Otimači izgubljenih ekrana: Epizoda #15 – Filmovi koji su inspirirali Metal Gear Solid

Nije vam dosta Metal Gear Solida? Možda vam ovi filmovi utaže žeđ.

Napisao  Petak, 10 Ožujak 2017

Metal Gear Solid jedna je od najvećih franšiza svih vremena. Kroz godine i godine njen tvorac, Hideo Kojima, stvorio je svijet prepun fantastičnih likova, priča, ali i zapleta kojima bi pozavidjeli mnogi. Sam Kojima ne srami se izreći svoju ljubav spram filmske industrije, ali ni napomenuti koliko su određeni filmovi utjecali na čitav MGS universe, ponajprije njegovu priču, likove, ali i same teme koje se protežu kroz isti. Upravo stoga Otimači su za vas odlučili izdvojiti jedan djelić onoga što je inspiriralo Kojimu i dati vam uvid u to kako je situacija izgledala prije no što je prošla kroz Kojiminu glavu i poprimila svoj konačni oblik. Zbog zatrpanosti poslom, umjesto Bladea ovoga je tjedna u ekipu uskočio Tzereen i tako upotpunio ekipu kako bi i ovog tjedna upravo vi, čitatelji mogli uživati u novoj epizodi.


 The Guns of Navarone – CroZac_Drake

Infiltracija nacističke baze na grčkom otoku. Spremite se za odmor.

1961., vrijeme kad su svijetom filma vladali macho muškarci dlakavih prsa koji su češće nego bi očekivali spašavali svijet svojim ingenioznim planovima, ali i osvajali srca žena svojim prodornim glasovima i fantastičnim one linerima.

Općenito, mnogi filmovi iz tog razdoblja, a posebice oni ratni imaju određenu crtu koja ih povezuje. Kratkim pogledom na jedan od filmova možete vrlo lako pretpostaviti o kojem se razdoblju radi, a kad vidite i neke poznate, nezaobilazne face, sve vam je jasno i dobro znate što očekivati od filma.

Slična je situacija s filmom „The Guns of Navarone“. Bačeni smo u središte sukoba na grčkoj strani za vrijeme 2. svjetskog rata, a našem glavnom junaku Malloryju, kojeg je odlično skinuo Gregory Peck dan je zadatak infiltriranja nacističke baze koja čuva dva ogromna topa koja uništavaju svaki objekt koji se približi obali Navaronea. Zbog same konstrukcije obale koju čuva ogromno brdo, zadatak je nemoguće izvršiti iz zraka pa je tako potreban tim ljudi koji će ući na nogama i sabotirati cijelu bazu.

Tu dolazimo do osebujne skupine likova poslanih na samoubilačku misiju uništavanja navedenih topova. Zapovjednik Franklin, stručnjak za eksplozive Miller, inženjer i vrsni borac nožem Brown, pravi „ubojica“ Pappadimos, Mallory i njegov dugogodišnji prijatelj i poznavatelj teritorija Andrea Stavros. Kako priča napreduje, neki likovi više, drugi nešto manje dobivaju svoju pozadinu, a probijanjem kroz predivne grčke krajolike upoznajemo još nekolicinu istih.

Film podređen operaciji, kakav ovaj i je, nažalost baš u razvoju likova malo posustaje i osim Millera te Malloryja ostali likovi ostaju obrađeni prilično površno, a neki međuljudski odnosi ubačeni su iz vedra neba što dovodi do konfuzije i pitanja od kuda ovo? Fali određena nit koja bi dala neku poveznicu između određenih likova što je prava šteta jer na trenutke upravo ti odnosi odmiču pažnju od same priče.

Također, film je na trenutke pomalo naivan, a priča obiluje morem slučajnosti, također nešto što je u razdoblju kad je ovaj film sniman bilo normalno. Tako Nijemci unatoč pokušaju ne ispadaju zastrašujuće ni u kojem trenutku. Dapače, prilično su naivni, a način na koji ih se glavna ekipa rješava može vam se na trenutke činiti i smiješnim. Dodajte na to činjenicu kako govore bolji engleski nego njemački i još neke sitnice i imate dovoljno materijala koji će vam odvući pažnju od dobrih strana filma. Dva i pol sata trajanja iskorišteni su većinom dobro, ali dojma sam kako se moglo srezati 30-ak minuta što bi rezultiralo kompaktnijim i na kraju boljim filmom.

Unatoč tim problemima, film briljira na polju vizuala, a predivan okoliš Grčke u kombinaciji s odličnom kinematografijom i kadriranjem rezultira nekim spektakularnim scenama. Praktični efekti dovedeni su do maksimuma, a razne eksplozije i dan danas izgledaju fantastično. Isto tako, priča je odrađena zanimljivo i iako se ne radi o ničem spektakularnom i više no dobro služi svrsi.

Ne sumnjam da je film u vrijeme kad je izašao bio nešto uistinu posebno, no danas je situacija nešto drugačija, slični filmovi ugledali su svjetlo dana, a karakterizacija likova i njihovi motivi doživjeli su neku vrstu procvata. Prava je šteta što navedene stvari koče film, ali i dalje se srećom radi o vrlo dobrom uratku. Uspijete li do kraja navući nostalgičarske naočale, možda vas film i oduševi ili u najgorem slučaju dobro zabavi. Usprkos svemu jedno je jasno, they don't make em' like this anymore.


Children of Men – ELECTRONICUS

Godina je 2006. i u periodu oko Božića, film meksičkog scenarista i režisera Alfonsa Cuaróna, „Children of Men“, prikazuje se u nekoliko filmskih teatara. Publika je odvedena u distopijski svijet bliske budućnosti u kojem žene iz nekog razloga ne mogu rađati djecu. Ljudska populacija polako izumire te u većini zemalja vlada potpuni kaos koji dovodi do izbjegličke krize. Ujedinjeno Kraljevstvo jedna je od još koliko-toliko stabilnih lokacija kojoj svi hrle, no ono zatvara svoja vrata očajnoj masi. U međuvremenu, na imanju izvan grada, jedan čovjek saznaje da je jedna od žena izbjeglica trudna te on čini sve što je u njegovoj moći da ju odvede na sigurnije mjesto. Iako premisa zvuči proročki iz današnje perspektive, film se dotiče svih stvari o kojima se raspravljalo i prije desetak godina, samo ne toliko u mainstream-u.

Unatoč tome što je „Children of Men“ bio iznimno kvalitetno filmsko ostvarenje, njegov studio, Universal, nije znao kako ga promovirati, budući da se radilo o „umjetničkijem“ filmu koji se nije toliko fokusirao na puku akciju, dok su elementi znanstvene fantastike bili tek detalji njegovog svijeta, a ne u prvom planu. Tako je umjesto njega marketinški budžet otišao u smjeru „Uniteda 93“ – također kvalitetnog filma o događajima tijekom 11. rujna 2001. godine – no i očiglednog mamca za Oscara. Kako bilo, film je pronašao svoju publiku te je danas iznimno cijenjen, prvenstveno zbog svoje turobne atmosfere i unikatne kinematografije kojom je i sam Hideo Kojima bio inspiriran, te je to kasnije utjecalo i na njegov „Metal Gear Solid 4“. 

Nisu svi ljubitelji snimanja iz ruke, ali smatram da je kamera u ovome filmu, koja je stalno u pokretu, najbolja režijska odluka te je upravo ona najzaslužnija za njegov uspjeh. Cuarón se odlučio na korištenje dugačkih kadrova koji znaju potrajati i po nekoliko minuta. Kamera protagonista uvijek prati u stopu, često i kružeći oko svoje osi kako bi dokumentirala cijelu scenu. Slika govori više nego tisuću riječi pa je tako umjesto puno usmenih objašnjenja situacije na ulicama Londona sve prikazano kroz dizajn scene i događaje u pozadini, koji su toliko detaljni da je nemoguće sve uočiti u jednom gledanju filma. Na jednoj strani ulice policija privodi imigrante, dok s druge strane leže prekrivena mrtva tijela, posvuda se čuju dernjava i plač, a životinje bezglavo prolaze kroz kadrove. Imigranti se ponekad obraćaju Theu na svom jeziku i možda ih ne možemo razumjeti ali kada ih vidimo, sve nam je odmah jasno. Osjećaj napetosti koji režiser pažljivo kontrolira je stvarno odličan, a sve to dodatno začinjavaju pokreti kamere iz kojih kao da možemo iščitati strah i u samom snimatelju prilikom silnih pucanja iz mitraljeza i eksplozija.

Što se tiče glumaca, tu postoji mješavina odličnih uloga i onih koje i nisu baš briljirale. Clive Owen odlično je utjelovio ciničnog i često polupijanog protagonista filma koji je pravi heroj, ali koji nikada ne poseže za oružjem. On na opasne situacije ne reagira kao hrabri i svemoćni superheroj već je prestravljen događajima oko sebe i uvijek ostavlja dojam da je ranjiv te u svakom trenutku može nastradati. Michael Caine u ulozi starog hipija Jaspera je oduševio te je njegovom liku teško pronaći neku manu. Brižan, optimističan i duhovit, ovaj lik brzo priraste srcu. Likovi Chiwetela Ejiofora, Clare-Hope Ashitey i još nekoliko sporednih uloga odradilo je sasvim dobar posao, no ne može se reći da su bili previše pamtljivi. S druge strane, lik Julian, koju utjelovljuje Julianne Moore nije bio dovoljno uvjerljiv te je njena priča mogla bolje završiti. 

Kad se radnja jednom pokrene, ona više ne staje, a film rapidno ubrzava do samog kraja, bez puno mjesta na kojima možemo predahnuti. Rizici se konstantno povećavaju te skupina likova koju pratimo upada u sve opasnije situacije, dok se nada polako gasi. Rezultat toga je taj da se film doima jako kratkim te ne ostaje puno vremena za detaljniji uvid u pozadinske priče likova, što donekle otežava konekciju s istima na emotivnoj razini. Najveća mana filma mi je upravo taj nedostatak pauza u kojima možemo uzeti predah te promisliti o svemu. Time rečenim, u zadnjem dijelu postoji jedna spora i gotovo nadnaravna scena s Theom i Kee, koja je po meni vrhunac do kojega je sve i vodilo, a ujedno i najdraži dio filma.

Scenarij ovog filma dotiče se brojnih političkih i društvenih pitanja, no u konačnici on nije taj zbog kojeg bih preporučio ovaj film, naprotiv, s pričom sam ostao i malčice razočaran. Ona se doima kao sporedna stvar pored majstorske kinematografije i odlično dizajniranih filmskih setova, no zato ako želite iskusiti jedan od najatmosferičnijih prikaza postapokaliptičnog svijeta, onda ne morate gledati dalje, jer ovo je audiovizualno iskustvo koje se ne propušta.


Predator – Tzereen

Prvotno sam mislio recenzirati film iz glave jer sam ga ionako gledao već sto puta, ali baš sam htio provjeriti kako će me se sad dojmiti…

Ne znam da li ste se već susreli sa situacijom kada gledate neki film koji vam je iz djetinjstva ili mladosti ostao u prekrasnom sjećanju, da bi se sada pitali „što sam ja vidio u ovome?“ Na sreću, gledanje Predatora ne pruža takav osjećaj.

Kao prvo i osnovno, sami koncept filma je fantastičan. Sasvim jednostavan, konkretan, ali izuzetno učinkovit. Staviti skupinu mišićavih macho vojnika plaćenika, u kojoj testosteroni pršte na sve strane , u situaciju gdje više nisu oni glavni. Ovog puta, umjesto da oni love, vrlo brzo sami postanu lovina.

Zanimljivo je, recimo, da nema kratke uvodne sekvence u kojoj se prikazuje svemirski brod koji odbacuje kapsulu prema Zemlji, za prvih 35 minuta filma bi komotno mogli misliti da je u pitanju jedan klasičan vojni akcić sa tada iznimno popularnim Schwarzeneggerom. Zaplet je vrlo jednostavan – visoki državni dužnosnik je „zaglavio“ u opasnom dijelu džungle, a izbaviti ga može samo naša skupina plaćenika. Ubrzo shvaćaju da nisu prvi koji su došli na taj teren, a prijašnja skupina plaćenika je netragom nestala. Ono što ne znaju je da se vrlo brzo isto sprema i njima…

Tempo je fantastičan. Film traje sat i 45 minuta te nema ni jednog suvišnog kadra. Već spomenuta, prva trećina filma odlično servira klasičnu vojnu akciju, u koju se postepeno unose elementi nečeg novog, mističnog i opasnog. Tenzijama savršeno doprinose atmosferični kadrovi džungle, kao i briljantna režija koju je savršeno odradio majstor zanata – John McTiernan. Obavezno moram spomenuti i maestralnu glazbenu podlogu Alana Silvestria. Imamo dvije vrlo jednostavne, a opet izuzetno učinkovite osnovne melodije. Prva koja evocira vojničko marširanje i pobuđuje adrenalin, dok druga vrlo efektivno stvara strah od nepoznatog.

Casting je za ovu priliku odličan. Nemamo tu neke karakterne glumce, budući da im ni uloge nisu takve, ali su svi apsolutno savršeni za ovakav nabrijani akcijski film. Vrlo šarolika sedmeročlana muška postava naprosto pršti od testosterona i karizme te nas obasipa macho vicevima i pamtljivim onelinerima od kojih su neki ušli u filmske anale ('Get to the Choppa!', 'If it bleeds, we can kill it', 'You're one ugly mothe***'). Upravo ta činjenica da imamo skupinu macho vojničina koji nakon nekog vremena nisu glavni, već sami postanu pijuni u igri mačke i miša, pruža dodatnu težinu tom kontrastu i odnosu lovac/lovina. Muškost donekle ublažava preplašena Anna koja ih dodatno plaši dok priča o lokalnim legendama o demonu koji dolazi za vrućih godina.

Film je većinom sniman u atmosferičnim džunglama Meksika te obiluje prekrasnim kadrovima. Specijalni efekti su (naročito za to vrijeme) većinom odlični, prvenstveno zbog korištenja praktičnih elemenata kombiniranih sa efektnim optičkim trikovima. Predatorov uređaj za skrivanje tako i dan danas izgleda zanimljivo, što je slučaj i sa termalnim kamerama. Iako je rezolucija loša, efekt je dovoljno prihvatljiv za današnje vrijeme. Veliki plus efektima je i odličan Kevin Peter Hall koji nosi vrlo detaljnu i uvjerljivu Predatorovu masku. Oružja su zvučno i vizualno fantastična odrađena, bilo „naša“ (old painless) ili Predatorova (shoulder cannon). Jedina stvar koja nije preživjela test vremena je eksplozija atomske bombe te bliska borba između Predatora i Arniea koja djeluje pomalo kruto i umjetno, nalik borbi Williama Shatnera sa gušterom u starom serijalu Zvjezdanih staza.

Sve u svemu, Predator je klasik. Svi elementi, od muzike, castinga, režije, preko akcije, atmosfere i efekata, do samog, briljantno osmišljenog i koncipiranog, Predatora (uz Aliena, vjerojatno najbolji monster na filmskom platnu) tvore jedan savršen akcijski sf horror za sva vremena i sve uzraste. 

Solid Snake
2017 Ožu 11 12:26:56 AM
Također bih nadodao i prvi Ghost in the shell, strašnu inspiraciju je vukao Kojima iz tog kultnog animea i svakom obožavatelju MGS-a (a pogotovo prvog) će odmah uvidjeti povezanost. Postoji čak i jedna specifična scena u animeu koja je poslužila kao inspiracija boss borbi u MGS-u i još neke sitnice koje je bolje ostaviti na otkrivanje ako niste gledali.

Pohvala za članak i velika, velika preporuka za GitS.

f5c8a85942b55c5cad8457f2399721b9.jpg
jeedah
2017 Ožu 11 12:41:49 AM
Odlicne preporuke. Bas planiram gledat Guns of Navarone to mi je jedan od rijetkih takvih klasika koje jos nisam gledao. Nekako sam stao sa filmovima jer gledam X-files. I skuzio sam kako cak i ta serija u nekim epizodama ima dosta slicnosti sa MGSom(iako je vjerovatno slucajnost), ali bez obzira na to mislim da je Kojima rekao da voli Xfiles.
Ulogiraj se da bi komentirao.

AKTUALNO

  • 1