Recenzija | Batman v Superman: Dawn of Justice

Ako će oko nekog filma postojati 100 različitih mišljenja, onda je to ovaj film.

Ljudi se ne moraju uvijek međusobno slagati i mišljenja se trebaju poštovati. Riječi fanboy i hater će gledajući širu sliku vjerojatno okružiti ovaj film s obzirom da se toliko čekalo na pokretanje DC Cinematic Universea, no treba se malo distancirati od toga. Nije svatko kome se svidjelo nešto fanboy niti je svatko kome se nešto nije svidjelo hater. Što se mene tiče, morao sam prespavati prije pisanja ovog osvrta jer razmišljanje o ovom filmu mi je stvaralo kaos u glavi. Kaos može ukazivati na nešto užasno, no kaos može biti i prekrasan, ovisi o očima promatrača, no činjenica je da ta riječ možda i savršeno opisuje ovaj film.

Batman v Superman je film koji je sastavljen od jako puno elemenata i glavni problem (a o problemima ću kasnije) je što pri pokušaju balansiranja svih tih elemenata, film ultimativno na kraju ne zna što želi biti pa pokušava biti sve što uzrokuje totalni raspad strukture filma. No, hajmo s pozitivnim stvarima.

Ben Affleck je ultimativna verzija Batmana. Nijedan Bruce Wayne/Batman nije izgledao toliko dobro kao on. Svaki njegov pokret, svaka njegova riječ, sve izgleda kao Batman kojeg su svi željeli. Razmjene s Alfredom su genijalne i u odnosu između Afflecka i Ironsa, koji je pak najbolja verzija Alfreda, ima više kemije i osjećaja da su uistinu prošli kroz sve trnje svijeta nego li to ima ijedna verzija. Problem koji se javlja kod Batmana su prouzročili oni koji su pisali scenarij i sigurno je da se ova verzija lika neće svidjeti svima, jer nedostaje onaj aspekt moralne dileme, ono plesanje na rubu heroja i zločinca. Jednostavno prečesto izgleda kao da su odavno sve barijere probijene, i iako je motivacija lika savršeno jasna, i iako je objašnjeno da se tu radi o Batmanu koji već 20 godina čisti svoj grad od kriminala, pa je ovakva karakterizacija lika ustvari na mjestu. Znam da će nekima vjerojatno nedostajati taj navedeni aspekt lika, no bilo kako bilo, teško ga je ne voljeti jer Affleckov performans uistinu sve gura u stranu, pogotovo u kombinaciji s Ironsom.

Wonder Woman je uistinu ugodno iznenađenje, pogotovo kada se prisjetimo govora o tome kako je Gal Gadot upitan izbor te kako će biti teško na uvjerljiv način prikazati njen lik na filmu. U kostimu i bez njega okružuje ju aura badassa i gledati ju u akciji bio je pravi gušt. Nažalost, ona pati od sličnog problema kao Batman i djeluje kao da joj je funkcija u filmu jednostavno samo da bude tamo i da služi kao najava za Justice League te promovira svoj vlastiti film. 

Vizualno je film izvrstan, a sama borba Batmana i Supermana je jedna od najboljih borbi koje sam ikad vidio na velikom platnu. Svaki potez je bio smislen i sve je izgledalo prekrasno, kao da je iskočilo iz Millerova stripa The Dark Knight Returns. Rekao bih da se isplati pogledati film samo zbog toga. Izuzev te borbe, Batman izgleda vrhunski u svim akcijskim scenama, daleko najbolji kostim od viđenih, te stil borbe nadahnut Arkham igrama čine pun pogodak. Batmobile također izgleda sjajno te mi je bok uz bok s onim Burtonovim koji je većini prirastao srcu. Vizualno je jedini problem bio Abominat… ovaj, Doomsday. Sve oko njega izgleda sjajno, pritom mislivši na naše heroje, no on je previše varirao iz scene u scenu. Kao da je bilo nekih problema s editiranjem, jer je kvaliteta dizajna odskakala od dosta dobrog do ne baš bajnog. Na vizuale ću odmah nadovezati i glazbu, odnosno soundtrack, koji je bio fantastičan i mislim čak da sam fistpumpao u kinu na onaj kada se pojavila Wonder Woman. 

E sad, krenimo malo nizbrdo…

Jesse Eisenberg nije odradio loš posao, već je odradio ono što se od njega zahtjevalo, i ovakav prikaz Lexa je jednostavno čudan te je pojam mixed bag savršen za opisati ga. U jednom trenutku on je genije, filantrop, biznismen, u drugom je ludi znanstvenik, dok se u trećem vidi utjecaj Ledgerova Jokera. Da se razumijemo, tu se vide naznake interesantnog lika, ali izuzev par detalja o njegovom obiteljskom životu, tj. o utjecaju njegovog oca na njega, on nije najbolje razrađen i bilo je dovoljno da se barem 2-3 minute od screen time kojeg ima (a ima ga itekako dosta) odvoji na neku bazičnu motivaciju. Pristao bih i na onu najjednostavniju zlikovsku “I want to rule the world”, ali čak mi je i to nedostajalo.

Kao što znate film se zove Batman v Superman i mislim da i sami predosjećate što će biti jedan od problema s obzirom da ga spominjem tek sada. Tako je, jedan od problema je i Superman. Cavill je opet pustio da njegova tjelesna masa bude glavni forte njegova lika, dok je na facijalnim ekspresijama poradio jako malo. Iako je nešto bolji ovaj put nego li u Man of Steelu, lik mu prečesto djeluje kao sporedan u svom filmu što zvuči nemoguće s obzirom da je cijeli koncept filma “treba li nam Superman?”, “mora li odgovarati nekome?” Jednostavno je teško progutati prvi dio filma koji igra na kartu političke drama i filozofskih pitanja kada interes za tim likom i nije baš pretjeran. Također, uparivanje s Lois Lane koja u filmu postoji isključivo da bude spašena od strane Supermana, te kao neki čudni oblik pokretanja određenih događaja u filmu, je po meni promašeno. Kada se film već bavi navedenom tematikom, nije dobar znak ako pri pojavljivanju Supermana pomislite: “Oh da, pa i Superman je u ovom filmu.” Kada sam već spomenuo Lois, moram se vratit na jednu pozitivnu točku, a to je Laurence Fishburne koji je krao scene kao Perry White, urednik Daily Planeta.

Najveći problem filma, onaj kojeg sam se samo kratko dotakao na početku, je sama struktura filma. Njegov scenarij, naracija, storytelling, povezivanje svih tih likova i priča u jednu je nevjerojatno kaotičan. Kao da je snimljeno nekoliko stvari zasebno i spojeno u jedan film. Toliko se trude učiniti svakog lika (pogotovo Lois iz neobjašnjivih i nepotrebnih razloga) i svaki događaj relevantnim kako film ide kraju da jednostavno ništa ne stigne sjesti na mjesto, pa sav taj build-up na početku, i sva ova navedena priča o “problemu” Supermana , konflikt s Batmanom, apsolutno sve padne u vodu u roku odmah. Znači imamo priču s Lexom i njegovom površnom motivacijom, imamo posljedice svega onoga što se dogodilo u Man of Steelu, imamo Batmanovu motivaciju i njegov konflikt sa Supermanom, i na kraju imamo teško forsiranje i promoviranje Justice Leaguea koje je bilo užasno neprirodno. Da se razumijemo, sve je razveselilo vidjeti te likove, ali je to učinjeno na prebizaran i ultraisforsiran način. Na sve to treba nadodati još i “Nightmare” scene koje zauzimaju puno više vremena nego li trebaju, i koje će prosječnog gledatelja neupućenog u stripove, a bome i ove koji otprilike znaju o čemu se radi, pustiti u čudu. Film se u tim nekim trenucima previše brinuo o stvaranju budućeg svijeta nego li o tome da bude kvalitetan film.

Sve stvari koje nisu trebale biti razvučene su razvučene, a sve stvari gdje su nam trebali dati više su brzo razriješene. Kako film ide kraju tako se samo stvaraju nagli obrati, promjene razmišljanja, planova, ali ne u smislu da se radilo o sjajnim twistovima, već se radilo o izvlačenju iz tog klupka koje su sami stvorili. Kada se na to pridodaju navedeni problemi s likovima, pa čak i s onima koji su bili fantastični, jednostavno se radi o jako lijepom filmu, o filmu koji pruža određenu dozu zabave, ali i o filmu jako klimave strukture i labavog scenarija kojem kronično nedostaje protočnosti i “smjese” koja će povezati sve u jedno. Nadao sam se da ćemo dobiti još jedan uzbudljivi filmski comicbook svijet, želio sam da ovaj film bude sjajan, no na kraju je samo OK, a samo OK nije zadovoljavajuće s obzirom da se radi o glavnoj karti na koju je DC igrao. 

Ocjena: 6,75/10

---

Svoje mišljenje o filmu dao je i naš Tzereen.

---