Filmska recenzija | Jumanji: Welcome to the Jungle (2017)

Film u kojem se gameri osjećaju kao kod kuće.

Napisao/la  Luka Perušić Ponedjeljak, 08 Siječanj 2018

Naravno, moram započeti s izvještajem o tome što mislim o prvom Jumanjiju (1995). Za razliku od mnogih koji su ga voljeli, kao klinac bio sam njime jako razočaran. Kada sam vidio da dolazi, bio sam prikovan za ideju, ali kada sam shvatio da je film suprotno od onoga što sam mislio – da ne odlazimo u taj tajanstveni svijet, nego da se cijeli film odvija u gradu, skoro sam se rasplakao od jada. I otišao još jednom pogledati Jurski Park.

Iako me, prema novome plakatu, nije oduševilo što sam opet vidio odrasle glumce umjesto djecu (morate uzeti u obzir da ne čitam nikakve informacije ni o jednomu filmskom djelu sve dok ne izađe i dok ga ne pogledam), vidio sam da se odvija u džungli i bez nekih očekivanja otišao pogledati, najviše zato što su mi se jele kokice. I zbilja sam se dobro osjećao kada me ovaj dobronamjerni filmić meka srca uspio više puta nasmijati.

Novi Jumanji prilagođen je današnjim društvenim standardima. Izvorna ideja, knjiga, nastala je prema onoj jednoj maštariji koju svi ponekad imamo, da nas neka igra ili film odvuče u svoj svijet te da tamo iskusimo ono što su iskusili protagonisti. Zato sam nakon Mortal Kombata (1995) dva sata skakao po sobi (i naučio se high kicku koji je znao u osnovnoj dobro doći, hi-hi), zato sam nakon Hakera (isto 1995!) lupetao po starom Commodoreu 64 i samome sebi hakirao boot program, i zato sam nakon novog Jumanjija... pa, otišao spavati jer ustajem na posao, ali računa se dobra volja.

Naime, u novom Jumanjiju prvi klinac koji naiđe na boardgame baci je u kut jer mlati po PSX-u i ne zanima ga igra. Ona se preko noći transformira u konzolu, klinac za njom posegne i nestane. Fast foward u sadašnjost, i već u prvom kadru vidimo sobu prosječnog geeka danas – po stolu su figurice likova iz različitih franšiza, na polici kolekcija PC igara, na vratima plakat The Last Guardiana. Okej, doma smo. Igra sreće i nesreće poveže četvero srednjoškolaca – šmokljanastog i strašljivog protagonista Spencera, njegovog best frenda iz osnovne Fridgea, sada seksi sportaša koji ga ignorira osim kada mu treba pisati zadaće, površnu plavušu Bethany koja dane provodi tračajući na mobitelu i šmokljanastu, ali hrabru Marthu – završe u kazni nakon nastave i sređujući jednu sobu otkriju igru, zaigraju je i završe u džungli. I onda počne zajebancija.

JumanjiRecenzija1

Doista, uvodni dio nasilno je izrezan i radnja pogurana da što prije krene jurnjava džunglom, ali jednom kada uđu unutra, filmu se skroz promijeni tempo i polagano kreće u razradu svojih namjera. Odmah sam to primijetio i to me ugodno iznenadilo; film si je dao vremena da nam se likovi odmah od početka svide, da se poslože motivi, prepreke, konflikti, i da počnemo navijati za njih.

Najzanimljivije je, s obzirom na suhoparni standard suvremenog Hollywooda, da svi likovi imaju istančanu karakterizaciju i razvoj osobnosti tijekom filma. Jer, naime, visoki i zgodni Fridge postane »metar i žilet« pomoćnik protagonista (Kevin Hart), plašljivi šmokljan Spencer dobije tijelo Dwaynea Johnsona i s njime mnoštvo sposobnosti, sramežljiva Martha dobije tijelo lijepe Karen Gillian, martial arts »ubojice muškaraca«, a seksi Bethany postane Jack Black, hah hah.

Tako se tijekom spašavanja svijeta Jumanjija i spašavanja vlastitih života izmješaju iskustva starih i novih tijela, njihovi prethodni odnosi s odnosima koje razviju tijekom rješavanja izazova igre, otkriju o sebi nove istine i sukobe se sa svojim strahovima te se na kraju kao prijatelji poslože u onaj smisao koji su od početka trebali imati. Najbolja stvar u tome je što film uopće nije slinav, dapače, dobra kemija među glumcima i dvostruko obrnute uloge nekako od svega toga naprave krajnje simpatičnu zafrkanciju iza koje se krije izobilje životnih lekcija, ali sve one uglavnom ne dolaze kao ekspozicija debilnom gledatelju, nego, onako, vi sami prepoznate što vam film poručuje. A da film iz ovakve kategorije ima ciljanu želju da s vama iskomunicira neke općeljudske vrednote bez da vam ih trlja na nos, mislim da je to velik plus.

Druga važna stvar u filmu tiče se njihova pokušaja da zbilju Jumanjija povežu s tipičnom konstrukcijom interaktivnog elementa video igara. Iako je sve u Jumanjiju prirodno, istovremeno je i umjetno – skriptirano je i kodirano, kao što su to NPC-ovi i questovi u avanturama i RPG-ima, pa se na neki način Jumanji pretvara u iznimno realno VR iskustvo kakvo bismo u budućnosti mogli očekivati. Tako npr. ekipa ne može izaći iz određene regije svijeta zato što je potrebno da svi budu na okupu kako bi se zagonetka mogla riješiti, ili pak jedan od likova nešto ne može izvršiti jer mu je za to potreban drugi lik pa mu svi pokušaju propadaju, ili pak ne mogu dobiti što im treba od NPC-a u svijetu jer ne znaju što mu treba reći, pa ovaj kontinuirano ponavlja upit, a sukladno tome ekipa je uvijek iznova u opasnosti dok ne razriješe scenu.

JumanjiRecenzija2

U scenarij su unijeli i druge mehanike i oblike zabavljanja iz igara, npr. sekvencu u kojoj bježe s helikopterom kroz kanjon, a naganjaju ih nosorozi koji udaraju letjelicu i narušavaju joj stabilnost dok jedan od likova pokušava na krovu povezati elisu s regulatorom, lako možemo prepoznati kao uobičajenu adrenalinsku mini-igru iz gejmerskih naslova. Svaki od igrača ima i tri života i nestaje ako sva tri izgubi. Igra je podijeljena na razine i ako je krivo krenu rješavati, vraća ih na početak. Tu su i razne šale s određenim nerealnim elementima igara, kao npr. Fridgeov ruksak u kojemu se nalazi sve što im zatreba, hologramski character menu koji se pali udarcem u prsa, counter života na ruci i pozadinska glazba. Dakako, svi su ti elementi slikoviti i služe zafrkanciji, ali zapravo se radi o prvom filmskom neanimiranom naslovu, barem od kada pamtim, koji je logiku videoigara pokušao koliko-toliko predočiti, a njene elemente iskoristiti da bi prenio pozitivnu poruku gejmanja. Jer drugi su filmovi samo pokupili motive iz igara i pokušali ih prilagoditi zbilji. Jumanji je, dakle, napravio obratno – i to čistam okej!

Jumanji: Welcome to the Jungle je, dakle, na moje opće zadovoljstvo, dobra stara zafrkancija kakva fali filmskom svijetu i kakva fali svakoj generaciji u odrastanju. Svaka čast ozbiljnim rumunjskim i norveškim dramama koje podebljaju sirovu, bodljikavu stvarnost ovoga svijeta i skreću pozornost na socijalne probleme koje vlade ne rješavaju, ali jedno je od rješenja za spas svijeta – osim loviti Pokémone umjesto izbjeglica – pogledati Kakvi frajeri, Ace Venturu, Top Secret, Ima li pilota u avionu? i Jumanji svaki puta kada pomisliš stisnuti veliku crvenu tipku. A i do sada se pokazalo jedno pravilo: film koji završava s pjesmom Guns N' Rosesa mora biti dobar. Prošlo je legendarnom Terminatoru 2 (1991), prošlo je odličnom Captain Fantasticu (2016), i prošlo je i zabavnom i dragom Jumanjiju

Ocjena: 70 %

Raziel
2018 Sij 09 01:25:03 PM
Quote:
ali jedno je od rješenja za spas svijeta – osim loviti Pokémone umjesto izbjeglica


:roll :roll :roll :roll


btw.

Također gledao film prije par dana, jedno prezanimljivo i prezabavno iskustvo koje svakom preporučujem.
AlexY
2018 Sij 09 03:25:08 PM
Čuo sam samo dobre stvari što me iskreno čudi.
Ulogiraj se da bi komentirao.