Retrospektiva | Dragon Warrior VII

Spašavanje svijeta po enti put, ali ovoga puta u prošlosti, kako bi sadašnjost i budućnost bila nadasve blistava.

Vjerujem da je većina vas, kao i ja, doživjela prvo iskustvo Dragon Quest serijala s osmicom budući da je dotična izašla za PS2 i tako preotela dio dominacije Final Fantasyju. Square Enixu to ionako nije bitno jer posjeduje obje franšize. Zapravo, igra je upoznala mnoge novije generacije igrača da taj serijal postoji. Osobno sam znao za serijal još od prije, ali nisam se drznuo igrati nijedan nastavak, pa sam nakon osmice, koja je usput rečeno, odlična igra staroškolskog pristupa, odlučio napraviti korak unatrag i zaigrati sedmicu za sivonju. Može se primijetiti da u naslovu piše Dragon Warrior umjesto Quest za američko i europsko područje dok se u Japanu serijal uredno zvao Dragon Quest. Razlog je taj što je postojala i pen and paper igra identičnog naziva zaštićena zaštitnim znakom pa su promijenili naziv igre, sve do 2005. godine.

Jedan od razloga zašto nisam igru odigrao sve do početka ove godine je i njezina trajnost. JRPG-i jesu bili dugi i nerijetko su se razvlačili i na 4 diska. Dragon Warrior ih ima „samo“ 2, ali satnica je za to doba bila jedna od najvećih. Samo za odigrati priču je valjalo ulupati nešto iznad 100 sati vremena, a sa svim side questovima ukupno vrijeme nerijetko raste još 50%. Osobno se ne mogu sjetiti niti jedne PS1 igre koja ima toliku trajnost. Ako će mi netko skočiti i spomenuti Final Fantasy trilogiju, samo ću reći da sve tri igre skoro zajedno traju kao DW7. Bez pretjerivanja. No dobro, uhvatio sam se vremena kao pijan plota, umjesto da propisno krenem opisivati igru.

Mogu li ja konačno počet igrati?

Drugi razlog je taj što je igra izašla 2001. godine, kad je PS1 već bio na zalasku a PS2 krenuo u pohod pred naše televizore. Tako da je bilo vrlo jednostavno promašiti igru i sliniti nad FF desetkom. 15 godina poslije, konačno joj odlučih dati šansu i odigrati je. Nakon što sam se navikao na grafiku jednog Chrono Crossa koji mi i dan danas izgleda predivno, uslijedila je šok terapija. DW7 je grafički izgledao kao osrednja Super Nintendo igra. Čak i Chrono Trigger i Final Fantasy VI grafički izgledaju naprednije s detaljnijim spriteovima. Nisam baš tip osobe koji toliko plače za grafikom jer u tom slučaju teško da bih igrao retro igre, ali za 2001. to je dosta slabo. Početna šok terapija je završena, a ja polagano krećem igrati igru. Krećem igrati je uvjetno rečeno jer do prve monster borbe je trebalo prijeći 5 sati uvoda. Ne šalim se, 5 sati! Dakako, igra je lišena abnormalnih dijaloga ili animacija (ima ih samo dvije kroz cijelu igru) tako da i u tom uvodu vi kontrolirate lika, ali borbi još nema.

Vi ste sin ribara u malenom selu Fishbelu na jedinom otoku u centru svijeta po imenu Estard. Bivajući na jednom ribarenju, vaš otac pronalazi jedan fragment mape koja ne liči na njihov otok. To im je dalo za razmišljati da postoje na kontinentu, ili su postojali u prošlosti, i drugi otoci osim Estarda, o kojima oni nemaju pojma. Vaš prijatelj Keifer, princ kraljevstva u Estardu ne može se pomiriti s činjenicom da postoji samo jedan otok na cijelom svijetu te vas nagovara da mu se pridružite u istraživanju i proučavanju ruševina u središtu otoka gdje je smješten Ancient Fane. Vaša frendica Maribel ne može, a da se ne miješa u vaše muške poslove pa ide za vama gledati u čemu to vi sudjelujete. Petljajući po statui, naši junaci otvaraju stara vrata koja inače nikako nisu mogli otvoriti i prolazeći koridorima Ancient Fanea nalaze sobe koje imaju biste gdje se fragmenti mapa smještaju. Petljajući po njima završe u prošlosti gdje saznaju da su dospjeli na drugi otok kojeg ne poznaju. Upravo to je otok čija mapa se nalazi na fragmentu.

Poanta je da su svi otoci doživjeli nekakvu lošu sudbinu, a posljedica je bila da više ne postoje u sadašnjosti. Rješavajući probleme otoka u prošlosti, oni će se pojavljivati i u sadašnjosti. Otoka je jako puno (preko 20), a fragmenata je prosječno 4 puta više. To vam može dati predodžbu koliko je igra golema kad sam spominjao satnicu.

Old school is strong in this one

Kao i kod starijih nastavaka, a i novijih, za dizajn likova zaslužan je Akira Toriyama kojeg ne treba posebno predstavljati. Ako ste ikad gledali Dragon Ball, a jeste, znate tko stoji iza dizajna likova. Također, borba je ista iliti na poteze. No odmah ću reći da Dragon Quest općenito ima teže borbe nego, primjerice, Final Fantasy, tako da ga to smješta u razred „za fanove žanra“. U tome mu još pridonosi sustav klasa na koji ćete naletjeti tijekom igranja. Možete biti sve: od plesača, dvorske lude, ratnika, lopova, magičara, heroja, pa do čudovišta. Klasa je barem 30-ak i svatko će naći neku klasu koja mu odgovara. Klase se bildaju do petog nivoa putem borbi, a neke od klasa možete doseći samo ako prethodno neke klase dovedete do krajnjeg levela. Ako želite svakog lika dovest do herojske klase, čekat će vas mnogo grindanja. Samo time si bitno olakšavate igru, pa ako vam je ovako preteška za igranje, eto rješenja. Samo nemojte biti glupi kao ja i ne birati klase i nakon nekih 7 level a up-anja se čuditi kako ne dobivate nove magije i skillove.

Najveći razlog zašto smatram igru frustrirajućom i ne za svakoga su ti famozni fragmenti. Naravno, većinu njih se dobije završetkom glavnog questa i to sve stoji, ali zna ih biti razasuto i na skrivenim mjestima što vas forsira da pretražite svaki kutak. Čak i tamo gdje mislite da nema šanse da bude, baš se tamo nađe. Dakle, igra vas ne vuče nipošto za rukav. Ah, da, neki fragmenti se nalaze u prošlosti a neki u sadašnjosti tako da i na to treba paziti. Gotovo je sigurno da ćete koji previdjeti, a onda slijedi tumaranje po svim otocima i istraživanje gdje se sakrio. Hajde da fragmenti dolaze po redu za svaki idući otok, ali ne, nego mogu biti i za neki od budućih koje tek kasnije valja posjetiti. To može značiti da vam dobro ide do nekog xy otoka, a onda vam za njega zafali jedan fragment. Tko će sad pronaći gdje se dotični nalazi.

Pažljivo odluči, prijatelju moj

Ako prebrodite arhaičnu grafiku i veću razinu težine koju igra nudi, čeka vas jedno jako zanimljivo i jako dugačko iskustvo spašavanja otoka odnosno svijeta. Unatoč tome što je meni trebalo preko 130 sati da završim igru, uopće nisam imao dojam da toliko dugo traje jer je gušt za igrati.

Ako baš ne možete podnijeti SNES–alike spriteove, a posjedujete Nintendo 3DS, imam odličnu vijest, a to je za njega napravljen remake koji sada ima službeno naziv Dragon Quest 7, a ne Warrior. Grafika je trodimenzionalna, likovi i objekti su sada poligoni, a sve to u tradicionalnom anime stilu. Sada u igri ima i radar za pronalaženje fragmenata čime se taj segment bitno pojednostavljuje. Nažalost, autor ovog teksta nije odigrao igru pa ne može vući paralele, ali navodno igra ima i dodatne sitnice koje PS1 verzija nema. Tako da, ako kanite odigrati igru, sve se svodi na preference koju verziju odabrati. Imate li viška vremena i željni ste dobrog starog klasičnog JRPG-a, definitivno odigrajte. Ostali, radije se držite Final Fantasyja, Ni No Kunija i sličnih pristupačnijih naslova tog žanra.