Trofejčići, šarene franjice i roze mašnice

Svašta sam se nada čut u životu, ali nikad nešto kao „Za kolumnu Blitza obradit!“

Napisao  Ponedjeljak, 23 Studeni 2015

Ma šta to ovaj mačani Flipper govori? Izblesiram li te ja cukunu jedan! Da mu se nije možda kvasina pokvarila? Samo pomalo „bikonzolašu“, a da mi prvo tebe obradimo? Zašto i dalje luduješ za onim dječačkim Halom, zašto si malom Tuhiću gura prst u uvo? Ma najbolje da se pravim lud, da ništa nisam vidija, možda zaboravi. Ljudi moji, s kim ja ovde imam posla! Srića da me Ćaća ne može vidit, E!

Ovaj slavonski tazmanijski vrag očito neće imat mira dok Blitz ne napiše ponešto o toj temi koja je zanimljiva kao i ispiranje naftnih tankova na brodu dužine 3 nogometna igrališta popraćeno valovima od 15 metara.

Zrake su se probile pored ispucale piture na staroj škuri i sitne točkice prašine su se otkrile kako plešu po zraku, koće se vraćaju iz cjelonoćnog lova s umornim ribarima na krmi, a već se i šlaparanje popraćeno dičjim smijehom na putu prema školi čuje. Da, čujem i njega, još jedan lipi i idilični sunčan dan se budi (jeben si pjesnik stari). Prije no šta i sam izvadim svoju dasku i jedro da uvatim ono malo vitra šta nudi ovaj neuobičajeno topao dan za studeni, palim forum da vidim šta se novog događa u onom svijetu iza svih tih boja, no ništa manje življem. Odma mi upada u oči nešto novo i blještavo u temi za prijedloge: „Blitz da napiše jednu kolumnu o trofejima!“ Jebemu život, eto ga na opet, mene si naša glođat, oglođana jabuko stara! Ovaj slavonski tazmanijski vrag očito neće imat mira dok Blitz ne napiše ponešto o toj temi koja je zanimljiva kao i ispiranje naftnih tankova na brodu dužine 3 nogometna igrališta popraćeno valovima od 15 metara, ili kao kad zaglavite u noćnoj gvardiji nasred Atlantika s japanerosom kojem se sav društveni vokabular svodi na „Yes“ i „No“. Da, zbilja zanimljivo koliko i inspirativno, da se zapitaš s čime si to posolija svoj život. No, kako uopće objasnit ljudima zašto ginem po devet tisuća sedamsto četrdeset i deveti put (Prepare to die? Slatko) u Super Meat Boyu u nadi da će mi se otvoriti par piksela i pokazati svoju boju u nekom tamo virtualnom izborniku? Hm, možda na isti način kao i što se čoviku objašnjava činjenica zašto voli mirisat vlastiti prdac? Zašto smo se ka dica natjecali tko će prvi polizat sladoled ili progutat fetu dinje, dok se odrasli pucaju steroidima da bi bili malo napuvaniji? Ili pak zašto netko skuplja različite vrste tariguza? (Za one koji nisu upoznati s terminom tariguz, isti predstavlja sinonim za nama jako bitan faktor u životu imena toaletni papir. Pozdrav onome ko je izmislija taj živopisni naziv di god bija.)

Naime, u takve skupine je Sony podijelija igrače koji su potpali pod njihov loš utjecaj i iskvarili svoju nevinu gamersku dušu po mišljenju nekih grlatih persona na internetu, koje se zbog njih očito osjećaju ugroženo iz meni nepoznatog razloga, vjerojatno slični karakterima ekipe koja se osjetila ugrožena i od strane tople braće kad su zatražili nešto šta se njih niti malo ne tiče. Ili su se ipak obavili „hejterskom” vibrom, šta je ipak najlakši način funkcioniranja, linija manjeg otpora na ovaj život. Svaka budala može kritizirati, osuđivati i žaliti se, a većina budala to i radi, rekao bi Benjamin Franklin.

„Di ste badibilderi?!“ natpis je pokraj moje svakodnevne rute, šta me podsjetilo i na naše badibildere u svitu trofeja koji će odigrat igru oboljelu i od sifilisa ako će im to donit još jednu znamenku više pored brojača za platinice.

No, da se vratim na temu, nacija je tako dobila tzv. prdomirišljavce, iliti one koji svoj mali ego hrane tim još manjim ikonicama i smatraju ih relevantnim za svoj život i živote ostalih oko sebe. Kao i ove sladokusce koji nalaze raznorazne prečace do svoje nove pAtine te tako znaju troFUJčiće staviti i isprid same igre, šta priznajem, ni meni nije nepoznato. „Di ste badibilderi“ natpis je pokraj moje svakodnevne rute, šta me podsjetilo i na naše badibildere (bodybuildere, op. a.) u svitu trofeja koji će odigrat igru oboljelu i od sifilisa ako će im to donit još jednu znamenku više pored brojača za platinice. Na kraju dolazimo i do meni najdražih tariguzaca, koji jednostavno vole osjetit tih neodoljivih 100% pored naziva igre. Oni grlati filozofi ih nazivaju osobama s opsesivno kompulzivnim poremećajem, ja ih jednostavno nazivam kolekcionarima koji samo njeguju svoje gušte.

Čitajući ovo nakon šta sam stavija crno na bilo vidim da nam trofeji zapravo mogu odgovorit na dosta pitanja o profilu karaktera osoba koje ih love, koje očigledno imaju jako široku paletu boja, kao što mogu i proizvođaču odgovoriti na pitanja o postotku završetke igre i mnoga druga, ili produžit vijek trajanja iste, nešto slično lizanju kreme koja ostane u teči nakon šta se napravi kolač. Njihova popularizacija dovela je do toga da su i prohodi za igre doživjeli svoje renesansno doba, te postali toliko detaljni i pristupačni da vas doslovno vode za ruku kroz igru, a danas najčešće dostupni i prije no što sama igra izađe. I dok to ponekad zna dobro doći, sigurno tako zna i uskratiti one gušte i osjećaj postignuća, kao kad su se na mapi u GTA IV olovkom označavale lokacije golubova koje su pak prethodno nađene u igrinom e-kafiću, ili dok se Wasteland pretraživao uzduž i poprijeko ne bi li se našao još jedan preostali Bobblehead. Kao i u više manje svim slojevima društva i kulture, došlo je do eksploatacije materije, pa nam tako danas rijetko koja igra predstavlja pravi izazov kao prije uz sve dostupne đinđe minđe. Ali koga briga dok se igre prodaju nikada bolje, zar ne? Činjenica je da živimo u komformističkom, konzumerskom društvu i da se nikada neće vratiti na ono staro, a nama nostalgičarima preostaje jedino da ispod kamena tražimo one naslove koji će se i dan danas usuditi ne podilaziti masama.

No je li sve tako crno kako se čini ili i oni imaju svjetliju stranu? Za to ćemo ipak otići na sami početak, sedam godina unatrag kada je sve počelo, i kad je pao prvi od mnogih.

Tko bi se prije 7 godina nadao da će upravo te male pikselaste ikonice stvoriti novu odliku moje ličnosti, koju ni produžni kabel ili šiba od šipka priko guzice nisu mogli istjerati na polje.

„You have earned a trophy!“ Nikad lipše oblikovano slovo R s malom zvjezdicom na dnu repa, poznati Rockstarov logo, koji mi je ovaj put na ekran doša u obliku brončanog trofeja dok sam pendrečija nekog kreštavog Talijana u sveopćoj makljaži na aerodromu Liberty Cityja. Tko je tad moga naslutit, dok sam se s upitnikom iznad glave čudija i pokušava shvatit smisao one ljestvice, da je to tek prvi među tisućama koji će uslijedit. Na početku se nisam previše obazira, no kako je popularnost rasla, a moje se sakupljačke tendencije često podudarale s njihovim zahtjevima, počelo se paziti i na njih. Pao bi tu i tamo poneki platinum no vrlo lako se i odustajalo. Kako je vrime prolazilo i sve se više igara igralo, tako je rasla i žar s kojom su se oni osvajali, dok nije došlo do apsolutnog usijanja di se igru ne pušta iz ruke dok ne padne platinum, doša on prirodno ili morao usput lansirati konzolu s balkona u kupus. Tome jako dobro svjedoči i kupovanje povratne karte za Liberty City nakon punih 5 godina, iz razloga šta je ostao nezavršen, odnosno bez osvojenog platinuma. Sve se to u neku ruku s vremenom oblikovalo i manifestiralo na moj karakter i dodalo dodatni sloj na polju ustrajnosti, koji je počeo i van ekrana ne odustajat tako lako, čemu je prije bija prilično sklon. Zbog toga mogu reć da sam dodatno profitirao, zbog te novopridošle nepokolebljivosti, kako u privatnom tako i u poslovnom životu. Sve više je rušenja zidova na putu, dok su preskakanja nepotojeća. Tko bi se prije 7 godina nadao da će upravo te male pikselaste ikonice stvoriti novu odliku moje ličnosti, koju ni produžni kabel ili šiba od šipka priko guzice nisu mogli istjerati na polje.

Može se ovako ić naprid-nazad u nedogled što se tiče pluseva i minusa, kao i kod svake najmanje sitnice koju nam život nosi. Zbog toga je na svakoj osobi da odluči za sebe može li izvući neku zabavu iz njih, ili možda čak i nešto veće od toga, kao što je u mom slučaju. Važno je da se pritom ostane dovoljno samoosviješten i zreo kako bi se uspjelo prepoznati i iskoristiti ono dobro što donose, a ono loše ostaviti iza sebe, a ne da dolazi do toga da pojedinci krive strašne i opasne nakupine pikselića za loš utjecaj na njihov slab karakter. Srećom, za takve odnedavno postoji opcija da se trofeji kompletno zanemare i ne ostave ni mali trag nametljivosti iza sebe.

Kao i kod mnogih, s godinama je ta žar oslabila, ne gledaju se više brojke, netko za lov traži samo značajnije igre, dok netko kao ja počinje tražiti neke izazovnije naslove, no bilo je ovo svakako jedno zabavno i zanimljivo putovanje s mnogo istrošenih joysticka i živaca, ali i smijeha te novih poznanstava. Sve su nas oni na neki način promijenili, dodali jedan dodatni stimulans u nas, primijetili ga mi ili ne. Osobno im na tome jedino mogu zahvaliti. Ja sam svoj „taxi za sutra“ našao, nadam se da ćete i vi svoj.

Vidimo se na nekoj drugoj obali leuti moji…

maximalni
2015 Stu 23 08:13:20 PM
predobar tekst, uživancija za čitanje, jedva čekam sljedeću kolumnu ;)
Fenix
2015 Stu 23 09:45:55 PM
Ekipa, osvajajte trofeje i bildajte si karakter :)
Weky
2015 Stu 24 09:58:56 AM
Cijenim sakupljače trofeja jer i sam to polupozorno radam. Cilj je za svoje novce maksimalno iskoristiti sve što igra pruža i tu trofeje smatram praktički smjernicom kako izvući sve iz igre, ako su trofeji naravno pametno posloženi.

Ipak, iritiraju me dvije vrste sakupljača trofeja.
Prvi su oni koji ne žele igru ni pokrenuti ako se u njoj ne može/ne misle/preteško je skupiti platinu. Radije će imati drugi account samo za "provjeravanje" igara i kežualno igranje, a glavni račun mora biti "čist" samo za platine. Nije to porezna kartica da mora biti bez mrlje, već log igranja igara. Daj malo oslabite taj brutalno ozbiljni pristup opsesiji.

Drugi igrači koji me iritiraju su oni koji će radije kupiti DLC, makar bio smeće i koštao milijun novaca, jer im je bitnije da igru imaju na 100% nego da igraju nešto novo, nešto divlje. But thats none of my business.
Flipper
2015 Stu 24 03:58:57 PM
Kakav genijalan tekst. Umro sam od smijeha. Ali, neću početi skupljat trofeje. Nećuuu!
maximalni
2015 Stu 24 04:00:37 PM
čekamo Iceka da se vrati skupljanju ;)
sinjorina
2015 Stu 24 06:03:58 PM
super tekst, samo nevirujem da je ostala nacija razumila sve zbog dalmatinskog dijalekta. ;-P
al neka još bolje nek koriste google translate. hehe
Blitz
2015 Stu 25 04:33:18 PM
ma meni je najvaznije da si ti sve razumila... :-P
sinjorina
2015 Stu 26 12:44:33 PM
:* :D
Chaky
2015 Pro 10 01:09:25 PM
Tariguz sam razumio (i bez pojasnjenja). Ostalo bas i nisam sve. Ali popio sam Zuju, pa mi je lakse.
Ulogiraj se da bi komentirao.