Recenzija | Adr1ft

re”I didn’t felt like a giant. I felt very, very small” – Neil Armstrong gledajući Zemlju s Mjeseca 1969. godine.

Baš kao što se Neil Armstrong osjećao 1969. godine gledajući Zemlju s Mjeseca, tako sam se osjećao i ja u dnevnom boravku u Slavonskom Brodu. Nisam se nadimio travulje, nego sam igrao svemirsku simulaciju hodanja u svemiru zvanu Adrift. A Adrift je po mnogočemu predivna igra, a u istom trenutku prazna kao moj novčanik. Pa krenimo prvo opisati Vama, čitatelju, dobre stvari igre. Nisam još bio u svemiru, ali kažu u filmovima da je osjećaj samoće velik jer svemir je velik, a vi ste samo mala točkica u beskraju. Upravo tako sam se i osjećao igrajući u ulozi tete astronauta Alex. Njena svemirska stanica je eksplodirala i rasprsnula se u stotine komadića. Ona je jedina preživjela. Čak ni Matt Damon nije preživio i u ovoj igri nećemo spašavati njega. Odmah na početku igre ostat ćete zadivljeni izgledom igre i kako je uspjela dočarati, na predivan način, beskraj u svemiru. 

Zemlja izgleda apsolutno predivno. Prvih par trenutaka nisam ništa radio nego sam krenuo u svemirsku šetnju i divio se. Osjećao sam se kao da sam u filmu “Gravitacija”. Na stotine krhotina oko mene, a dolje naša predivna Zemlja. Ubrzo me ta moja idila koštala života jer ostadoh bez kisika. Moj život svemirskog kauboja završio je brzo. Učitao sam opet igru i ubrzo sam osjetio jezu jer shvatite da ste sami. Nema nikoga osim vas. Upravo tu atmosferu igra prenosi odlično. Osjećaj samoće u svemirskom beskraju. Nema nikoga. Samo vi i krhotine koje plutaju. Osjećaj je u istom trenutku predivan i jeziv. Posebno me oduševilo kad je na Zemlji pao mrak. Upalilo se prvo svijetlo. Bijaše to svijetlo u redakciji. Fenix opet tuče prekovremene sate za koje nije plaćen. Nisam ga mogao dozvati jer sva komunikacija sa Zemljom je prekinuta. Sam sam. Kada mi je konačno zazvonio mobitel i vratio me u realnost (okrutnu), krenuo sam igrati igru na način koji su kreatori zamislili.

Budući da u svemiru nema atmosfere čitavu igru provest ćete lebdeći u 360 stupnjeva. Kontrole su na početku malo konfuzne, ali imate tutorial pomoću kojeg ćete odmah pohvatati osjećaj za igru. Odlična stvar je što su kreatori igre stavili na lijevi analog gamepada (igrao sam PS4 verziju) tipku za stabiliziranje položaja, pa ćete se ispraviti. Budući da lebdite, često ćete se vrtjeti i biti naopačke. Igru igrate iz prvog lica i baš zato, osjećaj je fantastičan. Kada ogolite igru, da tako kažem, ona je u suštini simulator hodanja (lebdenja) kao što su to primjerice Firewatch ili Gone Home, samo što ste ovdje u svemiru. Budući da je vaša svemirska postaja eksplodirala, a vaše svemirsko odijelo oštećeno, najveći neprijatelj u igri bit će Vam nedostatak kisika. Osim za disanje kisik vam se troši svaki puta kada upalite potisnike pomoću kojih se krećete. Svaka radnja troši kisik, pa ćete najveći dio igre skupljati bočice s kisikom koje se nalaze svuda oko postaje i u postaji. Takva mehanika na početku je zabavna jer doslovno morate pametno koristiti potisnike, budući da, ako odete predaleko od svemirske postaje, šanse su jako male da ćete se moći vratiti nazad živi. Često sam znao odlutati izvan zacrtane rute kako bi uživao u beskraju, ali svaki put budete kažnjeni za to. Ujedno je i to jedna od većih mana u igri. Naime, istraživanja ovdje u igri nema ili ono nema smisla. Svaki put ćete umrijeti radi nedostatka kisika. Osim toga, veliki problem u igri, radi trodimenzionalnog kretanja, stvara dvodimenzionalni kompas. Kompas vam je jedini indikator gdje trebate ići, ali je jako konfuzan i zaista je vrlo lako izgubiti se. Ubrzo ćete shvatiti, ukoliko ne želite da vam igra postane frustracija, da se morate striktno držati smjera koji kompas pokazuje – i to je to.

U igri nema neprijatelja. Nećete nikoga ubiti, a vas može ubiti nedostatak kisika, kao što sam već rekao, ili pak plutajuće krhotine u koje možete udariti. Brzina kretanja, ili bolje rečeno lebdenja, mogla bi za mnoge biti prilično spora i frustrirajuća jer igra nakon 2-3 sata igranja postaje dosta monotona. Cijela premisa igre vrti se oko popravka svemirske stanice Northstar IV kako bi aktivirali kapsulu za bijeg pomoću koje se želite vratiti na Zemlju. Budući da je stanica velika, a kretanje sporo, dolazak od točke A do točke B, pa od točke B do točke C prilično potraje. Sredina svemirske stanice predstavlja svojevrsni hub iz kojeg zatim idete do 4 kraka stanice po dijelove potrebne za lansiranje kapsule. I to je zapravo gameplay igre.  Lebdi, skupljaj kisik, izbjegavaj krhotine i vrati se u centar. Usput ćete pokupiti koji zvučni zapis od vaših pokojnih kolega. Taj dio igre isto je odrađen korektno jer, osim što ćete više saznati o samoj priči igre, također ćete se posmrtno zbližiti s vašim pokojnim kolegama. Morbidno, ali je tako. Zapisi nisu naporni niti dosadni, nego su zanimljivi i dodaju jednu posebnu notu atmosferi samoće koja će vas obuzeti. U jednom trenutku sam preko zapisa razvio i empatiju prema svojim pokojnim kolegama.

Došli smo do kraja recenzije, a još nisam napomenuo da možete nadograditi i svoje svemirsko odijelo, pa na taj način povećati kapacitet kisika, ili pak povećati brzinu kretanja. Adrift je igra koja traje nekih 5h-7h, a bila bi odlična da je možda kraća. Iako ne volim kratke igre, za Adrift bi to bio plus. Kada maknete na stranu predivne vizuale i atmosferu jako je upitno koliko će vas igra zadržati uz ekrane. Većinu će nakon nekog vremena smetati jednoličnost, sporo kretanje i spomenuti zbunjujući pokazivač smjera u igri. Priča isto nije jača strana igre. Na kraju svega, ukoliko ste svemirski romantik, dajte šansu igri. Možda je nećete imati volje preći do kraja, ali siguran sam da ćete uživati u pogledima koje ona nudi. Ukoliko ste još sretnik pa imate Oculus Rift onda svakako zaigrajte. Ova igra jednostavno vapi za iskustvom “virtualne realnosti”, pa se nadam se da će biti prilike zaigrati ovo na PS VR-u.