Recenzije

Recenzija | Asterix & Obelix XXL 3

Kao klinac sam imao priliku periodično dobiti u ruke originalne Asterix stripove i provoditi popodneva čitajući ih. Pod “origjnalne” mislim na francuska izdanja, na francuskom jeziku. Iako nisam apsolutno ništa razumio što su likovi pričali, u svojoj maštovitoj glavi zamišljao sam najrazličitije zaplete i priče, smiješne dijaloge i urnebesnu zajebanciju između glavnih likova. Nisam imao sreće gledati Asterix crtiće, stoga su moje jedine uspomene ti francuski stripovi.

Prije desetak dana dobijem Asterix & Obelix XXL 3 na recenziju, s obzirom da zaista volim dječje igre. Naravno da sam pristao, čak i veselo, napokon ću moći iskusiti njihove avanture na jeziku kojeg razumijem.

X je iks, nije cross, nikad neće biti, long live the X.

U POČETKU BIJAŠE MIRNO SELO…

Jednog lijepog sunčanog dana, Asterix i Obelix šetaju šumom i bezbrižno uživaju u toplini sunca, cvrkutu ptice i ponekom Rimljaninu kojeg šamarčinom pošalju nebu pod oblake. Obelix konstantno prigovara da je gladan pa mora dohvatiti pokojeg vepra za popodnevni međuobrok. Asterix ga naravno zeza da je ionako debeo i da prestane misliti stalno samo na hranu.

Pri povratku u selo, Getafix ih obavještava da je zaprimio pismo od svoje neprežaljene ljubavi Helle Finidrir koja je, eto, igrom slučaja visoka svećenica u dalekom Thuleu. Ona želi da Getafix pronađe davno skriveni magični “kamen” kako bi pomogao njenom selu kojeg su napali tko drugi nego Rimljani. Getafix naravno zna gdje je taj kamen, Menhrir, no kamen je bezvrijedan bez tri magična dragulja koji su razasuti svijetom. Asterix i Obelix kao pravi heroji odmah se javljaju da preuzmu taj teški zadatak, oplove svijet i pronađu tri nestala dragulja kako bi upotpunili Mehnrir i ponovo spasili svijet od zlih Rimljana.

Obelix nikako da prežali što ne smije viši piti magični napitak.

I tako dva hrabra Gala kreću u nove uzbudljive avanture, koje će promijeniti lice svijeta…

DAJ MI RIMLJANA DA GA OŠAMARIM

Asterix & Obelix XXL 3 donosi kooperativno igranje te je kao takva igra originalno i zamišljena da se igra. Ukoliko nemate nikoga s kim biste mogli igrati, znajte da igrate sa hendikepom.

Da. Igranje solo je hendikep, koji se manifestira u nekoliko primjera. Prvi je umjetna “inteligencija” Obelixa, koji gotovo nikad ne pomaže Asterixu u borbama već samo veselo trčkara naokolo i tek ponekad opali pokoju šamarčinu Rimljaninu koji se zatekao doslovce Obelixu pred rukom. Računajte da ćete borbe morate odraditi uglavnom sami. Drugi primjer su zagonetke koje zahtijevaju istovremene radnje oba lika i ponekad je frustrirajuće teško prebacivati sa Asterixa na Obelixa i natrag na Asterixa, pogotovo kad za to imate sekundu dvije vremena, uz blagoslov tromih i ponekad ne-responzivnih komandi. Treći primjer je fiksna kamera, koja je prečesto u vrlo čudnom kutu, upravo zbog solo igranja s oba lika. Ne postoji zoom out, ne postoji čak ni mala mapa neposredne okoline pa je navigiranje prostorom često naporno i vrlo frustrirajuće. To se posebice odnosi na kasnije nivoe, gdje sam se na momente iznimno iznervirao upravom užasnom kamerom.

I tako dobri Obelix gleda kako ja šamaram Rimljane, zašto da pomogne?

Borbe su banalno jednostavne, čistokrvni button-mashing bez ikakve taktike ili razmišljanja. Jedina razlika su Rimljani sa štitom koje prvo moramo pogoditi aperkatom da im izbijemo štit te streličari i kopljanici čiji hitac izazove frustrirajući stagger, dovoljno dugačak da nas dočeka novi pogodak i novi stagger. I tako unedogled. Količina frustracije me je podsjetila na online igranje Tekkena i Mortal Kombata i comboe bez prestanka. Ukoliko vam se igra smiluje pa uspijete se domoći tog nametnika da mu udijelite šamar, uspjeli ste se spasiti. Ali računajte na gubitak gotovo svog zdravlja.

Iako se kroz igru mogu otključati dodatni potezi, njih je zaista malo i gotovo cijela igra će se svesti na mahnito stiskanje kocke te ponekad kruga da se pobjegne iz obruča prevelikog broja Rimljana.

IZGLEDA LIJEPO I ZVUČI LIJEPO?

Jedna od ljepših lokacija u igri.

Mape i  kampovi su prekrasno dizajnirani, nema repetivnosti u dizajnu te su maštovito izvedeni. Poželjno je istražiti svaki kutak mape i kampova kako bi se otkrili svi collectiblsi kao i power up-ovi. Neki dijelovi mape na prvi pogled djeluju nedostižno, no uz malo mozganja se može pronaći način i put kako ih dosegnuti. Nažalost, ponekad je nejasna ta logika kojom bi se igrači trebali voditi da iz prve dosegnu te dijelove. Kada nadodamo katastrofalno lošu kameru, frustracija je zagarantirana.

Zagonetke su vrlo dobre i raznolike, no izvedba istih je frustrirajuće loša. Najčešće se treba penjati i skakati od jedne točke do druge, gdje nespretne kontrole naprave svoje i padne se u provaliju nebrojeno puta. Naravno, checkpoint je par minuta unazad i konstantno se mora jedno-te-ista stvar ponavljati, što samo upotpunjuje taj sveprisutni osjećaj frustracije u ovoj igri.

Pravi problem nastaje kada igra upali svoj “E nečeš razbojniče mod” pa naletite na svakojake bugove koji, ako imate sreće, samo frustriraju i nerviraju. No ako kao i ja naletite na game breaking bug koji vam ne dozvoljava daljnji prelazak igre, onda je količina frustracije over 9000!

Ne, ovo uopće nije jednostavna zagonetka, nimalo.

U svakom gradu/selu postoji NPC koji će nam dati side-quest. Neki zahtijevaju da našamaramo određen broj Rimljana, drugi da po mapi u kratkom roku skupimo što više “odbjeglih” tepiha. Na momente su zabavni, no ima i dosadnih i potpuno nepotrebnih.

Grafika i zvuk su možda i najboli dio ove igre. Grafika nije apsolutno ništa spektakularno, no opet je lijepa i šarena te podsjeća na neke davno izgubljene dane kad su sve igre bile ovako, lijepe i šarene. Ljepota se gubi odlaskom na Afrički kontinent, gdje je grafika over-burned i sve izgleda previše crveno.

Pozadinska glazba je solidna i nenametljiva te upotpunjuje ugođaj određenih mapa. Međutim, voice acting je loš. Asterix je čak i OK, solidno obavljen posao, no Obelix je loš, zaista loš. Bez obzira što je Obelix po prirodi malo bedast i šašav, glas koji je dobio u igri je toliko iritantan da sam nebrojeno puta namjerno bacio Obelixa niz liticu samo da više ne moram slušati njegovo priglupo lupetanje. O uzvicima koje izvode kada se prebacuje sa jednog lika na drugi ne želim ni pričati, tu se zaista loše napravio posao.

O čemu Obelix razmišlja nego o hrani.

ZAKLJUČAK

Asterix & Obelix XXL 3 nije loša igra. Daleko od toga, na momente je izrazito zabavna. No igra pati od poremećaja identiteta. Nije tipično dječja igra, budimo realni bilo koje dijete bi dobilo teške napadaje histerije u borbama i zagonetkama. Nažalost nije ni igra za odrasle, jer odraslim ljudima ovakav tip igara brzo dosadi. Prebrzo. Ovo je igra za upaliti s vremena na vrijeme i kratko se zabaviti šamaranjem Rimljana i pokojom zagonetkom. Pokušaj igranja igre u komadu da se što prije završi je nažalost jedno iznimno frustrirajuće iskustvo koje ne bih htio ponoviti. A ni preporučiti ikome.

Asterix & Obelix XXL 3

Icek - 60%

60%

Iako djeluje kao zabava, Asterix je nažalost skup frustracija i repeticije koje će djeci biti preteško, a odraslima dosadno i naporno.

Oznake
Back to top button
Close
Close