Ususret Euru uz FFA – predstavljanje skupine D

Čačići, Mamići, Vrbanovići, Šukeri i ini. Nasreću, možda nekima i nažalost, nećemo se baviti njima, već sa jednog objektivnog vanjskog stajališta prikazati kolike mi, a i ostali, ustvari imamo šanse za prolaz dalje.

Napisao  Petak, 10 Lipanj 2016

OBRADILI SMO:

ŠPANJOLSKA Spain.png

Aktualni europski prvaci nakon debakla u Brazilu zasigurno će htjeti osvjetlati svoj obraz, no upitno je koliko će to biti moguće s ovom ekipom koju Del Bosque vodi u Francusku. Nema sumnje da Španjolci i dalje imaju ogromnu kvalitetu, no svi će se vjerojatno složiti da se ipak ne radi o onoj ekipi koja je dominirala prije 6 godina. Koliko god se neki novi momci pojavljuju što u Realu, Barci i Atleticu, što u manjim klubovima, ne samo da to više nije to bez Ville, Torresa, Xavija, Xabija i Puyola, već i izostavljanje nekih aktualnih igrača podiže razna pitanja. Kvalifikacijsku skupinu odradili su bez većih problema, što je potpuno očekivano s obzirom da su im protivnici bili Slovačka, Makedonija, Luksemburg, Bjelorusija i Ukrajina, no (Vlaovićevski) evidentno je da se famoznu tika-taku danas ipak može pročitati jer ne funkcionira tako besprijekorno kao nekoć. Još su na svjetskom to dokazale Nizozemska i Čile, a čak su i u kvalifikacijskoj skupini dobar otpor pružili Slovačka i Ukrajina (Slovačka ih je jednom i pobijedila) natjeravši ih više na beskonačno jajarenje nego li na konkretnu kombinatoriku. Neovisno o tome, Španjolci su ipak uvijek Španjolci, čak i kad imaju loptu, a da ne znaju što će s njom, znaju navući naivnog protivnika da im se otvori i onda ih kazniti nekom "najzbljuv" kombinacijom ikad, tipa Busquetsova asistencija za Pedra.

Na vratima Španjolske napokon bi trebalo doći do smjene, jer Casillas jednostavno nije više ni približno dobar golman kao što je bio. Neki će reći da su prvi kiksevi počeli još 2009. od kad buba Saru Carbonero, no ipak je u naredne 3 sezone bio još na impresivnoj razini, te ujedno i osvajao redovito nagrade za najboljeg golmana što lige, što po IFFHS-u i slično. Danas je Casillas nažalost predmet sprdnje. Navijači Porta proklinju dan kad su ga doveli jer ne samo da je kumovao nekim uistinu smiješnim golovima, već je i statistički najgori golman u posljednjih 15 godina Porta. S druge strane, de Gea iz sezone u sezonu pokazuje da je možda i ključni igrač Uniteda (3 sezone zaredom najbolji igrač kluba prema navijačima) i bilo bi suludo ne postaviti ga za prvog golmana pored ovakvog Ikera. Uz njih je tu i Sergio Rico, mladi golman sa solidnom sezonom u Sevilli. Obrana Španjolaca izgleda poprilično dobro i zasigurno je dio s najmanje kontroverzi oko poziva. Stoperski par će gotovo sigurno činiti Ramos – Pique koje je uvijek zabavno gledati kako moraju igrati skupa s obzirom na stalne Real – Barca tenzije, plus što je osjećaj gnušanja koje navijači Reala imaju prema Piqueu jednak onome fanova Barce prema Ramosu. U zamjeni za poziciju stopera red čekaju Marc Bartra, novo pojačanje Dortmunda i pristojan stoper koji je trebao dobiti više šansi u Barci, te Mikel San Jose, kamen temeljac zadnje linije Bilbaa. Na lijevom beku je tu čovjek koji je nekoć bio simpatičan, a danas postao potpuna cigančina, Jordi Alba (iako zna što radi, ajde), i momak kojeg je Mourinho jako uspješno pretvorio iz desnog beka u lijevog, Cesar Azpilicueta (jedna od svijetlih točki sezone Bluesa). S desne strane nam je Juanstativafran, radišan desni bek i najbolje što Španjolska na toj poziciji može trenutno dati, dok mu je zamjena Hector Bellerin koji je imao strašno dobru sezonu u Arsenalu i koji će bez razmišljanja biti primarna opcija već za godinu dvije. Uglavnom kompletna obrana s kvalitetnim zamjenama i dio momčadi gdje bi trebali pri selekciji imati najmanjih problema.

>Kad sam u formi mogu odsimulirati na stotine prekršaja.

U vezi pak više nema, kao što smo rekli, Xavija i Xabija, ali nema ni Mate, Cazorle i Isca, te Saula Nigueza kojeg su mnogi očekivali nakon sjajne sezone u Atleticu. Na zadnjem veznom treba očekivati Sergia Biskvita, najskupljeg nogometaša u ovoj momčadi (da, do toga je došlo), koji kada je u formi može odsimulirati i na stotine prekršaja što nije mala stvar. Tu poziciju može još pokriti i Villarealov Bruno (navodno daleki nećak Dalibora Bruna), no teško je očekivati da ćemo njega uopće vidjeti na terenu na ovome prvenstvu. Za sredinu i malo ofenzivnije uloge su tu Iniesta, o čijoj kvaliteti ne treba puno govoriti i za pretpostaviti je da će biti glavni motor ove momčadi, Fabregas, momak koji je napokon vraćen na svoju prirodnu poziciju ali mu je ove sezone igra ovisila o tome kako mu je grah pao i na koju se nogu probudio (varira od nesposobnosti izvođenja prekida do asistiranja zatvorenih očiju petom kroz noge suparnika), te Koke, pokretač maltene svih akcija Atletico Madrida. Uz njih je tu još i Thiago, koji tu i tamo zabljesne u Bayernu i očito je da je talentiran, no za Španjolsku još nije pokazao puno (dijelom i zbog ozljeda) i upitno je koliko ga Del Bosque misli koristiti. Nešto više ispred njih, ili na krilu, bi trebao biti Silva kojeg su ozlijede dosta pogodile ove sezone, no i kao takav je pokazao da uvijek može napraviti nešto iz ničega, te je bio jedan od rijetkih igrača koji je nešto i davao za City koji je djelovao potpuno nezainteresirano i jalovo kroz skoro cijelu sezonu. Veza je sve u svemu dobro izbalansirana, na papiru djeluje kao da bi trebali imati dobru kombinatoriku, te bi svaki od tih igrača mogao eksplodirati i povući neočekivani potez, neovisno o tome što će možda nekima izgledati da je to prije bilo nekako življe.

Napad je vrlo vjerojatno najčudniji dio ekipe jer jednostavno nema napadača koji bi se toliko isticao kao nekada Villa, pa čak i Torres kakav god da bio u zadnje vrijeme. Sam vrh napada bi trebao zauzimati Alvaro Morata, odbjegli Realov sin koji se smjestio u Juventusu i koji je pokazao ove sezone da su u Madridu vjerojatno napravili grešku što su ga pustili, pogotovo kad je odradio onaj nestvarni trk protiv Bayerna kod gola za 0-2 na Allianzu. Morata je vjerojatno i najveća zvijezda napada (što je malo zabrinjavajuće koliko god dobar on bio) kada pogledamo da ga okružuju Pedro, Nolito, Lucas Vasquez i Aduriz. Pedro je prije 4-5 sezona bio relativno ozbiljna prijetnja (po 20-ak golova za Barcu u kojoj igraju Messi i Villa nije mala stvar), no postalo je još sezonu ranije očito kako pored Suareza i Neymara više ne može igrati tako značajnu ulogu, pa je prošle prešao u Chelsea u kojem se uz povremene bljeskove ipak na kraju utopio u sivilo cijele ekipe. Pozivanje Aduriza pak je poprilično lijepa gesta s obzirom da mu je 35 godina, a da zadnje dvije godine za Bilbao igra kao da mu je 18. Igrač je to koji bi mogao biti džoker iznenađenja jer se i ne uklapa baš u potpunosti u tu neku španjolsku finoću, već zna zabiti i gol na silu kada pimplanje ne ide. Lucaz Vasquez očito ima određeni talenat, ali dojam je više kao da je pozvan samo zato jer je bio dio ovog šampionskog Reala ove sezone, nego li je on sam ostavio dojam da može pružiti nešto za Španjolce. Zadnji na tom popisu je Nolito, frajer kojeg nazivaju talentiranim još od stoljeća sedmog, no eto proradio tek sada u Celti, i koliko god da je on tamo harao, ima i drugih igrača u ligi poput Rubena Castra, Lucasa Pereza ili Borje Bastona koji su zabijali i više od navedenog. Kada se pogleda da su doma uz njih pred TV-om ostali Diego Costa ili Paco Alcacer, postavljat će se itekakva pitanja Del Bosqueu u slučaju bilo kakvog kiksa.

Teško je uputiti ikakvu ozbiljnu kritiku Španjolcima, ali popis imena je ipak malo bizarniji nego li su mnogi očekivali. Naravno da je moguće da nam ga šuknu svima i odigraju savršeno prvenstvo, no ako ispadnu u ranijoj fazi, hoćemo li uistinu biti baš toliko šokirani?

Ključni igrač: Andres Iniesta

Potencijalna eksplozija: Hector Bellerin

ČEŠKA Czech-Republic.png

Češka se češka, hehe. Glupa fora. Uglavnom, Česi su ekipa koja je izašla kao prva u kvalifikacijskoj skupini smrti s Islandom, Turskom, Nizozemskom i nešto slabijima Kazahstanom i Latvijom. Nizozemci su na opće iznenađenje ostali doma, dok su ove tri momčadi sve prošle direktno jer su Turci bili najbolja treća ekipa. Uz to, Česi imaju bogatu povijest u ovom natjecanju s osvojenim srebrom 1996., guranjem do polufinala 2004. (hvala Dellas) i do četvrtfinala prije 4 godine. Nakon već navedenih uspješnih kvalifikacija, Česi su tokom prijateljskih susreta djelovali kao razbijena vojska. Prvo su pobijedili Srbe s 4-1, da bi ih nakon toga Poljaci dobili 3-1, Škoti dobili 1-0, sa Šveđanima odigrali 1-1, te da bi onda ipak dobili Ruse s 2-1, samo da bi izgubili nedavno od Južne Koreje, ponovno 2-1. Rezultati su šaroliki kao što im je šarolika i ekipa sastavljena od starih, mladih, poznatih i anonimnih.

Na golu je naravno alfa i omega premierligaških vratara Petr Cech, koji je ove sezone još jednom odnio nagradu najboljeg golmana lige, što dovodi do zaključka da mu ona kaciga vrlo vjerojatno daje neke superjunačke sposobnosti. Rezervni vratari su Tomaš Vaclik i Tomaš Koubek pozvani samo u slučaju da moraju ući, a komentatori diljem svijeta niti ne znaju koji je koji. Češka je vjerojatno jedina reprezentacija koja je povela nominalno čak tri lijeva beka, ali u toj zadnjoj liniji se više ne zna tko pije, a tko plaća, pa svi igraju sve, vjerojatno ovisno o tome kako novčić padne. Sva trojica prekoračila su 30. godinu, a oni su redom Michal Kadlec (kojeg prenamjenjuju na stopera i koji se već 3 godine u Fenerbahceu ne može izboriti za prvu postavu skupivši punih 29 nastupa u tom periodu), David Limbersky (kojeg je Martin Jol svojevremeno doveo u Tottenham nazvavši ga novim Nedvedom, da bi danas jedina poveznica s istim bila samo boja kose, čak ne ni duljina), te Daniel Pudil (kojeg je život vodio i u Genk, i Granadu, i Cesenu, i Watford, da bi sada bio na posudbi u Sheffield Wednesdayu). U principu ne zvuči baš impresivno. Na desnom beku primarno igra ni po čemu posebni Pavel Kaderabek, bek Hoffenheima, a koliko povjerenja imaju u svoje lijeve bekove govori činjenica da se drugi desnog beka, Gebre Selassie, uporno gura na lijevu stranu. Gebre je inače impresionirao na Euru 2012 nakon čega ga je kupio Werder, a danas ga drže u ekipi jer je jedini crnac u ekipi, a politička korektnost je u Češkoj na nikad višoj razini. Pored svega ovoga, jedina dva prava stopera u ekipi su Roman Hubnik i Tomaš Sivok, od kojih potonji već 7 godina skače u zrak s visoko podignutim laktom za Bešiktaš, dok Hubnik muku muči biti relevantan u Sigmi Olomuc.

A da promijenim ime u Magneto?

U vezi krenimo s dvojicom koji su bili tu još i te famozne 2004. Tomaš Rosicky još jednom kreće u pohod sa svojim drugovima, no Tomaš Rosicky je još jednom sezonu proveo u bolničkom krevetu. Rosicky nije džabe nazvan „mali Mozart“ i sa 35 godina na leđima i dalje zna organizirati napad kao i prije 10 godina, no teško je tražiti od čovjeka koji je odigrao ravno 1 utakmicu u cijeloj sezoni da dirigira bez mane cijelom ekipom. Svi ti lomovi su ostavili traga i koliko god on bio koristan, ne bi smio biti primarno i jedino rješenje Čeha. Uz njega  je tu i Jaroslav Plašil, čovjek kojeg se jako puno ljudi sjeća, no jednako tako i čovjek, ako se malo bolje prisjetite, koji nije imao više od 2 dobre sezone u čitavoj karijeri (prva u Monacu i prva u Bordeauxu). Ni nakon toliko godina baš se ne može razaznati koji je točno Plašilov posao na terenu, no eto tu je kao što je oduvijek bio. Uz njih su tu i Daniel Kolar koji je imao pristojnu sezonu u Viktoriji Plzen, što se lige tiče (pa izvucite iz toga zaključak koji želite), te Borek Dočkal koji je impresionirao za Spartu Prag što u prvenstvu, što u Europi, te je sigurno jedna od većih opasnosti ekipe. Od ostalih su tu David Pavelka (osoba sa vjerojatno rekordnom najmanjom stranicom na wikipediji), Josef Šural (generični krilni igrač), Jiri Skalak (generično krilo broj 2), te Vladimir Darida (veznjak Herthe koji je upravo to, dobar veznjak za srednji rang Bundeslige). Malo se tu još ističe Ladislav Krejči koji je imao jako dobru sezonu u Sparti poput Dočkala, te je on ujedno i jedini mlađi igrač u ekipi od kojeg se očekuje da pokaže svoj talent i na velikoj pozornici.

Napad Čeha svodi se na tri imena. Prvi od njih je David Lafata, najbolji strijelac u povijesti češke lige, čovjek koji je zabio najviše golova ne jednoj utakmici te lige (5), te čovjek koji dijeli s Messijem, Luizom Adrianom i Mikholapom, rekord od najviše golova na jednoj utakmici Lige Prvaka (5). Lafata je i ove sezone ubio u Sparti, te bi mogao biti prava opasnost unatoč 34 godine koje nosi na leđima. Odmah uz njega je Tomaš Necid kojem su predviđali da će biti novi Koller, još prije 6 godina kad je prešao u CSKA, no Necid nije nikada postigao puno, te danas zabija za Bursaspor gdje i dalje pokušava otključati svoj potencijal. Necid ima sve predispozicije dobrog target mana, no nikako da pronađe tu mirnoću u završnici i da se poduči kontroliranju lopte da se ne odbijaju od njega kao od bukve. Treća špica je Milan Škoda i sve što možemo reći o njemu je da bi bila veća fora da se zove Octavio ili Fabio.

Česi su jedna poprilično šarolika momčad sa solidnim brojem pozitivnih, ali i negativnih stvari. Njihova skupina je bila teški "free for all", u prijateljskima su bili jednostavno čudni i teško je išta zaključiti. Cech uvijek može imati dobar dan, Rosicky uvijek može pogodit u trepavicu, Dočkal i Krejči djeluju kao pristojne prijetnje, te Lafata zna i može zabiti, no jednako tako ima tu i puno truleži koja sve dobro može relativno jednostavno poništiti.

Ključni igrač: Petr Cech

Potencijalna eksplozija: Ladislav Krejči

TURSKA Turkey.png

Kao što Poljaci ne mogu bez Nijemaca, tako ni Hrvati ne mogu bez Turaka. Oni nama Sulejmana Veličanstvenog, mi njima Petra Kružića, Nikolu Jurišića i senjske Uskoke; oni nama Semiha Senturka, mi njima Olića, Mandžukića i Ćorluku. Turci su, kao što je navedeno već bilo pri opisu Češke, prošli na Euro kao najbolji treći i kada se pogledaju njihovi nastupi tada, kao i u nedavnim prijateljskim utakmicama mogu se vidjeti stvarno svakakvi rezultati. Bilo je tu pobjeda kao što je ona nad Nizozemskom od čak 3-0, ali i šupačkih pobjeda nad Luxemburgom kojeg su uspjeli slomiti s 2-1 tek u 87. minuti. Protiv Islanda su pobijedili slično kod kuće golom Inana u 89., ali ih je Island i dobro naprašio pobijedivši ih doma 3-0. Izuzev poraza od Engleske, sve su prijateljske dobili s 1 razlike, (osim jedne, s nikad gorom Grčkom) i to skoro sve u zadnjim minutama. U principu se čitava ta njihova kampanja može iščitati i iz naših međusobnih susreta, ili ga stave u zadnjoj minuti, ili ih se našamara. Osim što svi izgledaju kao onaj frajer s placa čiji štand izbjegavate svako jutro jer znate da će vam uvalit trulo voće za skupe pare (a i očito je neopran), evo što još možemo reći o njihovoj ekipi.

Na vratima više nema Volkana Demirela koji je odbio nastupati za reprezentaciju nakon svađe s navijačima, pa je tako prvi golman jednostavno Volkan za siromašne, Volkan Babacan. Od rezervnih golmana tu su Onur Kivrak koji drži kebabdžinicu u Puli i Harun Tekin slastičar iz Ulma. U obrani bi na jednoj od stoperskih pozicija trebali vidjeti dugogodišnju legendu Galatasaraya, iskusnog i pouzdanog Hakana Baltu. Osim njega stoperske pozicije mogu pokrivati još jedan solidni stoper Galate, Semih Kaya, te Ahmet Yilmaz Calik koji je tu više zbog popunjavanja ekipe nego ičeg drugog. Na desnom beku imamo još jedno poprilično iskusno ime u vidu Gokhana Gonula (momka koji je u osnovnoškolskim danima igrao kao golman, da bi ga stric sa 13 godina bacio na desnog beka protiv momčadi sastavljene od tridesetogodišnjaka), dok je zamjena Sener Ozbayrakli koji se ne ističe ama baš ni po čemu. Na lijevoj strani primarna bi opcija trebala biti novi igrač Intera, Caner Erkin, koji je u Fenerbahceu nanizao nekoliko impresivnih sezona, dok mu je zamjena Ismail Koybasi, čiji otac vjerojatno drži mesnicu jer ako ne, onda stvarno šteta prezimena. Radi se u principu o igračima koji su pristojni defenzivci za tursku ligu i koji imaju nešto iskustva i u europskim natjecanjima, no nedostaje kohezije u toj liniji, s obzirom da svaku utakmicu prime bar jedan gol (pa čak i od Luksemburga).

Ajmo ajmo, dva po cena jedan! Kažem, brate, dva po cena jedan!

Veza je bez premca najjači dio ove ekipe i stvarno se sastoji od nekih imena koja će predstavljati problem bilo kojoj ekipi. Prvo krenimo od nešto defenzivnije orijentiranih. Mehmet Topal, iako naveden kao veznjak, je igrao 90% utakmica za Tursku na poziciji stopera, pa je za očekivati kako će upravo on biti u paru s Baltom. U principu se radi o dva poprilično jednaka igrača. Odmah ispred zadnje linije bi na zadnjem veznom napade trebao pokretati Selcuk ne-napuštam-kuću-bez-rajfa-na-glavi Inan. Navijači Galate su ga prozvali turskim Xavijem, no bolja usporedba bi bila turski Fernando Gago s brkovima. Dvojica mladića koji nisu baš poznati, no koji su poprilično brzo stvorili ime za sebe u turskom nogometu, s obzirom na impresivni broj nastupa već u ovoj fazi karijere, su Oguzhan Ozyakup i Ozan Tufan. Prvi je poprilično tehnički potkovan i inteligentan igrač, te je jedan od najtalentiranijih igrača koje Turska ima (spominjao se jednom i u kontekstu Barcelone), dok je Tuhan klasični razbijač  koji ponekad zna zaigrati na krilu u nedostatku drugih opcija. Ipak, tri glavne prijetnje koje Turci imaju u veznome redu su Nuri Sahin, Arda Turan i Hakan Calhanoglu. Nuri Sahin je neupitno kvalitetan igrač, no karijera mu je stvarno išla čudnim putem. Niz krivih „poslovnih“ poteza, pokoja ozljeda i ne pretjerani afinitet od strane trenera učinili su svoje. Nurija je otkupio BVB 2014. nakon kalvarije u Realu i Liverpoolu (s tim da se dogodila i posudba u BVB kada je procvao), no u Dortmundu su se stvorili neki novi momci i jednostavno mu je teško bilo nametnuti se pored svega toga. Bilo kako bilo, Sahin je igrač koji zna pokrenuti napad, koji vidi često što njegovi turski suigrači ne vide, i u ovom okruženju će se tražiti od njega da pokaže što zna. Arda Turan je također povukao malo čudan potez odlučivši se kako će prosjediti pola sezone samo da bi potpisao za Barcu, no Arda je ipak i dalje onaj pakleni igrač iz Atletica koji ima sve što bi jedan ofenzivni vezni trebao imati. Dribling, udarac, tehnika, brzina, vizija, sve je na visokom nivou i za očekivati je da Arda bude centralna točka svih turskih napada. Uz Ardu, najveća prijetnja po gol protivnika (i stvarno jedna majka golmanima kad ovaj frajer okine po golu) je Hakan Calhanoglu. Čovjek jednostavno može zabiti iz bilo koje pozicije na terenu i amen. Vjerojatno nema tog kluba i tog skauta koji nije barem jednom bacio oko na ovog dvadesetogodišnjaka čija je sposobnost doslovnog udaranja lopte na bolesno visokoj razini. Dovoljno govori to što je u ovoj sezoni zabio više „ronaldovskih“ slobodnjaka nego li sam Ronaldo. E da, još uz to može i poslati protivničkog braniča kod kiropraktičara ili centrirat u trepavicu. Od ostalih igrača tu su još Olcay Sahan, Yunus Malli i Volkan Sen koji mogu biti zadovoljni ako dobiju sekunde na francuskim pašnjacima. Mora se spomenuti izuzetno bizaran izostanak Gokhana Torea, možda najboljeg igrača Bešiktaša za kojeg Bilić navodno sprema 15 milijuna funti kako bi ga doveo u West Ham.

Napad se sastoji od, kao, tri igrača, ali realno Turci imaju samo jednog napadača, popularnog Bureka tj. Buraka Yilmaza. Burakova statistika stvarno je impresivna, zabiti 82 gola u 141 utakmici za Galatasaray nije mala stvar i to su skužili i klubovi u Europi koji su ga pokušali dovesti, no Burek je odlučio trbuhom za kineskim kruhom (odnosno plaćom od pitaj boga kolikom), pa je tako prešao u Beijing Guoan. Možda je to dobra stvar za turske protivnike jer kineska je liga takva da je Sammir najbolji igrač tamo, ali Burek i dalje ima nos i sposobnost zaviti u crno svakoga tko mu je ikad prodao glupu foru „jesi od sira ili od mesa?“. Druga dva napadača su Cenk Tosun i Emre Mor, zaduženi vjerojatno za nošenje vode, predvođenje molitve pred utakmicu i motivaciju suigrača na način da im prijete gađanjem svinjetinom za svaki loš potez.

Ključni igrač: Arda Turan

Potencijalna eksplozija: Hakan Calhanoglu

HRVATSKA Croatia.png

Znam da se ovo neće svidjeti svima, ali moramo to tako odraditi, nema druge. Svi znamo koja su imena kriva za stanje u reprezentaciji, savezu i ligi. Nažalost, odnosno srećom, nećemo se doticati Mamića, Šukera, Vrbanovića, Barišića i inih. Ako želite traktate o tome da se zna tko je tata hrvatskog nogometa, možete otvoriti bilo koju drugu stranicu i čitati o njima. Doslovno i na Pornhubu umjesto videa prvo izleti reklama na kojoj je poveznica za članak kako Halilović nije pozvan jer se on već prodao, pa pozvani moraju biti Čorić i Rog (HNS pederi, drkanje su sjebali). Svi znamo sve o ovoj tuzi i čemeru, svatko normalan slaže se s tim da je u instituciji nogometnog saveza i same reprezentacije ukorijenjena jedna velika bolest, pa jednostavno nema smisla pisati o tome. Također, s rezultatima su svi upoznati, od lakrdije sa San Marinom, do poraza od Norveške. Jednostavno ćemo proanalizirati igrače koji se nude u ovoj postavi, nećemo gledati tko je možda trebao biti tu, a tko ne, jer to opet dovodi do istih ovih tema koje izbjegavamo. Tu smo nažalost gdje jesmo, pa probajmo nekako te momke sagledati s nekog neutralnog, vanjskog stajališta.

Na poziciji golmana je zacementirana pozicija Danijela Subašića. Suba je jednostavno dobar golman koji je često vadio Monaco, zadržao poziciju broj 1 pored Sergia Romera, te u prošloj sezoni sakupio impresivni niz od 842 uzastopne minute bez primljena gola.  Vedete HNL-a, Lovre Kalinić i Ivan Vargić zamjenske su opcije u slučaju da se Subi nešto dogodi, s time da je Lovre ipak prvi pick.  Zadnja linija je najkritičniji dio ekipe i to je jasno svakom nogometnom fanu od Cipra do Islanda. Stoperske će pozicije zauzimati Vida i Ćorluka i naravno da to predstavlja svojevrsnu brigu. Što Ćorluka radi u tom Lokomotivu iz Moskve ne zna ni Franka Batelić i poprilično sam siguran da se nitko iz našeg stožera nije ni potrudio ići baciti oko ne u Moskvu, nego ni na snimke utakmica, da vidi kako Čarli ustvari igra. No eto, malo provjere na Transfermarktu da se vidi koliko je redovit i škicnuti pokoji rezultat je dovoljno očito. Vjerojatno su i pomogle priče da ga se spominje u kontekstu Premiershipa opet. Daleko od toga da je Čarli loš, već je jednostavno njegova forma i kvalitet poprilična enigma što prije nije bio slučaj. Vida je pak, čak dosta hvaljen u kijevskom Dynamu. U sezoni 2014/15 zabio je gol koji im je donio titulu prvaka po prvi puta nakon 6 godina, čime je postao ljubimac publike, a prema navodima tih istih ljudi i ove sezone je radio dobar posao. Treba doduše napomenuti da je Vida teški cuger iz Donjeg Miholjca pa nije ni čudo da ga Ukrajinci vole. Rezervne opcije su ćoravi Šifo koji je nekoć znao pružiti za reprezentaciju solidne partije, no danas je ipak samo dobar HNL igrač i upitno je koliko se može nositi s nekim tko se ne preziva Boban, Ejupi, Perošević ili Bencun. Tu je još i Jedvaj kojeg su, nažalost, ove sezone uništile ozljede, ali i koji je pokazao u Bayeru da se radi o jako perspektivnom braniču, no kojeg se sve više prenamjenjuje u desnoga beka, pa je upitno koliko bi nakon ovakve sezone i dugog neigranja na poziciji stopera pružio ekipi upravo na toj poziciji. Na desnom beku je i dalje čovjek kojeg svi polako otpisuju, no koji će zasigurno igrat na račun imena, Darijo Srna. Svaka čast Srni i na partijama za reprezentaciju i na karijeri u Shakhtaru, ali bilo bi dosta. Teško je prisjetiti se kad je Srna zadnji put nešto pokazao da bi opravdao svoj status nezamjenjivog igrača. Njegove igre se sve više svode na naivne prekršaje, kukanje, raspravu sa sucima i poznate „kifla“ centaršuteve koji dugo nisu pogodili ono što je trebalo. Kad ne bi postojala bolja opcija, ok, neka Srne, ali Šime Vrsaljko se promeće kao jedan od najboljih bekova Serie A. Šime je u Sassuolu pokazao da apsolutno zaslužuje biti prvi odabir s obzirom da se radi o kompletnom beku sa sjajnom radnom etikom i tranzicijom obrana-napad. Sve što Srna radi, Šime radi bolje i neoprostivo je što mu se ne daje šansa da se uigra i sa momcima u reprezentaciji. Zadnji kvalitetan lijevi bek kojeg smo imali je i dalje Robert Jarni, pa će tako još jednom na tu poziciju biti gurnut Strinić, što je opet vjerojatno bolje, nego li izmišljanje s igračima koji tu poziciju nikad nisu igrali. O Strini je teško pisati jer dečko je kriv i kad nije kriv pa sigurno nije lako igrati s tim pritiskom da te svi gledaju s posebnim povećalom. Šteta je što nije dobio puno šansi u Napoliju jer je imao sezonu prije dobru godinu s Dniprom, pa ne preostaje drugo nego nadati se da može otresti sa sebe kritike i da pokuša koliko toliko replicirati te neke uspješnije klupske dane.

Luka, koliko puta moram govorit? SCART kabel, ne HDMI!!!

Ah, taj vezni red, sveti gral hrvatskog nogometa koji nikako da pruži ono što se očekuje od njega s obzirom da sve do jedan igrač gazi u svome klubu. Naravno da se mora krenuti od čovjeka koji je uvršten u sve moguće najbolje jedanaestorke svijeta, Luke Modrića. Oko nogometa koji Luka pruža u Realu nema spora, pogotovo ove sezone. Koliko god se ljudi sprdali s predasistencijama i dodavanjem prvom do sebe, on jednostavno ne bi bio toliko hvaljen i nagrađivan da ne radi nešto dobro. Ne dobivaju ta priznanja ni Kroos, ni Isco, ni ne znam tko, nego Lukica, što očito znači da zna što radi u toj veznoj liniji. Naravno problem je što se Luki uvijek muda uvuku u sebe kada navuče kockasti dres. Nevjerojatno je da violinu Reala može savladati takav strah od preuzimanja odgovornosti i da se zna pretvoriti u maltene alibi igrača. Lukica može i zna i dokazao je to, pa bi bilo vrijeme da se riješi te mentalne blokade u glavi. Slična stvar vrijedi i za Rakitića kojeg u Barci nije strah zviznut po golu bez obzira što Suarez čeka loptu u praznom prostoru, dok se u reprezentaciji postavlja kao da ga nije briga. Jednostavno je frustrirajuće gledati da se takav skoro pa kompletan igrač šepuri po terenu kada dobro znaš za što je sposoban. Perišić je pak primjer igrača koji se trudi replicirati formu iz kluba i u ovu momčad i mnogi će reći da je u zadnje vrijeme jedna od najsvjetlijih stvari u ovoj ekipi. Jovan, pardon Ivan, je igrač koji se dokazao i u Bundesligi, i u Serie A, i u reprezentativnom nogometu (6 golova u 9 kvalifikacijskih utakmica kao primjer). Ako svi zakažu, on je igrač koji će se i dalje truditi. Uz taj tercet imamo tu i Brozovića koji se nakon početnog niza kritika i komentara kako je Dinamo još jednom uvalio škart igrača za velik novac, ipak u Interu dokazao kao dobro rješenje u sredini terena. Brozo i dalje ima svoje mušice, ali sjetite se da se čovjek ispisao iz srednje škole kako bi igrao nogomet pa ono, ako to nije poticaj da budeš što bolji jer te inače ne čeka baš neka sreća u životu, ne znam što je. Kako bi zaokružili ovaj skup na papiru jakih igrača moramo spomenuti i Kovačića. Naravno, Kova je momak za čiji talent se zna diljem Europe, ali Kovu očito dosta u glavu ubijaju stalna spominjanja transfera (nije ni došao u Real, a već se navodno prodaje), mijenjanje pozicija na terenu i uloga koje mora odigrati, kao i masivna očekivanja. Dečko jednostavno izgori u toj želji da se dokaže, pa mu češće to zna naškoditi, nego donijeti dobroga. Šteta je da nije ostao u Interu jer bi tamo kroz još sezonu-dvije sigurno kudikamo više stasao kao igrač, pogotovo nakon zadnje dosta uspješne sezone po njega. Neupitno je da može bljesnuti svakog trenutka, ali može se dogoditi i navedeno izgaranje. Ostala trojica su Badelj, Rog i Čorić i stvarno ne znam što misliti o tome. Badelj se iz godine u godinu vuče kao neki alibi duboki playmaker, no evo već je napunio 27 godina, a kao da se i dalje čeka na njega da nešto konkretno napravi sa svojom karijerom. Ne znam dal itko može tvrditi da danas igra išta bolje nego li u Dinamu prije 5 godina. Rog i Čorić su pak igrači koji odskaču kvalitetom u HNL-u, no ništa više nego li to rade neki Tomasov ili Tino Sven Sušić, samo što oni na svojoj strani imaju mladost i puno više prostora za razvitak. Moguće je da se stvarno radi o budućim zvijezdama svjetskog nogometa, ali kao i u slučaju Šifo, igrači koji su bili na njihovim suprotnim stranama su Leonard Zuta, Milović, Gojković i Bevab. Guranje u vatru baš protiv Ramosa npr. i ne zvuči kao najpametnija stvar na svijetu. Da se prijateljske znaju iskoristiti kako spada, možda bi ti momci i dobili osjećaj za ono što ih čeka, ali eto, tu smo di smo. Mora se samopouzdanje vraćat najboljima.

U napadu se jasno sve vrti oko đilkoša, odnosno Maria Mandžukića. Mandžinu formu u zadnje vrijeme je najbolje jednostavno opisati kao čudnu. Juventus je dobar izbor za igrača njegova karaktera i njegovih sposobnosti, ali je nemoguće bilo detektirati o čemu ovisi hoće li on zabiti 3 komada ili biti beskoristan. Najbolji primjer za to su recimo one dvije utakmice s Bayernom. U prvoj utakmici je Mandžukić proglašen igračem utakmice i bio je najzaslužniji za povratak s 0-2 na 2-2. Količina rada i trke, te ofenzivne opasnosti koju je on pružio u toj utakmici bila je besprijekorna i mediji su ga uzdizali u nebesa. U uzvratu pak, sve to je nedostajalo, te je Guardiola slavodobitno izjavio da je glavni razlog zbog kojeg se Bayern vratio s 0-2 na 2-2 ulazak Mandžukića. Istina, Mandžo je bio tad pod blažom ozljedom, ali to ne opravdava apsolutni nedostatak volje i takvu tehničku sposobnost da se lopta odbija od tebe kao od zida. Slično je i u reprezentaciji. Ako se sjetite, nakon gola Italiji nije ga bilo nigdje za vidjeti protiv Azerbejdžana, Norveške, Bugarske i Malte. On je stvarno pravo bahato đubre od igrača (u pozitivnom smislu) koje može nešto izvući iz svakog centaršuta i bilo bi jako lijepo kada bi se riješio tih mušica koje ga muče u zadnje vrijeme. Kalinić je pak momak čija je slika u rječniku dugo stajala pored pojma deblo, no Kale se u sezoni 14/15 odlučio zainatiti svima, pa je utrpao 19 komada za Dnipro s kojim je došao do finala Europa Lige, prodao se u Fiorentinu i tamo u prvoj sezoni utrpao solidnih 13 komada. Kalinić je postao legitimno solidno rješenje u napadu popravivši puno elemenata u svojoj igri od trčanja (koliko god to ružno zvučalo) do udarca i ako budemo vidjeli da ne ide, treba probati s njim. Dvojac koji gaji malo drugačiji stil igre je Kramarić – Pjaca. Kramu je gadno zeznulo to što je naletio u Leicester baš onda kada su ovi slagali svoju, tada to još nisu znali, povijesnu ekipu. Svojevrstan spas po njegovu karijeru došao je u vidu posudbe u Hoffenheim, koji ga je na kraju i kupio, te je tamo pokazao da i dalje može sve ono što je mogao igrajući za Rijeku. Krama je jako nepredvidiv igrač sposoban zabiti na bilo koji način, bilo ulaskom sa strane na unutra, bilo čekajući na rubu zaleđa, ili udarcem van 16. Možda je ova epizoda u Leicesteru malo pustila traga na njega, no u Hoffenheimu i nedavnim golom protiv Moldavije pokazao je da mora biti u nekim kombinacijama jer pruža nešto drugačije od ostalih. Slično se može reći i za Pjacu, samo što je Pjaca i dalje prikovan za Dinamo. Jasno je da je Pjaca možda i najtalentiraniji igrač naše lige (po menadžeru među top 10 Europe), i, ajde, nešto ga se i koristilo za reprezentaciju, ali i dalje je jedino za što on zna do sada igranje u dominantnom klubu HNL-a, pa je tako, i kada bi bio loš, vjerojatno ispao bar prosječan. Za razliku od Roga i Čorića, mislim da Pjaca ipak ima neku iskru zbog koje bi trebao dobiti šansu (možda i u prvoj postavi) neovisno o toj HNL činjenici. Zadnji napadač na popisu je Čuje Dop koji je čak i zabio par golova za Malagu ove sezone, ali teško mi je vidjeti situaciju u kojoj ćemo pored svih, baš njega zatrebati na terenu.

Iz svega navedenog ne može se donijeti pametan zaključak. Razni Wengeri i slični nas vide u dalekim fazama natjecanja, dok nas doma dobar dio ne vidi niti van skupine. Na papiru to, pogotovo u vezi i napadu, izgleda čak i dostatno nekog barem četvrtfinala, no kad mi na papiru nismo izgledali dobro? Koliko će ti momci moći napokon srediti svoje glave, odmaknuti se od medija, od očekivanja, od kritika, je skoro pa nemoguće za predvidjeti. Nikoga ne bi iznenadilo da razbijemo Turke 3-0 jer svi znamo da smo sposobni za to, ali nitko ne bi bio iznenađen da oni nama učine isto jer svi znamo da smo sposobni za to isto. Tempirana bomba koja čeka da pukne, ostaje za vidjeti hoće li to biti nama u korist, ili nama u lice.

Ključni igrač: Luka Modrić

Potencijalna eksplozija: Marko Pjaca

Nema komentara (još)!
Ulogiraj se da bi komentirao.
0
Podjela