Igram, dakle postojim!

Zašto igramo igre? Vjerujem da su vas mnogi to pitali. Ovo je moj odgovor na to pitanje.

Napisao  Četvrtak, 07 Siječanj 2016

Vidio sam je s druge strane dvorca. Bila je u prekrasnoj bijeloj haljini, prekrasne puti i mršave figure. U tmini dvorca bila je svjetlo i nada da vani postoji nešto bolje. Zidine dvorca bile su crne kao duša vraga, a tek vjetar koji je pjevao svoju pjesmu odavao je da postoji vanjski svijet. Bio sam u okovima i kavezu, a moji čuvari bijahu Sjenke. Jedina nada koju sam imao bila je Ona. Ta prekrasna cura u bijelom. Bila mi je tako blizu, a opet tako daleko. Htio sam je samo uhvatiti za ruku i pobjeći, ali nisam mogao. Kavez je bio prejak za mene. Bio sam jako sitne građe. Slab. Zvali su me Vrag i nitko me nije volio. Kada sam se rodio, osuđen sam od strane svih. Bio sam samo dijete. Dijete koje nitko nije htio i koje su prokleli na smrt. Imao sam rogove. Vlastiti otac osudio me na zatvor. Prolazile su godine, a Ona i ja smo se gledali i gledali. Nismo mogli ništa drugo. Probavši je dozvati shvatio sam da je to nemoguće. Između nas stajao je nevidljivi zid. A ja sam nju gledao. Nisam bio siguran da ona vidi mene. A možda sam već i poludio pa mi se činilo da vidim nekoga. Crne Duše su me budno pazile i nisam mogao nikamo. Moj zatvor nalazio se na vrhu dvorca. Bila je samo Ona tu uz mene.

Propao sam kroz neku zelenu cijev. Oko mene bilo je staklo, a u daljini sam vidio nekog čudnog lika kako skače i trči.

Na dnu dvorca bila je velika praznina. Crna. Pitao sam se oduvijek što krije, ali nikada nisam mogao doći do nje. Dani su prolazili, a ja sam odlučio završiti sve. Ona me ne čuje, a sve jasnije niti vidi. Držala me živim godinama, ali izgubio sam svaku nadu da mogu doći do nje. Odlučio sam završiti agoniju. Vani se čuo krik sova pa sam shvatio da je noć i da Sjenke spavaju. Samo što Sjenke nikada ne spavaju, samo manje paze. Dok nisu gledale, odlučio sam se otkotrljati po dnu i baciti u bezdan. Dok sam padao, a činilo se da padam godinama, samo sam vidio Nju – prekrasnu bljedoliku djevu prekrasne bijele haljine. Mislio sam da je divno umrijeti s takvim prizorom, ali na moju sreću nisam umro. Propao sam kroz neku zelenu cijev. Oko mene bilo je staklo, a u daljini sam vidio nekog čudnog lika kako skače i trči. Izgledao je skroz smiješno. Obučen u neko vodoinstalatersko odjelo jeo je neke lude gljive i cvjetiće. Bio je malen i debeljuškast. Činilo se da žuri negdje. Kao da ga netko čeka. Iako je bio debeo, skakao je neviđeno visoko, a kada je uzeo taj cvjetić, bacao je iz ruke vatrene kuglice. Ne znam kako je to uspijevao. Što sam ga više gledao, sve mi je bilo jasnije da i on sam nešto traži. Možda svoju djevojku? Izgubio sam ga kada je uzeo neku čudnu gljivu i poletio. Poželio sam i ja dobiti krila i odletjeti do svoje mršave djeve. Tek što sam pomislio da imam krila, iste sekunde puknulo je staklo i ja sam se našao na krilima ogromne divovske ptice. Bila je toliko ogromna da je bila veća od bilo čega što sam ikada vidio. A nisam puno toga vidio jer sam bio u dvorcu. Krila kao da su joj dirala Sunce. Iz moga sna probudio me snažan vjetar koji je puhao, a kada je ptica shvatila da joj je netko na krilima, pokušala me zbaciti sa sebe.

Snažno sam se pridržavao za nju, a ona me bjesomučno pokušavala odbaciti. Našao sam nekakvu strijelu koju je neznani junak ispucao u nju i odlučio sam zabiti joj tu strijelu u krilo i snažno se držati. Ogromna ptica letjela je brže nego ikada, a ispod sebe ugledao sam ogromne divove i kreature koje su hodale meni nepoznatom zemljom. Ptica je preletjela kopno i ispred mene bio je ogroman ocean. Počela je padati i znao sam da je to moj kraj. Neću preživjeti udes. Pomislio sam: "Da mi je nešto da mi ublaži pad." Srećom, ptica je bilo toliko ogromna da sam uzeo njena 2 pera i prije nego je pala, ja sam lebdio u zraku. Ipak, nisam znao plivati, a ocean je bio ispod mene. Taj dan sam valjda imao toliko sreće da je baš tada naišao nekakav čudan oblik koji vozi po vodi. Pao sam na njega i budući da sam bio lagan, nitko me nije primijetio. Sakrio sam se, a u pozadini sam vidio nekog čudnog čovjeka. Bio je jak i velik, bijele kose i pun ožiljaka. Stalno je pričao o nekoj djevojci koju traži i da mora otploviti na taj otok kako bi je našao. I on je izgleda tražio svoju princezu. Bio je zaista jak. Imao je dva mača i nekakav čudan medaljon. Čak sam pomislio: "Da nije on otac moje predivne bijele djevojke u dvorcu?", ali bio je pregrub da bi Njoj bio otac. Nisam nikako mogao prestati misliti na Nju. Samo sam se želio vratiti gore, ali nikako nisam mogao niti sam znao kako. Dok sam ja razmišljao, začuli su se glasni udarci u taj čudan predmet koji me vozio. Sve više i više nas je nešto gađalo, a prije nego sam trepnuo, predmet je nestao. Potonuo sam duboko u tu ogromnu vodu.

Od siline udarca odletio sam visoko u zrak i u sekundi sam se našao na pijesku. Digao sam glavu, a oko mene bio je samo ogroman pijesak. Jako puno pijeska.

Mislio sam da je moj kraj došao, ali netko me sve vrijeme čuvao i štitio. Umjesto da se ugušim, našao sam se na leđima nekakvog diva. Nije imao ruke, nego nekakve šiljke koji se vrte. Ispred njega hodala je malena, krhka curica koju je valjda štitio. Ni taj čudni lik ni curica nisu me vidjeli ni čuli. Bio sam lagan pa nije ni osjetio da me nosi. Curica je djelovala strašno. Njegov korak bio je spor i nije mi bilo jasno što on radi. Curica je ušla u nekakvu rupu u zidu i više je nisam vidio. Ta velika stvar i dalje je hodala, a onda sam ugledao drugu curicu. Netko ju je ganjao i pucao na nju. Odjednom je taj tromi stvor ubrzao i zavrtio te ogromne šiljke. Potjerao je neprijatelje i zaštitio tu curicu. "Konačno sam miran", pomislio sam, a onda je naišao isti takav drugi lik. Krenuo je na nas i snažno udario u tog stvora koji me nosio. Od siline udarca odletio sam visoko u zrak i u sekundi sam se našao na pijesku. Digao sam glavu, a oko mene bio je samo ogroman pijesak. Jako puno pijeska. Osjećao sam se sretan što sam živ, ali bio sam tako usamljen. U daljini sam vidio Sunce i neku ogromnu građevinu baš u ravnini Sunca. Krenuo sam tamo. Jedva sam hodao jer vjetar me jako zanosio. Popevši se na vrh vidio sam neke bijele znakove kako me dozivaju. Iz njih je dolazio čudan zvuk pa sam odlučio ići prema njima. Kada sam stigao tamo, stavio sam jedan u džep i počeo sam više skakati i polako letjeti. Naišao sam i na drugi znak, i na treći, i sve više sam letio. Kako znakovi nisu više mogli stati, sami su se slagali u kolonu pa je izgledao kao da imam rep.

A onda sam susreo nekog čudnog stvora. Njegov rep bio je jako dugačak, a haljina koju je imao cijela se ljuljala na vjetru. Dozivao me istim tim čudnim zvukom. Nudio mi je pomoć i ruku. Činilo mi se kao da i on ide prema tome Suncu i prema iskupljenju. Nisam mogao s tim nekim jasno pričati, ali vodio me za sobom. Znao je očito kuda treba ići. Konačno se nisam osjećao usamljenim iako sam bio izgubljen. Imao sam prijatelja. Kako smo bili sve bliže Suncu, tako mi je rastao moj rep. Letio sam. Osjećao sam se živ. Našu letargiju prekinuo je nekakav leteći objekt koji je pao u tu pustinju. Čuo se samo veliki prasak i vatra je počela gorjeti. Ja sam odlučio otići tamo i vidjeti što je bilo, a moj suputnik nastavio je svoj put. Kako sam se udaljavao rep je nestajao, ali nekako sam došao do te vatre. Neka ogromna limena ptica bila je na podu, a iz nje je gorila vatra. U daljini sam vidio nekog čovjeka kako jedva hoda po pustinji.

Znao sam da sam već lud od želje da vidim i oslobodim svoju djevojku, ali nisam znao da sam toliko lud da mi se čini da neka kutija hoda sama.

Bio je vidno žedan i nemoćan. Imao je smeđu kosu i nekakav prsten oko vrata. On mene kao da nije vidio. Valjda je halucinirao. Nije reagirao na mene. Htio sam mu pomoći, ali bio sam slab da ga vučem. Navodio sam ga kako sam znao do oaze. Kada sam letio, vidio sam vodu. Njemu je očito trebala. Ja nisam imao potrebu jesti i piti. Spasio sam ga i našao nekakav drveni štap. On mene valjda nikako nije vidio pa je otišao. U daljini sam opet čuo onaj zvuk kao kad su pucali po onome čovjeku s mačevima, onome s bijelom kosom. Čuo sam samo da viču nešto kao: “Drejkkkkk!” Okrenuo sam se na drugu stranu. Hodao sam danima. Sunce je pržilo i bilo je sve jače. Putem sam sreo neke čudne likove koji su bacali neke loptice i hvatali te male životinjice. Stalno su se borili s njima. Ni oni me nisu primijetili. Bio je isto nekakav dječak i nekakav čajnik. Ne znam ni sam. Stalno su trčali i borili se s malim životinjicama. Nastavio sam svoj put dalje i onda sam opet čuo poznati zvuk – bum, bum, bum! Popeo sam se na vrh i sakrio. Već je pao mračak, a ispred sam vidio čudna svjetla i nekakav grad kako sam mislio. Sve je bilo puno čudnih dvoraca. Čuo sam da to zovu kuće, a ono okolo žica. Znao sam da sam već lud od želje da vidim i oslobodim svoju djevojku, ali nisam znao da sam toliko lud da mi se čini da neka kutija hoda sama.

Protrljao sam oči i, zaista, kutija je imala noge. Ništa mi nije bilo jasno. Kutija hoda i reže neku žicu. Onda sam shvatio, kada sam se popeo, da me niti ovaj čudak ne vidi. Ne znam jesam li bio toliko malen ili sam zalutao u krivi svijet. Taj čudak je bio stariji čovjek. Imao je samo jedno oko i njemu se nekuda žurilo. Izgledao je čudno. Malo je puzao, pa se ustane, pa opet. Oko njega je bilo puno ljudi, ali sve je izbjegavao. Pratio sam ga iz daljine, a onda je taj čudak stao. Vidio sam isti kavez u kojemu sam ja bio. Netko je bio zatočen u njemu. Baš kao ja. Bila je to nekakva djevojka. Nije bila lijepa kao moja djevojka iz dvorca. Imala je nekakvo žuto odijelo, a ovaj s jednim okom ju je polako iznosio van. Kiša je padala i noć je bila sve veća. Nitko, baš kao što ni mene ne primjećuju, nije primijetio da je on odveo tu curicu. Pratio sam ga, a onda sam čuo neku veliku pticu kako dolazi. Pomislio sam: "Ne opet još jedna", ali ova je bila drugačija. Popeo sam se na vrh ptice, a taj stari čudak s povezom i curica sjeli su u pticu. Ja sam se vozio i čvrsto držao. Kako je ptica sve više letjela u zrak tako je vjetar više puhao. U jednom trenutku nisam se više mogao držati i odletio sam. Završio sam na oblaku. Svuda oko mene bili su oblaci. More oblaka. U oblacima su bili sve nekakvi čudni likovi. Puno likova. U pozadini je nešto pisalo “save” i “power of the cloud – Microsoft”.

"Ajde, konačno me netko primijetio", pomislih. Došao je do mene i pitao me jesam li ja DLC.

Nisam znao tko su ni što su. Baš sam bio na jednom oblaku koji se čudno zvao – PS Plus. Odjednom je taj oblak propao i nestao. Kao da netko nije produžio pretplatu... Opet sam počeo padati u bezdan dok nisam pao na nekakav beton. Noć je bila baš crna i tamna. Osjetio sam čudan smrad kada sam ustao. Vidio sam ogroman prizor ispred sebe. Puno velikih građevina i nekakav čudan simbol. Na nebu je bio nekakav znak koji je izgledao poput šišmiša. Šišmiše sam viđao u dvorcu pa mi nije jasno što taj znak radi na nebu. Podigao sam glavu, a iznad mene letio je nekakav ogroman šišmiš. Ili čovjek. On me primijetio. "Ajde, konačno me netko primijetio", pomislih. Došao je do mene i pitao me jesam li ja DLC. Nisam znao što je to. Predstavio se dubokim glasom i rekao mi: “Ja sam Betmen”. Odmah iste sekunde došao je drugi lik. Bio je mršav i čudno obojan. Bio je čudno obučen u neke zelene boje i samo je rekao Betmenu: “U usta ti ga metnem.” Zatim je iz cvjetića iz njegovog džepa nastao nekakav dim. Odmah sam zaspao i nisam znao gdje sam. Samo sam kroz maglu čuo da je netko došao i pokupio tog Betmena, čudnog lika i mene. Probudio sam se opet u mraku. Samo što je ovaj puta svuda bio mrak. Letio sam satima u toj velikoj ptici, a dana nije bilo. Nikako. Kao mali, dok me nisu odlučili zatvoriti u dvorac, volio sam ležati i gledati nebo i zvijezde.

Shvatio sam da sam među zvijezdama, a majka mi je pričala da kada umremo idemo tamo. Samo, ja nisam bio mrtav. Bio sam u toj ptici, a oko mene je bilo puno čudnih likova. Među njima bio je jedan glavni. Jak i veliki, ćelavi lik. Imao je ožiljke po licu, a svugdje je pisalo N7. Gledali su neku čudnu kartu i spominjao je riječ rat. Nisam znao što to znači jer ja sam iz drugog svijeta. Mislio sam da je rat od tog N7 čovjeka isto djevojka kao moja cura. Skupina čudnih likova prebacila me u drugi brod i dala zapovijed nekom čudaku u čudnom odjelu da me vrati kod nekog Gamera. Taj što me vozio imao je veliki zeleni oklop kao kornjača. Pričao je s nekom malom ženskom plavom osobom. Pričali su o nekim prstenovima i kako se moraju vratiti nazad. Mene nitko nije ništa pitao. Kao da su me svi znali, a ja nisam nikoga znao. Svi kao da su spašavali nekoga. I tražili sebe. Mene nitko nije pitao tko sam i što sam. Tom zelenom oklopu pisalo je svugdje po brodu John 117. Nekakav čudak – mislio sam. Odspavao sam, a odmah nakon buđenja taj me čudak izbacio van.

Moja djevojka u dvorcu bila mi je najljepša, ali djevojka koju je on imao bila je prekrasna. Imala je lijepu smeđu kosu svezanu u pletenice.

Opet sam se našao u pustinji. Oko mene samo kamenje. U daljini me čekao još jedan čudni čovjek. Imao je veliku i crnu bradu. Bio je čudno odjeven. Nosio je nešto na glavi i jahao na nekoj čudnoj životinji. I on je imao povez, ali nije bio to onaj čudak s kutijom. Ovaj je imao čudne navike. Pljuckao je stalno po podu. Imao je čudne uređaje iz kojih je proizvodio čudan zvuk kao onaj Drejk. Nije puno pričao, samo mi je rekao da puno ne pitam jer će Gamer biti ljut. Pitao sam ga tko je taj Gamer, a on je rekao da je to čovjek koji mi može pomoći da se vratim u svoj svijet. To je bilo jedino pitanje što sam smio postaviti tom liku. Nisam htio ništa pitati, samo sam htio upoznati Gamera. Čovjek me odveo kod svoje supruge i djeteta. Spavao sam kod njega, a on je imao neke čudne slike. Na svakoj je pisalo "Rockstar". Moja djevojka u dvorcu bila mi je najljepša, ali djevojka koju je on imao bila je prekrasna. Imala je lijepu smeđu kosu svezanu u pletenice. Bila je predivna. Imala je zelenkastu majicu i smeđe hlače. Za razliku od moje lepršavo odjevene djevojke u dvorcu, ova je imala sve usko. Rekla mi je da mi može pomoći doći do moga dvorca. Ona je istraživala stare dvorce i grobnice. Nikad mi nije bilo jasno što tako predivna djevojka radi s tim Rockstar likom.

Sjela je na konja i objasnila mi gdje sam. Nisam je svejedno shvatio. Brbljala je nekakve gluposti – da je nastala apokalipsa i da se sve poremetilo. Za to je bio kriv nekakav Don Matrick koji je uništio svijet svojim idejama. Nastao je u svijetu, kako je ona rekla, nekakav Fallout i vremenske rupe i crvotočine. Svijet koji znamo je nestao. Ja sam zapeo u krivom vremenu (kao i mnogi drugi). Sjećate se onog crnog dna u dvorcu? Sad mi je jasno da je to crna rupa koja je nestala zbog toga što Matrick nije na vrijeme nekom Gordanu Slobodnom dostavio neke čepove. Zakasnio je koju sekundu i eksplodirala je velika Nuka Bomba. Nisam ni pitao što je to, osim što mi je ta lijepa djevojka rekla da su po svuda nastali Portali. Konačno me dovela do lika koji me može odvesti doma. A taj lik bio je sav čudan. Čupav i narančast. Čak mi nije izgledao kao čovjek, već kao životinja. Bio je cijeli dlakav. I, koliko sam vidio, volio je jabuke. Imao je punu košaru jabuka koje nije htio dijeliti. Rekao je da ga slijedim i da će me on odvesti kroz portal. Prolazili smo kroz čudnu šumu, a on je trčao kao lud. Putem smo sreli neku djevojčicu. Bila je sva u Crvenom i hodala je kroz gustu travu. Izgledalo je da je ta trava lijepo češka i baš je uživala. Samo se hihotala. Taj narančasti čupavac iza nje izvodio je čudan ples. I njemu se oko nešto “frljilo” pa sam pomislio da ovi muški koje sam sreo svi imaju neke pofrkane oči. Konačno, narančasti me doveo u staru kolibu.

Koliba je bila jako čudna. Crne boje i s puno nekih predmeta. Sve je bilo svjetlucavo i puno nekih čudnih cijevi i ploča. Bilo je baš puno toga. Koliba se zvala Konzola. Nikada nisam nešto tako čudno vidio. Bila je ogromna. Konačno se pojavio on – Gamer. Zapravo, bilo je puuuuuna koliba tih Gamera. Svi su bili zauzeti i spašavali su nešto. Bio je i neki crni gamer zvan PCMasterRace, ali on je bio odvojen. Ne znam tko je taj ni za što služi. On nije spašavao nikoga, nego je tražio nekog Drivera jer mu je neki Instalacija otkazao. Konačno mi se iz bezdana obratio neki Gamer i rekao da se pripremim. Otvorio se nekakav ogroman otvor. Ubacio je nešto okruglo što se zove Igra koja je otvarala hrpu Portala, a jedino ograničenje Portala je bila Gamerova mašta. Poželio sam da me Gamer vrati u moj svijet. I jeste. Rekao je samo da pričekam nekakav Loading pa da će me prebaciti. Nakon koje sekunde Portal se pokrenuo i ja sam uskočio. Ponovno sam bio u svom kavezu, samo ovaj put sam imao ključ i sjećate se što još? Pa ono svoje malo drvo. Okrenuo sam se, a ona djevojka me i dalje čekala. Kao da se ništa nije promijenilo. Ona me čekala. Otvorio sam kavez i krenuo prema njoj. Sjenke su me napale, ali imao sam štap. Potjerao sam ih. Nestale su. Bio sam tako blizu nje.

U svijetu gdje je samo mašta granica znao sam da moram nastaviti dalje svoje putovanje.

Udario sam u taj nevidljivi zid i shvatio da me nikada nije ni vidjela. Udario sam po zidu koji se razbio u tisuću komada. Ta djevojka me pogledala. Gledala me i gledala. Bio je to najljepši prizor koji sam vidio u životu. Uhvatio sam je za ruku. Neću nikada zaboraviti taj osjećaj kada su se naše ruke uhvatile. Trčali smo i bježali iz dvorca, daleko od problema. Samo smo sjedili i gledali se satima. Bila je tišina, a ja sam uživao u njenom zagrljaju. Odjednom, kada sam je zagrlio, otvorio se čitav svijet Portala. Vidio sam mnoge Gamere kako pomažu drugim junacima u svijetu zvanom Videoigre. U svijetu gdje je samo mašta granica znao sam da moram nastaviti dalje svoje putovanje. Bio sam junak. Bio sam heroj. Ne ulice. Čitavog svijeta zvanog Videoigre. Na kraju sam vidio nekog čudnog lika koji se zvao Johntra Tutorial i imao predivan glas. Sjećam se njegovih stihova koji su išli ovako otprilike:

You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope some day you'll join us
And the world will be as one.

Zaista, lijepo li je biti Gamer – sanjati igre i igrati snove svaki puta u drugome svijetu! Nije li to predivno?

Noćna Mandragora
2016 Sij 07 05:15:30 PM
Predivno! :bi:
Chono7
2016 Sij 07 06:10:30 PM
Here lie their dreams as I stand in the sun
On the ground where they built, and the engines did run
To the moon and the stars, now what have we done?
Oh the dreamers may die, but the dreams live on
Zero
2016 Sij 07 07:42:40 PM
Not Flipper, it´s Tripper, biatch!
CroZac_Drake
2016 Sij 07 08:45:06 PM
Genijalno.
Fenix
2016 Sij 07 09:23:03 PM
Svaka cast :ay:

Uspjesno sam izbjegao procitati cijeli tekst sve do objave i sad mi je bas drago :)
Kharnthebetrayer
2016 Sij 07 11:37:50 PM
Tldr. D:
Flipper
2016 Sij 08 09:42:02 AM
Tnx. Ima više igara u priči i likova. :D
sanzo
2016 Sij 08 12:24:04 PM
Šta si konzumirao prije pisanja ovog članka i di se to može nabavit? :D

Ne znam rockstar lika i crvenu curicu u travi, ostale igre koje sam primjetio su:
ICO, Super Mario, Shadow of the Colossus, Witcher, Bioshock, Journey, Uncharted, Pokemon, Ni no kuni? , MGS, Batman, Mass Effect, Halo, Tomb raider, Half Life, Portal, Fallout, Crash.

Jesam propustio išta?
Flipper
2016 Sij 08 12:53:03 PM
Samo mašta.  John Marston i Crvenkapica.    :D
FedroWhatIsGood?
2016 Sij 08 03:38:22 PM
Sad znamo kako izgledaju snovi Kraljevica Marka :D Epski, Flip
Flipper
2016 Sij 09 10:55:13 AM
Sinoc sam imao pijanku i oproštajnu u stanu.  Poslije nje zaspao sam i sanjao sam ove događaje što sam pisao u kolumni. A onda odjednom me probudio snažni udarac od nekog diva u rebro. Samo je rekla (ne znam kako se kaže ženski div) "daj prestani hrkati vise" i uništila mi sve snove  u sekundi. Eto sad.

Poslano s mobilnog telefona S7

vicarious
2016 Sij 09 02:42:56 PM
Restekpa! Odlično napisano!
Solid Snake
2016 Sij 10 06:50:21 PM
Predobro!
Ulogiraj se da bi komentirao.