Recenzija | Until Dawn: Dobrodošli u simfoniju horora

„O, Death… O, Death; Won't you spare me over 'til another year?“

Napisao  Srijeda, 21 Listopad 2015

Uvodni su ovo stihovi kojima nas Until Dawn dočekuje u svoj mali i hladni svijet kojeg se ne bi posramili ni očevi slashera John Carpenter i veliki, nedavno preminuli, Wes Craven, začinjeni notama koje bude svaki atom straha u tijelu kao pripremu za besanu noć pred nama, s „Kolom Smrti“ kao pravim protagonistom u ovoj simfoniji horora.

Nakon najave, 2012. godine, od strane relativno svima nepoznatog developera Supermassive Games, kao jednog od labuđih pjevova Playstation Movea, igra polako pada u zaborav, da bi 2014. opet izronila na površinu, no ovaj put u sasvim novom ruhu marke KZ: Shadow Fall engine, prebacivanjem u treće lice, te s prefiksom PlayStation 4. I puno hvala na tome, učinili ste svima veliku uslugu. Iako igra započinje kao tipični slasher koji odiše klišejima, završava kao nadnaravni horor koji gazi sve te klišeje na svom putu do jednog puno kompleksnijeg djela, nego što se to na prvu činilo, kako mnogima, tako i meni, sve dok nisam i ja zašao u gustu, tamnu i snježnu šumu planine Blackwood.

Iako je „Nemoj ići u šumu!“ poznata uzrečica mnogih priča s dramatičnim završetkom, te se suptilno ušuljala i u naše umove nakon svih tih odgledanih hororaca, ipak izgleda da grupicu od 8 tinejdžera ista nije spriječila da se godinu dana nakon tragičnog događaja vrate u tu istu šumu, koja je neke već nepovratno izmijenila, dok će se ostatak družine tek upoznati s njenom tamnom prošlosti. No ovaj put svima ubrzo postaje jasno da nije sve tako nevino i krasno, jer tamo negdje vani je netko tko traži krv, netko tko će spriječiti klimaks svih tih uzavrelih hormona.

wa77wz9v.png

Jedan od najbitnijih mehanizama igre je uzročno-posljedični odnos između likova i cjelokupne okoline, prigodno nazvan „Butterfly Effect“. U zadnje vrijeme često smo nailazili na taj pojam u igrama, no nerijetko su te odluke bile samo iluzorne kontrole ishoda, kozmetičke prirode. Ovaj put one zapravo i nose teret, ili pak nagradu, što ovisi upravo o vama. A pomoć u donošenju često teških odluka možete pronaći u obliku totema, ostalih od domorodačkog plemena Cree, na koje ćete nailaziti diljem cijele igre. Mogu vam dati viziju događaja koji će uslijediti u neposrednoj budućnosti, kao što su smrt nekog od prijatelja, ili vam ipak dati tek jednostavnu uputu o načinu na koji pristupiti nekoj situaciji za najbolji mogući ishod. No ništa od toga nije zagarantirano, sve to možete prouzročiti, ili pak spriječiti.

Uz toteme tu su još i mnoge druge stvarčice na koje ćete naići, koje će vam postepeno otkrivati i ostale detalje iza kulisa ove predstave, pozadinu psihopata koji je napisao njen scenarij, kao i pozadinu i povijest događaja koji su svemu tomu prethodili, a koji imaju jako bitnu, ako ne i najbitniju važnost za cijeli rasplet ove priče te donose još jednu dodatnu dimenziju dubine. Zbog svega toga mora vam biti imperativ da ih što više pronađete, jer ovaj put oni imaju svoju svrhu i pomoći će vam u boljem razumijevanju, a mogu i donijeti prevagu u pitanju života ili smrti.

{gallery}udawn01{/gallery}

Iako je već spomenuti „Butterfly Effect“ navođen kao glavno jedro ove igre, ipak najsjajniju točku vidim u mozaiku karaktera i njihovoj evoluciji, i to je upravo ono što nju izdvaja od prosjeka i zbog čega će ju se ubuduće navoditi kao školski primjer kvalitetno odrađene karakterizacije protagonista neke igre. Svi karakteri se profiliraju u hodu s našim odlukama, i iako su nam neki u početku bili i blago rečeno odbojni, kako ih vodimo kroz drač i šikaru te nam pokazuju što im se zapravo nalazi ispod kože, prema njima ipak razvijamo dublje osjećaje. Na kraju smo upravo mi oni koji upotpunjuju njihov profil do kraja, i ta kontrola nad nečijom sudbinom nikada nije bila jača. Čak i ako ih sve spasimo, većina ostaje trajno i vidljivo istraumatizirana, neki pak zagovaraju uhićenja drugih, neke može pojesti grižnja savjesti, dok drugi postaju nečija najgora noćna mora, što sve uvelike pridonosi autentičnosti situacije.

Svemu tomu potpomaže i vrhunski odrađen posao od strane glumaca, među kojima nailazimo i na neka poznata imena kao što su Rami Malek (Mr. Robot), Hayden Panettiere (Heroes), te moj osobni favorit Peter Stormare (Prison Break) koji je maestralno utjelovio Dr. Hilla koji se pojavljuje u pauzama između epizoda kao osobni „psihotični psihijatar“ našeg slashera ili možda ipak kao nešto dublje, što to je na vama da otkrijete. Također ni u tom dijelu nisu izostale opcije vlastite odluke te ćemo kroz njih izabrati kakvi elementi horora će nas slijediti do kraja.

234vzd95.png

Moram još spomenuti i vrhunsku grafiku i odlično osvjetljenje koje će dodatno pridonijeti imerziji u ovaj svijet, kao i pravodobni tempo. Iako radnja počinje mlako, ubrzo sve eskalira u poprilično intenzivno iskustvo. Tempo je odrađen upravo onako kako treba biti, da niti jedna epizoda ne zaostaje za prethodnom po sadržaju, kao ni po atmosferi, a dužina koja rangira od 8-10 sati je sasvim dostatna da vam pruži dovoljno kvalitetnog materijala te da vas u isto vrijeme ne smori.

Igra će nas odvesti na različite lokacije. Tako ćemo posjetiti brlog poremećenog uma koji sam cijelo vrijeme diše za vratom, pa do napuštenog sanatorija u planinama koji također skriva jedan mali horor za sebe. Igra obiluje tzv. „jump scare“ situacijama koje nikako ne jenjavaju.

yhsv842o.png

Naravno, igra ima i svoje mane, poput padanja frameratea u ponekim animacijama; sjena, kutevi kamera mogli su biti malo bolji; količina manjih odluka koje bi trebale imati utjecaj na širu sliku; količina QTE-a, koji se tu ipak doimaju prirodnim; konstantno ponavljanje događaja među epizodama koje bih razumio jedino da su iste bile izdavane periodično. No to su toliko trivijalne zamjerke da im ja osobno jednostavno ne mogu posvetiti više od par crta. Igra nije savršena, ali što je savršenstvo, već samo još jedna mana. No igra je ono za što je namijenjena izvela besprijekorno te je u tom pogledu savršeno zaokružena cjelina.

Obično nakon završetka igre malo razmislim o kraju, što se upravo dogodilo, koja je poruka itd. Nakon ove igre misli uglavnom odlutaju na naše odluke, što smo mogli napraviti pametnije, što je moglo dovesti do drugačijeg ishoda i slično. To donosi zavidan replay value jer će se rijetko tko pomiriti sa svojim početnim odlukama. Na mom prvom prelasku neke od njih nisu dobro završile za Jess, zbog čega sam se od frustracije odlučio na poprilično kaotičnu politiku prema svojim likovima sve do kraja, dok sam idući put sve spasio, što mi je opet ostavilo gorak okus u ustima. Kakav je bio vaš prvi prijelaz? Želimo to pročitati u komentarima ispod!

Until Dawn je imao ispred sebe jako težak zadatak, zbog toga što je novi IP, koji pak dolazi od strane nepoznatog studija i to još kao ekskluziva. Nije im puno pomogla ni slaba marketinška reklama od strane Sonyja. No usprkos svemu, pokazao se kao punokrvni primjer sleeper hita kojem bi svaki iole ozbiljniji gamer trebao pružiti priliku, možda vas iznenadi, kao mene.

{gallery}udawn02{/gallery}

 Horror fiction shows us that the control we believe we have is purely illusory, and that every

moment we teeter on chaos and oblivion. – Clive Barker

Flipper
2015 Stu 02 09:42:59 AM
Odličan tekst s jako puno humora.  Tko bi rekao da će igra biti tako kvalitetna.

Poslano s mobilnog telefona S7

Fenix
2015 Stu 02 10:28:11 AM
Spremam se odigrat igru za vikend, pa svakako javim svoje dojmove
sinjorina
2015 Stu 02 11:55:25 PM
Volim horor igre ali nikad nisam bila ljubitelj interactivnog gameplaya, za moj pojam premalo akcije.:D Međutim poslije ovakve recenzije koja me od srca nasmijala i zaintrigirala, slijedeća na mom popisu za must have je Until Dawn.  :bu:
Flipper
2015 Stu 03 07:34:56 AM
Mene igra na čekanju dok ne pređem Uncharted kolekciju, ali da, Blicova recenzija vuče na igranje. Kada dođem do onih scena s njegovih slika iz recenzije umrijet ću od smijeha.
Ulogiraj se da bi komentirao.

Aktualno recenzije

  • 1