utjecajem europskog filmskog stvaralaštva. Ova izrazito suptilna, spora i tiha studija karaktera fokusira se na ekspresije više od dijaloga, razvija se poput sna i pruža puno prostora za unutrašnje promišljanje. 

Ovaj filmski triptih podijeljen je u tri čina koji prate mladog Chirona kroz različite faze njegovog života: odrastanje, adolescenciju i zrelo doba. Svaki od tih segmenata fokusira se na njegove odnose s osobama koje ga okružuju te njihov utjecaj na Chironove životne odluke.

U prvom činu, Chiron se bori s usamljenosti i sustavnim maltretiranjem od strane ostale djece. Spletom okolnosti naleti na Juana (Mahershala Ali, koji je u ovoj ulozi ostvario zastrašujuće dobar performans), s kojim se s vremenom zbližava te mu on na neki način postaje očinska figura. Juan i njegova djevojka Teresa (Janelle Monáe) dobrovoljno mu pružaju utočište od problema u njegovom domu i majke koja se bori s vlastitim demonima.

Sva ona nadanja da će promjenom životnog okruženja stvari krenuti na bolje, u drugom činu padaju u vodu. Chiron je sada srednjoškolac te se i dalje nosi s istim problemima. Još uvijek posjećuje Teresu kad nema gdje prespavati jer ga majka izbacuje iz kuće radi njenih „gostiju“, ali Juana više nema na vidiku. Film od gledatelja zahtjeva da do nekih zaključaka dođu sami, pa je tako moguće pretpostaviti koja je bila Juanova sudbina. No, koliko god je takav smjer radnje bio potreban u priči, u neku ruku je i velika šteta jer je moralno kompleksan karakter Juana zaslužio više prostora na ekranu. Jedina osoba s kojom Chiron ima donekle prijateljski odnos je Kevin, no nedugo nakon što se između njih počne stvarati nešto više od običnog prijateljstva, društveni pritisak od strane školskih nasilnika Kevina dovodi do reakcije koja postaje točka prekretnica u Chironovom životu te se njihovi putevi počinju razdvajati.

Treći čin donosi veliku promjenu. Chiron izgleda kao drugi čovjek, izgrađen od nule nakon incidenta iz školskog doba. Ovaj drastičan preokret u izgledu možda djeluje i pomalo nerealno, no, je li se on zaista promijenio? 

Cijeli ovaj čin odvija se u jednoj noći. Chiron dobija poziv od Kevina nakon desetljetnog prekida komunikacije. Kevin ga poziva da se ponovno vide. Chiron odlazi do njega i kroz njihov razgovor otkrivamo kamo ih je život odveo.

Ono što je fascinantno jest da tri različita glumca koja utjelovljuju Chirona kroz tri faze, iako nemaju puno fizičkih sličnosti, svejedno stvaraju dojam da se radi o istoj osobi kroz facijalne ekspresije, gestikulacije i ostale sitne detalje. Kako je režiser jednom spomenuo, u njima se „vidi ista duša“. Chironov pogled, njegovo pokorno držanje, način na koji jede hranu i lakonski govor pokazuju da se Chiron na kraju možda i nije toliko puno promijenio. Sva tri glumca donijela su snažan performans, ali posebno se istaknuo Chiron iz trećeg čina (Trevante Rhodes) sa svojim suptilnim iznošenjem linija dijaloga, koji se kosi s njegovom vanjštinom. Općenito, gluma svih likova je na visokoj razini i za niti jednoga se ne može reći da je suvišan ili dosadan. Unatoč tome, još jednom se mora izdvojiti vrhunski nastup Mahershale Alija u ulozi Juana, koji je, po osobnom mišljenju, najviše doprinijeo duhu ovoga filma. 

Direkcija Barryja Jenkinsa odlikuje se jakim stilističkim pristupom koji cijeli doživljaj diže na jednu stepenicu više. Montaža je ovdje definitivno primjetna, ali to je u ovom slučaju pozitivna stvar. Kamera je i sama svojevrstan karakter, ona se kroz priču lagano izmjenjuje od izrazito dinamičnih i „nestabilnih“ kadrova snimanih iz ruke, prema staloženijim prizorima kako se Chiron mijenja. Podložna je eksperimentiranju u vidu kretanja i položaja, pa ju tako, primjerice, na početku prvog čina imamo priliku vidjeti kako neprestano kruži oko likova dok razgovaraju na cesti. Štoviše, kamera djeluje i suosjećajno s načinom na koji se odnosi prema likovima, načinom na kojih ih promatra i stoji pored njih, što je vidljivo iz scene u kojoj Juan uči uplašenog i nesigurnog Chirona plutati na vodi. Ona ih snima s razine vode te tako simbolizira osjećaj borbe za održavanjem na površini.  Teksturi scena doprinosi i korištenje specifičnih intezivnih boja poput mjesečeve plave i neonskih ružičastih, od kojih svaka također simbolizira određene elemente i likove u priči.

Glazbena podloga je raznovrsna, a valja napomenuti, i prilično originalna i pamtljiva. Dijegetska glazba prožeta je poznatim djelima crnačke kulture tog doba, dok su ključni trenuci u scenariju popraćeni većinom originalnim djelima za klavir i gudače, s iznimkom jedne Mozartove skladbe. No ponekada glazbe uopće nema, kao ni bilo kakvog drugog zvuka, što se može vidjeti u primjeru kad jedna školska djelatnica viče na Chirona, dok se on gubi u svojim mislima, pa tako i njena vika postaje sve tiša i tiša. 

„Moonlight“ je veliko i važno ostvarenje za filmsku umjetnost. Očekivanja su zbog kritike bila postavljena visoko, no u konačnici, film je opravdao svoj status. Iako obiluje pamtljivim i pametno napisanim dijalozima koji su kao stvoreni za citiranje, ono što je kod njega posebno su facijalne ekspresije. Scene na pješčanoj plaži obasjanoj mjesečinom, scena kada mali Chiron upita Juana zašto ga djeca nazivaju ružnim izrazom, isprekidana i usporena montaža histerične majke i njegove reakcije, dugački, gluhi kadrovi gdje pogledi govore više od riječi te zadnja scena koja neodoljivo podsjeća na kraj Truffautovog „The 400 Blows“ – to su nezaboravni prizori koji će dugo lebdjeti nad nama i vrtiti se u našoj podsvjesti. Ono pitanje „Tko si ti?“ koje su različite osobe postavljale Chironu kroz čitav život, odzvanjati će u našim mislima i vječno tražiti odgovor. „Tko sam ja? Kuda idem? Koja je moja sudbina?“.

Nema komentara (još)!
Ulogiraj se da bi komentirao.

AKTUALNO

  • 1