Filmska recenzija | T2 Trainspotting

Odlazak na turistički put u vlastitu mladost.

Napisao  Utorak, 28 Veljača 2017

Kada je najavljeno kako će Danny Boyle nakon 20 godina snimati nastavak Trainspottinga, ujedno i jedini filmski nastavak kojeg je Boyle ikada režirao, postavilo se instantno pitanje: „Dobro, da li je to stvarno potrebno?“. Istina, novela Porno Irvinea Welsha je također kontinuacija priče, no originalni film je bio toliko maničan, zabavan, poučan te oblikovao jednu čitavu generaciju mladih momaka i djevojaka u svoje vrijeme. Neki su iz njega izvukli pozitivne stvari po svoj život, neki negativne, no činjenica je da je film mnogima tada postao svojevrsni totem njihovih određenih subkultura. Kako napraviti nastavak za tako nešto ? Nove klince nastavak 20 godina stare priče neće uhvatiti kao one prilikom izlaska prvog filma, dok je s druge strane i najveći fan prvoga dijela svjestan da je prošlo već toliko vremena i da je upitno koliko nastavak može držati vodu.

Pored svih tih pitanja i skepticizma Danny Boyle, čiji opus inače cijenim i uvijek sa zanimanjem pogledam ono što radi, je uspio snimiti kvalitetan nastavak. Ne radi se o filmu koji će steći kultni status kao original, ne radi se niti o filmu koji će stvoriti ogromni utjecaj na publiku radilo se o novim gledateljima ili o ljubiteljima staroga, no radi se o iznenađujuće dobrom zaokruženju priče za koju nismo bili svjesni da želimo. Često su nastavci filmova jednostavno već ispucane šablone na koje se samo nakelji naslov prethodnika i očekuje se da isti zgrnu velike pare, ali na sreću T2 nije takav film. Čak, koliko god ovo loše zvučalo, ne bih rekao ni da film funkcionira kao samostalan film, jer je jednostavno sve što se događa povezano uz original, ali dovoljno je da ste samo jednom u životu pogledali Trainspotting i automatski ćete se prisjetiti svega i povezati sve u jednu smislenu cjelinu.

Ewan McGregor, Ewen Bremner, Robert Carlyle i Jonny Lee Miller se vraćaju u ulogama Rentona, Begbieja, Spuda i Sick Boya te uistinu djeluje kao da nas nikad nisu napustili. Naravno da su godine učinile svoje, ali i dalje pored te fasade starijih ljudi se itekako vidi duša onih istih momaka koje su utjelovili prije 20 godina i to je vrlo vjerojatno i najjača karika filma. Sjajno je vidjeti da je svaki od navedenih likova na neki način sazrio, ali da su i dalje to oni i da i dalje imaju ono zbog čega smo ih zavoljeli. Radi se o stvarno sjajnom glumačkom ansamblu i koliko god je tu karta nostalgije jaka mora se priznati da su sva četvorica odradila vrhunski posao pri prikazivanju ovih novih/starih likova. Koliko ljudi se ne sjeća samo ni di je bilo pred 20 godina, a ovi izvlače na trenutke identičnu auru koju su pružali na ekranu pred jednako toliko. Ewan drži film kao Renton, Bremner je ubio sa ulogom Spuda i sjajnim razvojem njegova lika kroz film, Carlyle se ponaša identično onako što bi i očekivali od njegova lika nakon toliko godina, dok mi je izuzetno drago bilo vidjeti Millera napokon na filmu i to u sjajnoj ulozi, a ne ga gledati pet godina zaredom isključivo kao najslabiju varijantu Sherlocka Holmesa.

Priča, možda i iznenađujuće, kreće od tamo gdje je i stala. Zvuči nemoguće jer je ipak prošao period od 20 godina i za likove u filmu, no scenarij i dijalozi su toliko dobro napisani da problema u tranziciji nije bilo ni malo. Ukratko i bez velikog spoilanja, Renton je živio u tom periodu u Amsterdamu, postoji neko potpuno nebitno objašnjenje zašto i upravo ta nebitnost funkcionira, pa tako ustvari nikad ne saznajemo baš cijelu lepezu događaja tog perioda, no opet saznajemo puno o likovima što je iznimno zadovoljavajuće. Boyle i dalje zna na vizualno zanimljive načine prikazati neke stvari u filmu te mu to nije strano ni ovoga puta. Ovdje izuzev surealnih scena kao onih sa WC-om ili bebom u prvom filmu koristi i scene iz originala, ali prikazuje i scene kada su naši likovi bili tek klinci. Vizualno ima nekoliko baš lijepo snimljenih scena, a i kombinacija sa glazbom i blagi podsjetnici na soundtrack prvoga filma funkcionira kako treba.

Naravno, kao i u svemu danas u Hollywoodu, i ovdje nam se ponekad malo predirektno gura nostalgija u usta, pa je tako nova „Choose life“ scena isključivo ovdje jer eto radi se o Trainspottingu i moramo to imati i koliko god je to pucanje na neku ugodnu nostalgiju toliko je i nepotrebno po samu strukturu filma. Tretira se tu scenu kao da je velika, no ništa se drugačije nebi dogodilo ni da je ona izostala. To je ujedno možda i jedina ozbiljna mana filma. Da se razumijemo nije svako korištenje starih citata, starih scena ili pak rekreiranje starih scena loše, dapače, bilo ih je nekoliko koje su se baš pametno iskoristile shodno novonastaloj situaciju u filmu, no ipak ima tu primjetnu dozu guranja činjenice „Ej ljudi, ovo je Trainspotting, evo vam još i još“.

Razlozi zbog kojeg ipak treba biti zadovoljan na kraju sa ovim filmom su jednostavno priča i likovi. Glumci su dali svoj maksimum da u potpunosti uđu u svoje stare likove i čim se prikažu na ekranu svi fanovi će reći: „Da, to je to!“. Priča nije nešto neviđeno, no upravo u kombinaciji sa šarmom navedenih likova funkcionira besprijekorno i čini jednu savršenu cjelinu sa originalnim filmom. I dalje se prvi film može gledati zasebno, ali u kombinaciji sa ovim filmom, koji možda nije na toliko visokoj razini kao prvi, čitava priča djeluje još bolje i čini mi se da će fanovi prilikom ponovnog gledanja u budućnosti odmah nakon prvog filma pustiti i drugi. Sve u svemu radi se o lijepo zaokruženoj priči i o nastavku koji nam možda nije trebao, ali sada kada je već tu nemoguće je priču promatrati bez njega, i to mislim da jedan iznimno pozitivan način.

Ocjena: 80%

Nema komentara (još)!
Ulogiraj se da bi komentirao.

AKTUALNO

  • 1