Film i glazba

O filmu Joker: Tamni ples oslobođenja, dio I.

Što se važno dogodilo od 4. do 14. listopada 2019. godine? Hrvatska je proglašena najkorumpiranijom zemljom Istočne Europe, izašle su statistike koje pokazuju nevjerojatan rast plaća u javnom sektoru najkorumpiranije zemlje Istočne Europe, u centru grada Zagreba pretučeno je jedno od ključnih lica hrvatske mafije koja najkorumpiranijom zemljom Istočne Europe ordinira od osnutka države, a u kina te male, rasprodane i socijalno disfunkcionalne zemlje došao je Joker kojega je do sada u Hrvatskoj pogledalo već više od sto i dvadeset tisuća ljudi. No uz to, mediji na osnovi Jokera kreiraju kulturne sukobe.

Istina je da me Murrayi Franklini filmske kritike nerviraju nakaradnom sposobnošću pljuvanja po pomno razrađenim djelima koja im iz ideoloških razloga ne odgovaraju (68% Rotten; Ebert * * »pernicious garbage«; Metacritic 59% vs. 90+ publika i IMDB 8,9; predlažem ovaj video o tome zašto i širi dijapazon medija napada film), ali štos koji me u tome nasmijava jest upravo činjenica kojom Franklin završava svoje emisije: »And remember folks: that’s life.«

Jer Joker je upravo vjerna preslika očajnog života, unutarnjeg duhovnog i vanjskog svjetovnog, koji većina proživljava – kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj – i to ne kao društvo, nego upravo kao pojedinci, kao Arthur Fleck, kao svi oni s kojima se »kritika« nikada nije susrela, koje nikada nije pogledala u oči i s njima porazgovarala jer ih nije u Joaquinu Phoenixu ni prepoznala, jer misli da se Phoenix forsira i glumata kada izgleda i ponaša se upravo kao ljudi uz koje smo sjedili, s kojima smo razgovarali, s kojima smo živjeli, s kojima smo prošli kroz nezahvalne, korumpirane, razorene državne institucije, ili možda – ljudi koji i sami jesmo.

Za neke je ljude i za neke grupe sasvim sigurno Joker usputan film, glupa fama, možda čak i »pogubno smeće« koje poziva na remećenje javnog reda i mira, uopće ne sumnjam u to, ali mislim da je puno veći broj onih koji u svojoj okolini mogu pokazati na film i reći »ako želiš razumjeti kako se osjećam, pogledaj ovo«. Za njih, Joker je 10 godina iščekivani nastavak Metastaza (2009.), filmska ekspanzija Hellbladea (2017.), jedna piva manje do naftnih slapova koji ih potapaju kada imaju zbilja loš tjedan, mjesec, godinu, život.

U Hrvatskoj je takvih mnogo – i zato kod nas nitko nije izašao iz kina tijekom Jokera, baš suprotno, mnogi mu se vraćaju i to više od jednom. Prošlo je deset godina ne samo od Metastaza nego i od Avatara, s tom je zabludom završeno, tada je regionalni duh bio još dovoljno nevin da pomisli kako će se protiv svog stanja boriti lukom i strijelom, ali stvarnost je ipak malo drugačija, ipak je »tamo vani« postalo »luđe«, kako se Arthuru čini, »svakako napetije«, kako se njegovoj socijalnoj radnici čini, u državi koja se toliko neozbiljno shvaća, da je utrka za predsjednika bez skrivenih karata, da je svima jasno kako se radi o lovu na sigurnu penziju i da je karneval toliko izopačen da na to mjesto žele glazbenici i politički pogrebnici, čineći od svega cirkus i od nas klaune.

Ekonomsko-društvena situacija u filmu uopće nije daleko od stvarnosti: u osamdesetima u New Yorku razina kriminala i sukoba bila je iznimno visoka, posebno je osjetljivo bilo pitanje rasnih sukoba, a došlo je i do štrajka smetlara (1968., 1975. i 1981.), što film zasigurno referira. Iz naše perspektive, pak, zagađeni izvori vode i smećem zatrpane rezerve ne pogađaju nas toliko u dušu, no evo ponovno štrajka prosvjetara u jednom od najlošijih perioda hrvatskog školstva. I sve se više čini da nam Batman nije potreban.

A tko je onda taj šaljivdžija kojemu u kino odlazimo po savjet? Pa, Arthur Fleck, čovjek kojega ćete pronaći u svakom predgrađu većeg grada, koji od rođenja nije imao priliku biti ništa više od pokusnog kunića, kojega su pijanci, narkomani i kurviši od roditelja i rodbine maltretirali od malena, dinamovec iz doma za nezbrinutu djecu koji je preživio bojišnicu, socijalna radnica koja tijekom noći spašava djecu iz kaveza, a tijekom dana pije tablete jer u četrdesetoj još uvijek nije nadišla što joj je ujak učinio, onaj čudni lik što se razgovara sam sa sobom u autobusu i skuplja kemijske, penzioner s četrdeset godina radnog iskustva koji prima karitativnu pomoć jer mu radno mjesto nije bilo na cijeni, ona prodavačica koju čeka obitelj koju nikad nije htjela: za sve njih ne mari ni pravni ni zdravstveni ni obrazovni sustav, ni ekonomski ni politički.

Poznajemo ih, kako ne. To su sva ona ispijena lica koja ćete vidjeti ako jedan dan provedete promatrajući ljude, u parku, na trgu, u kafiću, pred prodajnim centrom, majke i očevi djeteta s teškom bolesti, kojima se kuhinja raspada dok sve vrijeme provode u borbi za kruh, propali sportski, umjetnički, inženjerski i drugi talenti za koje nije bilo razumijevanja, svi oni tihi koje nitko nije htio saslušati, svi ti koji su se barem jednom pitali, poput Arthura, postoje li uopće i ako da, koga je uopće briga. Umorno, ispijeno, iskrivljeno lice s odsutnim, zabrinutim očima Joaquina Phoenixa jesu ti ljudi.

Arthur je i Gomer Pyle iz Full Metal Jacket (1987), i Casey i Kevin iz Split (2017), i Stuart iz Stuart: A Life Backwards (2007), D-Fens iz Falling Down (1993), Rambo iz First Blood (1982), Solomon Vandy iz Blood Diamond (2006), Filip, Krpa, Kizo i Dejo – ima ih. Iza njih se odvijaju fantazije o boljem, toplijem životu u kojemu vam netko važan prilazi, grli i kaže vam da bi »sve žrtvovao samo da je imao takvog klinca«. Tako nerealno, a tako potrebno. Fantazije koje se raspadnu kada se oglasi mikrovalna, kada netko na ulici potrubi, kada masa oko vas zaplješće, kada vas netko pozove, kada na tv programu krenu reklame, kada vas ljubav odbije taman kada ste mislili da ste pronašli nekoga, prijatelji ismijaju taman kada ste mislili da se razumijete, suradnici ignoriraju taman kada ste pomislili da ste nešto postigli, roditelji odbace taman kada ste mislili da će biti ponosni na vas, neki detalj koji vas povuče iz unutarnjeg svijeta i ponovno izbljuje na ulicu, svakoga posebno, svakoga u njegov grad pun smeća, pred svakoga da se čudi – ali ne smijete biti slabi, ne smijete podivljati, ne smijete biti tužni, ne smijete reći što mislite, ne smijete biti realni, ne smijete se sprdati, biti satirični, ismijavati, nasmijavati, zaplesati, vrisnuti – sve što ćete postići jest da će ljudi prijeći na drugu stranu ulice, prestati se javljati, baš kao da ste za sve krivi sami.

Joker je jedno veliko, raspuknuto zrcalo. Priča o Arthuru Flecku presjek je mnogih scenarija ljudske bijede, besmisla radilica. Zahvaljujući Phoenixovoj glumi, sve te ljude možemo odjednom doživjeti. Ali je, kao lik, bolji od toga, zato što su autori socijalne i obiteljske probleme s kojima se susrećemo iscrpno povezali s psihičkom dimenzijom života.

Arthur je kompleksno profiliran, nije samo siromašan i socijalno disfunkcionalan, dakle napaćen, nego se hrva sa svojim unutarnjim, psihičkim đavolima, u kavezu, iz kojega se osobnost pokušava osloboditi i biti što doista jest. Zapravo ga tri stvari obilježavaju: najprije, to što je bio zlostavljan i što nije imao nikakvo djetinjstvo, zatim to što je djelomično ostao dječak, te to što nema gdje izraziti svoju narav. O zlostavljanju saznajemo na dva načina. S jedne strane, iz scena s njegovom majkom vidimo da je bio i maltretiran i sputavan čitavog života: u njegovoj odrasloj i njenoj staračkoj dobi, ona mu govori da nije smiješan iako mu je zadatak svijetu donijeti zadovoljstvo, i govori mu da će ih spasiti idealni muškarac od užasa u kojem žive iako se on bezuvjetno skrbi o njima. S druge strane, iz scene u bolnici za osobe sa psihičkim smetnjama, kada otkriva da je bio gadno zlostavljan i čitav život iskorištavan. To nije neuobičajena situacija, iznimno se često događa takav oblik obiteljske represije i on nikada ne rezultira ničime drugim osim frustracijama i kompleksima.

Njegova (naša) zaključanost potrebama i zabranama genijalno je postavljena: sve što se u Arthuru nakuplja on nigdje ne može izbaciti: premda mu je život nesretan, on se pokušava baviti onim što ga uveseljava, a upravo na takvim radnim mjestima ne smije nesreću pokazivati. On to ne može ni kod doktora, jer ili će ga zatvoriti ili ga uopće neće doživjeti. On to ne može među ljudima, jer nitko ne mari za njega, jer je »slab« i nenametljiv, niti među prijateljima jer se nema prilike s njima povezati, ni u obitelji jer nikoga nema. Neki među nama mogu se sa svime time poistovjetiti, neki u pojedinim segmentima. I ono je najgore u svemu tome što, zapravo, naprosto za to nisi kriv.

Taj osjećaj zatvorenosti briljantno je apsurdno potenciran činjenicom da se Arthur organski mora smijati kada mu je do svega samo ne do smijeha, biti u takvom stanju mora da je užasavajuće, i sjajno je ploha kontrastirana time da on, zapravo, nije smiješan, ne u smislu u kojem humor ima društvenu i komunikacijsku ulogu, već je smiješan onkraj društva, s one strane ideja i događaja, na rubu između satire i stvarnosti, gdje ni satira u svojoj totalnoj ozbiljnosti više nije smiješna, već je upravo postupati na račun svega smiješno, situacije u kojoj funkcija smijanja postaje oblik nošenja s egzistencijskom ugroženošću i samoćom. Kada Franklin Arthuru kaže da ubiti troje ljudi i izazivati sukobe nije smiješno, onda on ne shvaća da je Arthurova situacija prekoračila satiru. Postoji humor u shvaćanju prave prirode stvari, koji je iznimno inteligentan, ali većinu ne može nasmijati. Jim Carry je imao takav humor u svom stand upu, i vjerojatno je toliko banalan na ekranu bio upravo zbog toga – toliko je inteligentan i toliko dobro razumije šalu kao fenomen, da uobičajeno naprosto nije dovoljno. Neka neuroznanstvena istraživanja upućuju na da je shvatiti šalu povezano s dijelom mozga vezanim za nagrađivanje. U tom smislu, shvatiti šalu koja nije smiješna posebno je nagrađujuće. To konfliktno ludilo smijanja u bezizlaznosti Phoenix i Phillips su stvarno nevjerojatno predočili, čak do te mjere da se u praćenju njihove komunikacije na emisiji događa kod gledatelja svojevrsni pad tenzije, neugodnost, nerazumijevanje, kao da će se film otkotrljati u krivom smjeru, pa on stvarno nije smiješan, pa ovo što se događa je stvarno van svih premisa, kao da dijalog ne vodi nikuda. Jeste li primijetili to, taj osjećaj da se izgubila kontrola u filmu – da bi onda čin započeo njegovim ludim, frustriranim izrazom lica na starom zaslonu, nakon što upuca Franklina – i završio klimaksom – i antiklimaksom čiju smiješnost »moraš shvatiti« bez da ćeš se nasmijati.

Ali rekao bih da je glavni gradivni element Arthurova/Jokera karaktera njegovo očigledno ostajanje dječakom i naivnost koju utjelovljuje. Iznimno je puno detalja u filmu koji na to upućuju, većina toga proizlazi iz Phoenixove nevjerojatne glume. Za primjer možemo uzeti scenu s fantazijom o Franklinu, kako se drži, kakav mu je pogled i što radi s rukama – klasična dječačka poza, naročito kada ga pozove da dođe na podij; zatim scenu kada slučajno ispali metak, što je nešto što smo i sami sto puta napravili kada smo kao klinci nešto sprčkali u našoj ili tuđoj kući; potom scena u kinu, kadar u kojemu vidimo radost u očima dok gleda film i zatim nesigurnost dok traži ‘oca’, i odmah potom komunikacija u toaletu i neartikuliranost pred očinskom figurom; tu je i sluz koja mu izlazi iz nosa dok plače nad majčinim dokumentima, gotovo jedinstven snimak u svijetu (hollywoodskog) filma, a klasičan moment gubitka svijesti o odraslosti, te većina kadrova s Franklinom, ali i jedna njegova nesposobnost razumijevanja situacija, humora, tuđih namjera, te krnja kreativnost – vidimo to iz njegova dnevnika, jedino mjesto u kojemu se pojavljuje moment potisnute seksualnosti, tip dnevnika kakav sam imao prilike više puta vidjeti, i još nikako razrađen osjećaj za konstruktivan humor, baš jedna rijetka, ali postojana pojavnost među neizraženim mladim ljudima i djecom, jedan tip kreiranja svijeta do kojega većina ne može prodrijeti. Djeca i tinejdžeri znaju imati »loše šale«, šale koje proizlaze iz iskrenog gledanja na svijet, često i radi nerazvijena suosjećanja, još nerazrađenih funkcija koncepata, i unutarnjih konflikata, vrlo tjelesne i grube šale koje se mogu pogrešno shvatiti, te ‘crne’ misli ili pjesme i priče, kroz koje se nešto pokušava razriješiti. Da drugi to uočavaju prikazano je kroz Randalla, koji ga psihički manipulira i sprda, koji mu kaže da je on »njegov momak broj jedan« (easter egg), uvjerava ga da on brine o njemu i zatim kasnije pokušava manipulirati. Konačnu, Arthurovu dječačku nesvjesnost o zbilji vidimo i u kadru u telefonskoj govornici, prema načinu na koji se pita je li moguće da ga je Randall izdao, upravo kao što bi se to zapitalo neko dijete, ranjivo i nesvjesno predatora. Upravo to, rekao bih, vodi do ekstrema: najteži se kompleksi oblikuju tijekom djetinjstva i odrastanja, a Arthur je procvjetao na samom kraju, korak do suicida.

Rano je govoriti, no čini mi se da su ustalile dvije interpretacije Arthurove transformacije. Prvo, da on postaje zločincem. Drugo, da ga njegov završni ples pred publikom koja ga prihvaća nikako nije emancipirao, da je opet ostao dio sistema. Mislim da te dvije interpretacije, premda na neki način točne, nisu posve opravdane i mislim da to kao gledatelji osjećamo, premda možda ne znamo izraziti. Jer po odlasku od filma, čak i nakon što shvatimo da je vjerojatno ubio i posve nevine ljude, inspiracija ne jenjava. Nešto se drugo tu dogodilo, neki opći duh je u nas ušao i premda doista nećemo zbog filma postati zločinci, kao da se u filmu nešto dogodilo s potpunim opravdanjem, kao da, kada bi sutra nastali prosvjedi takvog tipa u Hrvatskoj, stvar bi bila posve razumljiva.

Prema mom sudu, Arthur ne postaje zločinac po sebi, niti se on oslobađa da bi bio zločinac, niti on ostaje dio sistema, niti ima publiku, ne u smislu u kojem to na prvu shvaćamo. Zašto? Zato što je Arthur pri transformaciji u Jokera već izvan sistema, i zato što je Arthur od početka imitator.

Da pojasnim što mislim: ni u jednom trenutku u filmu Arthur ne radi kako mu sistem nalaže. On nije ubio ljude u metrou zato da bi što poručio, nego zato jer je puknuo. On čak nije ni nabavio pištolj na svoju ruku, nego mu ga je dao netko drugi. Kada ga grad primijeti, grad ne zna tko je. Kada ih Thomas Wayne sve optuži da su klauni, Arthur ništa ne poduzima, on se smije na ironiju stvari. Kada ga zovu u studiju, to nije na zahtjev Franklina ili njegov, nego publike koja nešto u tome vidi. On se pojavljuje u prosvjedu, ali ne radi općeg stanja stvari, nego da dođe do Waynea. Na putu do Franklina, on ne započne tučnjavu niti pokrene nasilje, on se samo pokušava izvući od policajaca. Na emisiji, on se do samog kraja odlučno odriče da ima ikakve veze s time i da ga to što se događa na bilo koji način zanima, jedino što čini jest da, upravo ironično, pokazuje koliko je smiješno da se njemu to pripisuje i to mu je baš dobro.

On promatra sistem i pokušava ga oponašati, to vidimo prema njegovu praćenju ponašanja drugih ljudi u situacijama koje mu nisu jasne (ponašanje komičara, ponašanje gosta u emisiji), ali on je cijelo vrijeme izvan sustava – on se smije kada drugima nije smiješno i ne smije se kada se drugi valjaju od smijeha. I ono najvažnije: kada uđe u Jokerovo ruho, ono nije njegova kreacija: on sebe kreira prema maski koju su izradili mediji, odnosno građani. I zato smatram da poanta u filmu nije da on postaje zločinac ili da dobiva svoju konačnu publiku, nego je poanta to da je njegov završni ples odraz grada i grad u njemu slavi samog sebe.

U tom smislu, Phillipsov i Phoenixov Joker je ono pravo utjelovljenje kaosa, spontani, izvan-sistemski element koji iz bezličnosti zakovitla svijet u novom smjeru, »poremeti uspostavljen red i sve pretvori u kaos«, kaže Nolanov Joker.

To nas vodi do zadnje točke u ovom dijelu ogleda: Jokerov ples. Kaos je fenomen koji se tijekom čitave ljudske povijesti vrlo pomno promišljao. Malo se pisalo o njemu samom, ali se puno pisalo o tome kako ga podvesti pod kontrolu. Problem je s kaosom što se drži ruku za ruku sa slobodom. Bend Hatebreed u pjesmi »Destroy Everything«(2006) kaže: »Novi život počinje! Uništi sve, razori što čini nas slabim, uništi sve, istrijebi što mi prijeti; Pročisti ovaj svijet plamenom, završi to, pročisti, ponovno izgradi i počni ispočetka, razori što čini nas slabim.«

I upravo koliko je oslobađajuće, toliko je u sprezi s kaosom iz kojeg se, upravo poradi manjka kontrole, rađaju užasi. S jedne ga se strane priželjkuje, s druge ga se strane boji. To objašnjava i medijsko tretiranje filma, oni upravo to čine: hoće održati red i hoće tragediju, sve samo da stvar ne uspije, da ne promijeni paradigmu. U svemu tome, međutim, smiješna je strana povijesti svemira i života što je on nastao u tami. I zato mislim da je najvažniji trenutak filma senzibilni ples oslobađanja u prljavom, mračnom toaletu, nakon što je Arthur po prvi puta u životu napravio nešto za sebe.

Taj je ples intrigantan ne samo po svojoj izvedbi i radu kamere, po mjestu zbivanja i po sjajnoj glazbi, nego po tome što Arthur simbolično pleše na rubu između psihotičnosti (opasnost, nemir) i životne slobode (sigurnost, mir). Opresirani će jako dobro prepoznati njegovo cvjetanje pri svakom pokretu, dok će psihopati jako dobro razumjeti zadovoljstvo utaživanja gladi. Odatle sva opasnost ovog filma, koju dežurna psiha, “normalni”, lako detektira. Scena me je, zapravo, neodoljivo podsjetila na jednu drugu, koju smatram nekom vrstom utjelovljenja filmskog prikaza slobode, a to je zadnja minuta The Texas Chainsaw Massacre filma strave iz 1974. godine (vidi ovdje). I taj je film bio preslika mnogih američkih problema i ostavio trag u publici i kulturi zbog mnogih stvari u filmu, no značajno je kako završava: nakon što žrtve pobjegnu, Leatherface se uopće više ne obazire na njih, podiže motornu pilu u zrak i nastavlja vitlati njome, a šokirana Sally vrišti i smije se dok kamera na njih zaboravlja i počne pratiti mahniti Leatherfaceov ples poljem, pod zrakama zalazećeg sunca. Nešto opojno skriva se trenutku kada Joker krvlju nacrta smiješak.

U drugom ću se dijelu osvrnuti na tehnike snimanja i pripovijedanja, scene i detalje, jer želim pokušati dočarati zašto je Joker u filmološkom smislu kvalitetan film, zašto je objektivno dobar, zašto funkcionira i zašto mu niti što nedostaje niti je čega previše, zašto zaslužuje biti nagrađivan i zašto ne zaslužuje biti tretiran kao isprdak, to jest, zašto je umjetničko djelo. A u trećem ću se dijelu osvrnuti na svijet Batmana, kako je prikazan i povezan s filmom, jer se ne slažem s tvrdnjom nekih koji kažu da scenarij funkcionira bez toga i da su ga dobro upakirali u renomirani brend. Mislim da je to brzoplet sud. Želim pokazati suprotno, da je i na tom planu odrađen sjajno, da je jedan vrhunac promjene shvaćanja priče o Batmanu, da puno daje svijetu Batmana i da bez toga svijeta i bez našeg predznanja o filmu, Joker ne bi ostavio takav utisak. I, naravno, uključit ću u raspravu Nolanova i Ledgerova Jokera.

Nadam se da vam je bilo zanimljivo. Čitamo se uskoro!

4
Komentari

Ulogiraj se kako bi komentirao
4 Comment threads
0 Thread replies
0 Pratitelja
 
Most reacted comment
Hottest comment thread
4 Comment authors
TzereengusterkoTuhyZero Recent comment authors
novije starije popularnije
Zero

Pročitao sam ovo danas i iako nažalost još nisam pogledao film, moram reći da me ova analiza dodatno potaknula da to učinim prvom prilikom (nemam filing da sam si nešto spoilao btw). Čak mi je ovo zanimljivo i iz nekih drugih razloga, ali na stranu to, drago mi je da se netko prihvatio analize nekog filma kroz tri kolumne, što je ako se ne varam, prvi put da imamo takav slučaj na portalu. Tako da, samo naprijed, Luka.: ) 

Tuhy

Šteta što čovjek prerijetko piše, meni je gušt čitat njegove tekstove. Kao i naš dragi K, baš odskače sa razmišljanjima, odlično predoči misli u prokleto obiman tekst, usporedbe i paralele sa stvarnim događajima su mu fantastične.99% nas ne bi ispisalo ovakav kvalitetan post u naredne 3 godine… baš me, ono, oduševi lik kad nešto napiše 🙂 

gusterko

Izvanredan članak jedva čekam drugi dio : )

Tzereen

E ovo je zbilja odlična recenzija, odnosno članak, osvrt, kako god. Kompleksno, detaljno, zanimljivo, a opet dostupno i jasno svima.

Plus, film je zbilja odličan. Kako znati da je ostavio poseban dojam na gledatelje??

Pa po prvi put u zadnjih godinu-dvije NITKO u kinu nije ni progovorio ni smijao se ni glupirao. Potpuni muk. Prekrasno.

Povezano

Back to top button
Close
Close