Filmska recenzija | The Invisible Guest (Contratiempo)

Tko god bio nevidljivi gost, ne dajte da ovaj film bude nevidljiv na vašim ekranima.

Španjolski redatelj Oriol Paulo debitirao je 2010. godine efektnim hororom Julia’s Eyes koji je nagovijestio talentiranog novog filmaša. Nakon njega je uslijedio jako zabavan triler The Body (španj. El cuerpo) koji je svakog gledatelja sigurno natjerao na puno mozganja ne bi li došao do smislenog rješenja za prezentiranu misteriju. I onda ih je Paulo preduhitrio totalno neočekivanim, ali logičnim obratom koji je film zapečatio u njihovu memoriju. OK, možda nije svima bio tako dobar, no malotko imalo zainteresiran za hičkokovske misterije je ostao razočaran.

Sada se Paulo vratio jednim sličnim filmom koji s The Bodyjem dijeli zanimljivu premisu i donekle strukturu. Opet je u centru radnje naizgled jednostavna situacija koja se počne komplicirati unedogled. U The Bodyju je to bio nestanak trupla iz mrtvačnice, ovdje je to ubojstvo žene u zaključanoj sobi u kojoj je još samo bio njezin ljubavnik. No, on uporno tvrdi da je nevin i u to pokušava uvjeriti svoju odvjetnicu odlučnu da dođe do istine. Nemojte pomisliti da se radi o sudskom filmu jer ovdje nema nijedne scene smještene u sudnici.

Priča se lagano počne otkrivati kad osumnjičenik počne prepričavati svoju verziju dogadaja koji su doveli do ubojstva. Uskoro na vidjelo izlaze sumnje u njegov iskaz pa odvjetnica pokušava pobiti njegove tvrdnje alternativnom verzijom događaja. I tako radnja napreduje, sa čestom upotrebomflashbackova koji, malo za promjenu, nisu naporni ili suvišni, nego rješavaju zagonetku djelić po djelić. Moguće je da i sami dođete do zaključka prije kraja filma, no ako vas je lako zavarati poput mene, šanse za to su jako male.

U retrospektu, ako nakon odgledanog filma nastavite razmišljati o logičnom slijedu događaja, vjerojatno ćete naletjeti na poneku rupu ili neuvjerljivost koju ste prije toga previdjeli. Očito je da je radnja konstruirana da vas drži uživljene “u momentu”, što ju je koštalo nešto kredibiliteta u trenucima detaljnije analize. No ovo nije negativna stavka koja će vam na bilo koji način pokvariti gledanje, nego tek manja primjedba na račun scenarija.

Gluma je, očekivano, posve uvjerljiva od strane cijele glumačke postave. Isto tako, film vizualno izgleda odlično i tempiranje flashbackova i otkrića je potpuno pogođeno. Hollywood bi mogao ponešto naučiti od Španjolaca. Istina, ono što kvaliteta glume ne može nadoknaditi jest razrađenost samih likova. Oni su taman toliko okarakterizirani da služe funkciji zapetljane naracije, no ne i više od toga. U filmu toliko pouzdanom u svoju sposobnost da vas natjera na razmišljanje možda ni nema mjesta za razgovore za kuhinjskim stolom ili neki drugi oblik izmjene emocija. Ono što ćete saznati je sasvim dovoljno. Također, ono što je bitno spomenuti je da je film u potpunosti lišen akcije ili krvavih ubojstava (osim možda u jednoj sceni, ali to je više implicirano nego prikazano), što je odlika koju dijeli manji broj filmova u žanru, i koju svakako treba pohvaliti.

Bilo bi šteta više otkriti o filmu jer je najbolje ga pogledati bez detaljnijeg prethodnog znanja o samoj priči. Hitchcock možda nije među živima, ali njegov duh je i dalje prisutan u inteligentnim trilerima poput ovog. Što još čekate?