• PC
  • PS4
  • Xbox One

Vampyr

DATUM IZLASKA: 5.6.2018.

IZDAVAČ: Focus Home Interactive

DEVELOPER: Dontnod Entertainment

ŽANR: Akcijski RPG

Recenzija | Vampyr

Krv nije voda. Osim ako si vampir.

Napisao  Četvrtak, 21 Lipanj 2018

U vrijeme kada Telltaleova formula epizodnih poluigara još nije dosadila svima živima, Dontnod, jedan francuski studio, do tad poznat po polu uspješnoj distopijskoj akcijskoj avanturi Remember Me, odlučio se sprijateljiti s gaming facama iz Square Enixa i stvoriti varijaciju na epizodnu temu koja se zove Life is Strange. Priča o prijateljstvu, gubitku i općenito o životu popraćena blagim nadnaravnim elementima i neizostavnom pričom o smaku svijeta oduševila je sve one koje vesele dobre interaktivne drame u kojoj su teške odluke dio svakodnevnice, a njihove posljedice samo jedan komadić u mozaičnoj radnji.

revolver

Kad igra ovako krene, znaš da te čeka avantura.

Potaknuti uspjehom i popularnosti svojeg prvijenca, naravno da su se polagano bacili na razvoj igre koja bi svojim gameplayem odudarala od mehanika koju su iskoristili, no ujedno i igru na koju bi mogli primijeniti već provjerenu metodu razgranatog i posljedičnog pripovijedanja. Iz silnog mozganja proizašao je jedan, ne baš često viđeni, svijet vampira. Iako će Vampyr, slovo y je tu da predstavi priču čijim tokom upravlja sam igrač, a čita se kako se i piše – vampir – doživjeti odgodu zbog nedovršenosti, svijetlo dana ugledao je u lipnju ove godine, do tog trenutka stvarajući popriličan broj pratitelja i entuzijasta željnih spiritualnog nasljednika Vampire: Masqueradea.

London izgleda mračnije nego što ga se sjećam

Radnja nas vraća pred sam kraj Prvog svjetskog rata. 1918. kirurg Jonathan Reid, poznat po svojoj eksperimentalnoj metodi transfuzije krvi, vraća se u svoj rodni London nakon par godina provedenih na krvavim bojišnicama Europe. Osim što izgleda kao hipsterski engleski bratić Oliviera Girouda, ono što krasi Jonathana je činjenica da pri samom povratku biva ugrizen u vrat. Kakav bi manijak to ugrizao čovjeka za vrat, osim ako je Rick Grimes, pitate se? E pa, vampir!

Ostavljen među leševima umrlih od sve opasnije španjolske gripe, Jonathan se budi te u polusnu tetura do obale Temze gdje nailazi na čovjekoliku sjenu na kojoj se ističe pulsirajuće crvenilo na mjestu srca. Osjećajući neopisivu žeđ, naš dobri doktor instinktivno zabija svoje oštre očnjake nesretnoj žrtvi u vrat. Svega trenutak nakon, Jonathan shvaća da je to bila njegova sestra u potrazi za njime nakon što se nije vratio doma kada je trebao. Uslijed šoka, Jonathan krene zavijati jednom polukomičnom glasovnom glumom: „Oh Meeeeri, vot hev aj dan, Meeeri“, koja pomalo ubija ozbiljnost situacije.

gironathan

Evo isti su, jedan zabija golove, drugi zube.

No, nemamo ni sekundu predaha da se riješimo čudnog miksa smijeha i suza prije nego što Jonathana krene naganjati grupa lovaca na vampire koja se naziva Priwen. Vrijeme je za bijeg, a srećom, taj bijeg vodi u puno bolju igru od početnih pola sata. Nakon što se dočepate prvog otvorenog područja, igra pokazuje svoje čari i ostavlja dojam sasvim drukčije igre od one viđene u prvim minutama. Najbolje je krenuti od temelja Vampyrovog gameplaya koji utječe na apsolutno svaki preostali aspekt igre, a to su NPC-i.

Da, vjerovali ili ne, ljudi su u ovoj igri poprilično važni. London je podijeljen u četiri kvarta: zapušteni dokovi, mirna bolnica Pembroke, kaotični Whitechapel i bogati West End. Svaki od ta četiri kvarta ima svojih petnaest NPC-a koji su više ili manje važni za radnju. E sada, svaki od tih NPC-a je naravno svoja ličnost, sa svojom povijesti i sa svojim društvenim krugom unutar kvarta. Pojedinosti o njihovom životu dobivamo otključavajući hintove, riječ je o temama koje otključavaju daljnji razgovor i omogućavaju ili dobivanje informacija o loreu ili pozadini lika ili pak otključavanje novih sidequestova kojima skupljamo šilinge ili dobivamo novu opremu ili, opet, otključavamo hintove.

krvxp

Što bolje poznajemo osobu, to joj je krv kvalitetnija.

U čemu je caka? Svakim otključanim hintom povećavamo kvalitetu krvi NPC-a. A što je kvaliteta krvi bolja, to Jonathan može dobiti više XP-a ubijajući svoju žrtvu. Naravno, s obzirom da je Džoni ujedno i doktor, možemo liječiti različite tegobe NPC-a stvarajući lijekove. Glavobolja, prehlada, anemija, upala pluća, neuralgija, neizbježna smrt, sve to magični napitci dr. Reida mogu izliječiti. No, to nije sve! Ako Jonathan čim prije izliječi sve bolesnike u četvrti, njeno cjelokupno zdravlje se povećava. Treba čitavo vrijeme imati na umu da ova igra nema težinu, nego ju mi – igrači – sami reguliramo. Ako ne pijemo tuđu krv, manje ćemo XP-a dobivati, a time ćemo imati i manje otključanih sposobnosti ili će one biti slabije od očekivanih. Ipak, treba paziti jer ubijanje NPC-a smanjuje stabilnost četvrti te ukoliko ona dođe do dna, sve ode k vragu. Više nižih vampira, zvanih Skal, se pojavljuje po ulicama, ostali NPC-i umiru, gube se trgovine, više je prisutnih lovaca na vampire. Ukratko, jači ste, ali okolina oprašta puno manje grešaka.

Dinamika u stabilnosti četvrti te balansiranje između njih dovodi do jednog od najatmosferičnijih svjetova koje sam imao prilike susresti u svojem dosadašnjem igranju. Mračni kaos smrtno opasnog Londona ispunjenog polu urušenim i napuštenim trokatnicama te zatvorena blatna dvorišta beživotnog sivila Whitechapela apsolutno su najbolji dio čitave igre i upravo „ono nešto“ što će vam se urezati u pamćenje nakon što igra odvrti svoju završnu špicu. Neodoljivo me podsjetilo na Vizimu prvog Witchera – znam da je ogavno mjesto, ali ima nešto romantično u njemu zbog čega se želim vratiti.

whitechapel2

Mora se priznati, dizajn lokacija je savršen.

Atmosfera čini pola igre

S tehničke strane, London je najimpresivniji dio igre. Paleta tamnih, prigušenih boja sveprisutna je i uvelike pomaže atmosferi. Obrisi prepoznatljivih zgrada u udaljenosti potenciraju dojam grandioznosti Londona, a sitni detalji, kao krvavi otisci na zidovima ili propagandni posteri za regrutaciju vojnika ili pak rovovi i skele kako bi se građani lakše kretali prilikom hitnih evakuacija uslijed zračnog napada čine svijet pamtljivijim. Taj pozitivan dojam uvelike pada kod tekstura likova. Dok je tekstura odjeće i općenito nakita, dodataka kao što su naočale, na pristojnoj razini, sama lica su poprilično slaba. Od brada i brkova koji ostavljaju dojam da su nakeljeni u maniri najgore prerušenog super špijuna pa do čisto prošlogeneracijske animacije lica, ako ne i još starije.

Te animacije su me brinule još od prvih prikaza igre i stvar je ponešto popravljena, ali ovo je pola koraka naprijed naspram Life is Strange animacija, nažalost još uvijek par koraka premalo. Tu se da ubaciti i animacija trčanja te hoda gdje je najveća fora da prilikom nagle promjene smjera, Jonathan ima jedan kratak trenutak u kojemu doslovno klizi po podu dok i dalje miče noge na mjestu. Mislim, 2018. je. Bio bi red da se poštuje određeni standard, a ne da animacije podsjećaju na 2008. Srećom, animacije prilikom borbe su i više nego pristojne, no taj kontrast između istraživanja i borbe ostavlja dojam nedovršenosti.

ferskal

Devet levela razlike? Nema problema.

I zvukovna je strana također šarena. Dok je glazbena podloga besprijekorna s jecajima violine i naglo isprekidanim notama klavira koje pridodaju određenoj klaustrofobičnoj atmosferi, glasovna gluma je nekada sasvim pristojna, a nekada očajna. Protagonist će u jednom trenutku zvučati kao najstrašnije biće svih vremena, dok će kasnije pak zvučati kao da je prvak u monotonom govoru. Unatoč tome što se nekad pitate igrate li igru visoke produkcije ili gledate prosječnu hrvatsku sapunicu, soundtrack je dovoljno jak da izvuče auditivni segment iz rupe koju si sam kopa.

Sada je vrijeme za najmesnatiji dio igre – borba. Dontnod se okrenuo soulsborne igrama kao uzoru, koristeći kao temelj mehaniku health-stamina kako bi stvorili što izazvoniju, ali i zabavnu borbu. I može se reći da su u tome većinom i uspjeli. Iako će sama borba u početku biti pomalo suhoparna, čim RPG elementi uskoče u igru, ona se mijenja. Naime, ukoliko želite napredovati, treba vam XP. Taj XP se troši tako da se spava u jednom od mnogih napuštenih kutaka Londona. Spavanjem prolazi 24 sata i u to vrijeme se mijenja zdravlje četvrti te se napreduje priča. Prije nego što zakrntite na hrđavom krevetu, pred vama se postavlja meni u kojemu birate na što ćete potrošiti svoj krvlju zarađen (znam, znam…) XP. E pa kad fino otključate vampirske jednometarske kandže ili pak mogućnost regeneracije, e onda kreće zabava.

vuko

Dobar peso?

Da ne govorim da možete iz ruke produljiti koplje napravljeno od krvi te napraviti ogromnu štetu neprijatelju. Ili pak skupiti svu krv iz tijela u srcu protivnika uzrokujući eksploziju koja ne samo da ubija tog protivnika, već radi štetu onima oko njega. Tada već kreće taktiziranje i pametno korištenje moći. Naravno, te moći se moraju osposobiti tako da se redovito konzumira krv neprijatelja, što se može raditi na nekoliko načina. Ili ćete posebno off-hand oružje koristiti koje crpi krv čim ubodete protivnika ili ćete koristiti svoj pištolj da mu potrošite staminu pa skočiti na njega i napiti se njegove krvi. Ili ćete pak unaprijediti svoju doktorsku pilu ili mačetu s mogućnosti upijanja krvi. Količina mogućnosti u roku od 30 minuta transformira igru iz dosadnog izbjegavanja i udaranja do frenetičnog taktiziranja i morbidnog plesa između nekolicine budućih žrtava koje vam pokušavaju zabiti kolac u srce.

A tih neprijatelja ima. Od spomenutog Priwena ima nekoliko različitih vrsta. Tu su obični žgoljavci s revolverom i nekim nožićem, onda ima mrcina sa sačmaricom pa je tu ludi svećenik koji križem omamljuje vampire. Možda je bolji frajer s kapicom koji maše bakljom ili pak luđak s kapuljačom i bacačem plamenih kugli. A onda su tu tek vampiri. Niži vampiri kao što su spomenuti Skalovi ili pak vukodlaci koje ćete mrziti već nakon prve borbe. A da ne govorim da svaki od tih neprijatelja ima svoj imunitet na određeni tip štete što dodatno tjera na razmišljanje o pristupu prema svakoj borbi, a težina svakog novog šaketanja uzrokuje neprekidno propitkivanje isplati li se možda malo žrtvovati četvrt i ubiti nekog NPC-a, samo da bi malo jači bili. Jer tako funkcionira težina igre. Ako želite biti pacifist, pripremite se na to da ćete biti pet ili šest levela niže od neprijatelja, ali ako ste manijak, možda ćete živjeti na opasnijim ulicama, ali nitko vam neće moći ništa jer ćete biti űbervampyr. Eventualni problemi koji se mogu naći u ovome su apsolutno ogavne kontrole na tipkovnici i mišu, zbog čega preporučam igranje na kontroleru da se poštedite muka i psovki.

ugriz

Dobar tek!

Već sam spomenuo ponešto o radnji, a kako ne želim puno otkrivati, tek ću prokomentirati njenu kvalitetu. Ima svakakvih likova, a gotovo svaki je barem djelomice pamtljiv, ako već ime ne ostane u sjećanju. Možda će vama dobro sjesti psihopat od svećenika koji pali sve koji boluju od španjolske gripe. Ili možda medicinska sestra koja pronalazi krevete za bolesnike tako da traži mito. Likova ima dovoljno i dovoljno su interesantni da zadrže interesa prema radnji koja se dotiče svega: rata, politike vampirskog svijeta, ljubavi, života, smrti, a na kraju i Jonathanove potrage za time tko je zaslužan za njegovu transformaciju u vampira. Nemam što prigovoriti na priču, solidna je, nije nešto što će vas oduševiti, ali dovoljno je interesantna da stoji kao snažan samostalan element od dvadeset i nešto sitno sati trajanja ove igre.

Problemčić + problemčić = problem

Osim navedenih problema, Vampyr nažalost pati i od niza manjih problem. Otkud krenuti? Pa kad sam već spomenuo borbu, nadovezao bih se i rekao da se nerijetko dogodi da prilikom izbjegavanja protivnikovih napada Jonathan zna pobjeći u kut, a ukoliko ga okruže u kutu, neće vas ni magično pojavljivanje zmaja iz Igre Prijestolja spasiti. Također, veliki je problem neobjašnjiv hit detection gdje ste sigurni da ste izbjegli napad, ali vas je fantomski vrh oštrice zahvatio. Ne škodi ni spomenuti da ima određena odgoda u regeneriranju stamine što zna ubiti dinamiku borbe.

detvision

I ovdje imamo tzv. detective vision.

Kako su razgovori i odluke važan dio igre, za očekivati je bilo da će to biti odrađeno besprijekorno. Ipak, često sam ostao zbunjen gledajući što će koja odluka učiniti s obzirom da im je opis u par riječi nedovoljan. Jedan konkretan primjer bi bio možda prva važna odluka oko jednog od NPC-eva kada posebno otključana odluka izgleda kao najbolja, no Jonathan odluči biti veliki zločesti vampir i izvede nešto totalno suprotno onome što ste očekivali da će napraviti u opisu odluke. Kada u to pribrojimo činjenicu da postoji samo jedan save, onda možete shvatiti zašto je upravo to izvor velikih frustracija i nešto nedopustivo.

Mnogi sidequestovi nažalost nemaju nikakvog utjecaja na likove. Oni će ostati na mjestu gdje su bili čak i ako im nešto drastično promijenite. Ne mijenjaju se sa svijetom, ne mijenjaju svoje društvene krugove. Na površini izgleda kao sistem dinamičnih odnosa, no kada se pogleda dublje, riječ je samo o tipičnom telltaleovskom: „Evo vam odluka, nek vam se čini da je važna, ali neće se ništa dogoditi zbog nje.“

joe

Malo kasni učitavanje tekstura. Malo puno.

Grafički igra pati od prekasnog učitavanja tekstura koje je apsolutno nedopustivo kada uračunamo da te teksture već i ovako nisu bajne pa tako likovi nekada izgledaju kao da se dijete dohvatilo pastela. I još ću jednom spomenuti kontrole na tipkovnici koje su zapravo inferiornije od onih na kontroleru jer doslovno ne možete učiniti sve što možete s kontrolerom. Ili to ili je ta opcija skrivena negdje pa trebate stisnuti kombinaciju Ž+>+L da bi proradilo. Uzet ću za primjer kameru: prilikom lock-ona protivnika, kamera se ne može pomaknuti na drugoga, a dodatan je problem nemogućnost promjene kuta kamere prilikom dijaloga, što se kontrolerom vrlo jednostavno izvede.

Vampyr je proizvod neiskusnog developera. Ideja koja stoji iza igre je predivno razrađena i pokazuje da je posvećenost detaljima vrijedna svake pohvale, no mehanike same igre su u jednu ruku solidno ispolirane, dok u drugim segmentima grozno kaskaju za ostatkom igre. Dontnod treba više riskirati s ovakvim igrama jer sam siguran da je ovo riječ o neiskustvu. Imaju odličan pristup prema stvaranju svijeta, no izvedba jednostavno zapinje. Velika šteta s obzirom da je potencijal Vampyrove atmosfere ostao neiskorišten, a mogao je stvoriti jednu od najboljih igara godine.

NAŠA PRESUDA

74

Vampyr

Iako je Vampyr dobra igra, neiskorišteni potencijal Dontnodova svijeta ostavlja gorkoslatki okus u ustima.

viper89
2018 Lip 21 03:47:00 PM
ohhhh merrrriiiii
renda
2018 Lip 21 04:15:13 PM
Solidna recenzija, na konzolama nema problema sa teksturama recimo, isto kao ni sa hit detectionom, a facijalne animacije su i poboljsane naspram prvih prikaza, postujem tvoje misljenje samo ocito se razlikuju verzije za konzole i PC.
viper89
2018 Lip 21 07:14:14 PM
Mislim da PS4 ni nema uopce te ultra teksture koje kasne tako da ni nema sta kasnit  :DD
renda
2018 Lip 21 07:41:52 PM
Pa ok, svejedno, dakle ne kasne :)
AlexY
2018 Lip 21 11:10:22 PM
Točno to sam i očekivao. Probat će se na nekom budućem saleu za pedesetak kuna...
Chono7
2018 Lip 22 12:17:38 AM
Danas smo otkrili da postoje razlike izmedu pc i ps4 verzije multiplatforma. Kljucna rijec: Danas
FensiSuperstar
2018 Lip 22 01:51:36 PM
Danas ha? :D
Ulogiraj se da bi komentirao.

Aktualno recenzije

  • 1