Recenzija serije | The Punisher

Brutalno, brutalnije… Najbrutalnije. Punisher se ne šali.

Napisao  Nedjelja, 19 Studeni 2017

Netflix i Marvel cijene mišljenje svojih fanova, a „The Punisher“ je samo još jedan od dokaza u nizu. Nakon uvoda u lik i djelo Franka Castlea preko druge sezone najuspješnije im serije, „Daredevila“, na opće oduševljenje fanova, odlučili su posvetiti mu čitavu sezonu i pokazati nam što se tu skriva isključivo kroz njegove oči.

One batch...

Da ne duljimo previše, krenimo s onim što štima. Jon Bernthal. Jon Bernthal je Punisher, a ako ste imalo sumnjali u to nakon „Daredevila“ (recenzija), Bernthal je svoju posvećenost ulozi odveo na razinu više i izbrisao svaku sumnju. Iskonska brutalnost i nagon njegov su pogon, a tanka granica između nevinih trenutaka u kojima se ogleda njegov lik prije događaja koji su ga zauvijek promijenili i momenata kompletne zaluđenosti, u kojem isključivu ulogu igra narav, iskazana je fantastično kroz Bernthalov performans.

Pored svih iskaza brutalnosti, upravo trenuci iskrenog, nenametljivog humora, ocrtavaju personu Franka Castlea u najboljem mogućem svjetlu. Takvi su trenuci iznimno rijetki, ali ujedno i iznimno bitni za razvoj lika, a usto pružaju i drugu stranu, inače prilično „jednosmjernom“ liku.

Tonalno, novosti nema. U slučaju da ste gledali ikoju od serija u tandemu Netflix-Marvel, znate na čemu ste. Atmosfera i paleta boja na ekranu viđene su već nebrojeno puta, na trenutke forsirani noir zna zasmetati, ali u globalu radi se o tehnički sasvim pristojnoj seriji. Doduše, postoji jedna stvar koja Punishera izdvaja od ostatka kadra. Brutalnost, čista brutalnost i daleko najviše grafički prikaz nasilja na nekoj od Marvelovih serija. Punisher se ni u kojem trenutku ne suzdržava, njegov čisti bijes izbija na površinu, a Bernthalovi gruntovi u kombinaciji s obiljem krvi, slomljenih udova i razvaljenih lubanja rezultiraju impresivnim prikazom nasilja i cementiraju još jedan od temelja lika i djela Punishera. Posebno su po tom pitanju „impresivne“ posljednja i pretposljednja epizoda, uistinu, nešto što morate vidjeti svojim očima. Jedno je sigurno, ljubitelji vjernih prikaza doći će na svoje, a oni slabije tolerancije na trenutke bi mogli okrenuti glavu.

Two batch...

Po pitanju priče, ne očekujte previše. Serija se koristi standardiziranim načinom pripovijedanja, akcije likova i smjer priče prilično su predvidljivi, a rupa u logici možda je i više nego u dosad ijednoj suradnji, što će vas na trenutke možda izbaciti iz priče. Sporedne priče nisu me previše zanimale, i iako igraju određenu ulogu u cjelokupnoj priči, mišljenja sam da je dobar dio istih mogao biti jednostavno izrezan iz serije. Dobili bi u najgorem slučaju jednako dobru, ako ne i bolju, kompaktniju seriju. Ovako se na trenutke nit jednostavno gubi, a forsiranje priča o kontroli oružja u SAD-u teško da će ikoga previše „dirati“, osim upravo Amerikanaca. Dodatne sitnice u vidu prikaza života ratnih veterana imaju svoje trenutke i definitivno produbljuju priču, ali definitivno je u seriju ugurano nešto više politike no što bih htio vidjeti. Problem je opet sličan kao i u ostalim suradnjama, format bi se definitivno trebao promijeniti, 13 epizoda daju dosta vremena za prazni hod, nešto što, siguran sam, rijetki cijene. Također, valja napomenuti kako je priča direktan nastavak na onu iz druge sezone Daredevila, pa u slučaju da još niste, učinite si uslugu i pogledajte istu. 

Dijalozi su također prilično standardni, na trenutke odlični, na trenutke klišeji koji idu sa žanrom, a oni najbolji su upravo oni iskreni, koji se zabavljaju odnosima među ljudima i gradnji veza između likova. Sve boljke tipične za žanr prisutne su i u ovoj seriji, ali faktor „zabave“ debelo prevladava pa je tako preko istih lakše prijeći, o čemu najbolje svjedoči činjenica da recenziju čitate svega dva dana nakon izlaska serije. Sporedni likovi variraju, neki su odličan dodatak, za druge me iskreno i nije bilo previše briga, a negativci… Pa što reći o negativcima? U globalu, ništa novo, sve ste to već vidjeli i prožvakali više puta. Prilično pravocrtno, ali služe svojoj svrsi. U detalje o ijednom od likova ne želim, dosta njih svoje prve „korake“ dobilo je upravo kroz ovu seriju, a njihove priče uvelike ovise o tome da ih sami vidite. Samo ću izdvojiti Microa kao svog favorita iz nove postave.

Penny and dime.

Ljubitelji Punishera mogu odahnuti. Unatoč nedostatcima u vidu priče i povremenom skretanju sa staze, lik Punishera upravo je ono što blista. Bernthalova izvedba, puna iskrene emocije, nabijena adrenalinom i pukom brutalnošću sama je po sebi dovoljan razlog da pogledate ovu seriju. Ako pređete preko određenih mušica, u seriji ćete u najmanju ruku uživati jednako koliko i u nekim drugim suradnjama Netflixa i Marvela. Za ljubitelje navedenih, topla preporuka, dok onima s averzijama prema istima preporučam da u ovu uđu s dozom opreza.

Nema komentara (još)!
Ulogiraj se da bi komentirao.