Recenzija | Kingdom Come: Deliverance

Prvijenac češkog developera prošao je kroz vatreno krštenje i odveo nas na putovanje kroz svijet feudalizma.

Ima nešto neodoljivo u pothvatima istočnoeuropskih developera. Pogotovo kada se krenu igrati sa Srednjim vijekom ili nekom fantastičnom varijacijom istoga. Teško je riječima opisati što točno ima atmosfera igara kao što su The Witcher ili S.T.A.L.K.E.R., no što god to bilo, dovoljno je da svakog igrača željnog igre uvuče u svoje okružje i ispljune ih četrdesetak sati kasnije dok im je u glavama samo potreba da se vrate u taj čudesan svijet. Isto tako je i u Kingdom Come: Deliveranceu. Ima nešto magično u tome da se probudite u zoru, krenete kupovati ugljen za oca i sve završi tako da s prijateljima bacate gnoj na svježe ofarbanu kuću lokalnog ljubitelja Žigmunda Luksemburškog. Ah, nije li život lijep?

Jednom davno, na divljim prostranstvima interneta, u gradiću zvanom Kickstarter…

Kada netko kaže da je igra predstavljena na Kickstarteru, postoje dvije apsolutno opravdane reakcije. Netko će se oduševiti misleći na predivne dragulje koje smo dobili upravo zbog Kickstartera. Pillars of Eternity, Wasteland 2, Divinity: Original Sin… Kako suzdržati sline kada govorimo o servisu kojemu društvo čine ovakve igretine? S druge strane, neki će očekivati apsolutno govno koje se nije smjelo napraviti i koje će se zakopati duboko u vrućinu pustinjske Arizone. I to je sasvim u redu jer je Kickstarter mjesto i uspjeha i neuspjeha. Jedan češki developerski tim se odlučio da je vrijeme da pokažu svijetu kako se radi igra. Koji je bio plan? Kickstarter, naravno! Prije četiri godine pojavile su se prve naznake toga što Warhorse Studios želi. Jedan pravi, hardcore RPG predivne grafike smješten u srednjevjekovnu Češku gdje ćemo se boriti za koricu kruha i gdje će nam se tresti gaće zbog Crkve.

Još jedno sunčano jutro u Skalitzu.

Nalazimo se u Češkoj 1403. Nakon smrti Karla IV., cara Svetog Rimskog Carstva, na tron tadašnje Bohemije dolazi nesposobni Vaclav. U okolnostima u kojima se nalazimo (Srednji vijek, mačevi, feudalizam, ratovi… Kužite što hoću reći) Žigmund Luksemburški, kralj Mađarske i Hrvatske napada Bohemiju u nadi da uzurpira tron. Henry, sin skaličanskog kovača (i njegove supruge, također), budi se jedno jutro nakon jačeg pijančevanja s prijateljima u seoskoj kavani. Ubrzo mu otac daje zadatak da ode do centra i nabavi ugljen, pokuša naplatiti dug jednom od očevih klijenata, pokupi štitnik za mač koji otac izrađuje te da mu donese jedan hladni Staropramen. Naravno, Henry ima i drugih planova te se nalazi s plaćenikom koji provodi par dana u Skalitzu te s njime trenira mačevanje iako mu je otac rekao da se kloni oružja u životu. Ipak, vraćamo se ocu taman na vrijeme da mu pomognemo dovršiti izradu mača za gospodara Skalitza, Radziga.

Henry je jedan od najsimpatičnijih protagonista koje sam imao priliku pratiti u zadnjih nekoliko godina.

Idiličan dan ubrzo se pretvara u pakao nakon što vojska Žigmunda Luksemburškog, na čelu s Markvartom von Aulitzom, okrutnim vojskovođom, napadne Skalitz. U žaru borbe, Henry uzima mač i kreće prema dvorcu kako bi se zaklonio od krvoločnog pohoda vojske kumanskih manijaka, dok njegov otac odlazi u centar kako bi pronašao Henryjevu majku. Ipak, Henry odlučuje pomoći svojim roditeljima, no umjesto da im pomogne, svjedoči njihovoj smrti, a kako je dvorac već podigao svoj most, prisiljen je s Radzigovim mačem u ruci pobjeći do najbližeg dvorca, do Talmberga. Tamo svoju divlju priču bijega pripovijeda Divishu, vladaru Talmberga. Spletom okolnosti, Henry izgubi mač te se posvećuje potrazi kako bi Radzigu predao posljednje remek-djelo svoga oca.

Oklop ima slojeve, tako da pazite što stavljate na Henryja. Više oklopa, sporiji ste, ali sigurniji.

Iako zvuči pomalo… Jednostavnom, radnja je možda najugodnije iznenađenje. Osim što traje poprilično dugo, prepuna je karizmatičnih likova, kako dobrih, tako i zlih, koji će upotpuniti Henryjevo putovanje od kovačeva sina do cijenjenog češkog viteza. Sve je popraćeno predivnom glasovnom glumom koja ima poneku iznimku, no u većini slučajeva je najviše kvalitete. No to nije jedini aspekt zvuka koji rastura. Glazbena podloga možda nije najpamtljivija, ali se savršeno uklapa u ton svijeta, a ponekad me prilikom istraživanja neodoljivo podsjetila na Skyrimovu glazbu što mi je izazvalo osmijeh od uha do uha. Zvukovi šume ne mogu dosaditi ni satima nakon lutanja istima. Zvuk lišća koje se njiše zbog vjetra, sav živi svijet šume, zvuk zemlje pod šapom uplašenog zeca, trk jelena kako bi izbjegao vješto ispaljenu strijelu, sve je to dio doživljaja koji se jednostavno mora iskusiti. U gradu je mrvicu siromašnije stanje, no i dalje nas prati zvuk udara čekića po oklopu ili pucketanje peći kod obližnjeg pekara. Svijet je auditivno predivno dočaran. Vizualno je malo drukčija priča.

Zašto mi to radiš, CryEngineu?

Ako ćemo biti iskreni, vidi se da je igra četiri godine provela u razvoju. Teksture nisu uvijek najbolje, zna biti pop-upova, animacije lica su pomalo umrtvljene te općenito igra izgleda pomalo zastarjelo. Srećom, tu je dizajn lokacija da popravi stvar pa na kraju imamo poprilično lijepu igru. Osvjetljenje je odlično, igra svjetla i sjene me neodoljivo podsjetila baš na S.T.A.L.K.E.R. Noći su mračne, oluje su sive, lijepi dani su stvarno sunčani i to se vidi preko zraka sunca koje probijaju kroz krošnje drveća i padaju na polja prepuna različitog cvijeća.

Igra ponekad izgleda nestvarno dobro.

Najimpresivnije scene ponovno se događaju u šumi gdje je stvar potpuno drukčija. Grafika je besprijekorna i u kombinaciji s tim osvjetljenjem se dobiju poprilično impresivni vizuali. U kombinaciji sa spomenutim zvukom sve rezultira stvarno nezaboravnim trenucima.

Ko tebe kamenom, ti njega buzdovanom po kacigi

E pa sada dolazimo do onoga što ovu igru čini posebnom. Za razliku od mnogih RPG-eva današnjice, a tako i igara, Kingdom Come nije baš najprijateljskije nastrojena prema nestrpljivim i casual igračima. To se najviše vidi u specifičnom dizajnu borbe. Kada je riječ o jedan na jedan borbi, možemo se boriti ili hladnim oružjem ili dobrim starim šakama. Kada uđemo u klinč s nekim, pojavljuje se znak na sredini njihovog tijela. Taj znak čini pet strelica, jedna gore, dvije lijevo (jedna gore, jedna dolje) te dvije desno (također jedna dolje, jedna gore). Te strelice označavaju smjer u kojem možemo udarati. Također se u sredini nalazi točka koja označava napadanje probadanjem ako imamo oružje sa špicom kao što je mač.

U sukob je bolje ići ili jedan na jedan ili jedan na dva, sve više od toga je ravno samoubojstvu.

Iako je sama borba u početku zbunjujuća, i treba biti. Kao što sam rekao, ova igra neće toplo primiti svakog igrača, već nas sve dočeka spremnima da nas ubije čim ima priliku. Isto kao u Skyrimu, naši skillovi se razvijaju zasebno, temeljeno na tome koliko koristimo što. Tako da će korištenje velikog mača povećati snagu i baratanje istim, dok će korištenje kraćeg mača ili luka i strijele povećavati agility i vitality što će nam dati mogućnost da dulje držimo dah i da imamo mirniju ruku. No postoje tu i druga oružja, buzdovani, sjekire, koplja… Ima dovoljno materijala da se svatko pronađe u nečemu.

Nema ciljnika, morat ćete sami naučiti koristiti luk i strijelu.

Možemo i kuhati vlastite napitke. Sjećate se kako sam spomenuo polja prepuna cvijeća? E pa skoro svaki cvijet koji vidite se može pokupiti i koristiti u korištenju napitaka. To se radi za alkemičarskim stolom gdje sami odabiremo što i koliko koristimo. Sami grijemo vodu ili alkohol, mrvimo biljke i dodajemo ih u smjesu. Naravno, za to će Henry trebati naučiti čitati! Što ostavljam vama na užitak da otkrijete kako proces napreduje, no mogu reći da je čitav sistem napravljen vrlo interesantno i pravi je gušt što svakim satom se nešto novo otkrije u mehanikama igre. Ako se osjećate sretnima, uputite se u lov jer Henryja treba i hraniti, a treba i spavati. Glad i neispavanost polako smanjuju učinkovitost, stoga je važno imati na umu da je Henry ljudsko biće.

Savršeni nered

Igra zvuči poprilično dobro, jel da? E pa, Warhorseu je ovo prva igra. I to se vidi. O to se definitivno vidi. Igra ima podosta bugova, a u svojoj avanturi na PC-u srećom nisam naišao na toliko njih koliko ih imaju drugi ljudi. Oni na koje jesam naišao nisu bili game-breaking, ali su bili dovoljno naporni da ih zamijetim. Najveći problem je definitivno učitavanje tekstura koje je presporo pa sam često hodao po nevidljivom mostu, a poprilično urnebesna je bila borba protiv bezglavog viteza kojemu je glava još uvijek ostala negdje duboko u igrinoj memoriji. Velika je šteta što su ovakvi sitni problemi jako česti jer upravo zbog toga postaju veliki i narušavaju uživanje u pažljivo dizajniranom svijetu.

Bok, 2001. Dugo se nismo vidjeli!

Na stranu problemi tehničke prirode, postoji i par upitnih dizajnerskih odluka. Prva među njima je spremanje pozicije. Naime, postoji nekoliko načina za spremanje napretka. Ili ćete kupiti Saviour Schnapps ilitiga Henryjevu najdražu rakiju koju kada trknete vam omogućuje ručno spremanje. Alternativa je spavanje u krevetu nakon čega se ujutro sprema pozicija. Posljednja mogućnost je spremanje nakon preuzimanja ili završetka questa iako sam primijetio da to ne radi baš kako je zamišljeno. To je pogotovo opasno jer su neki questovi osjetljivi na vrijeme. Svijet oko vas je živ i on radi svoje. Ako netko mora provesti hitnu istragu, provest će ju i bez vas ako odlučite da je važnije skupljati tratinčice po polju i kuhati si čaj dok pričate sa svećenikom. Nedostaje i opcija spremanja pozicije prilikom izlaska iz igre što je pogotovo iritantno ako niste sigurni koliko vremena možete potrošiti na igru.

Jel to onda valja?

Moram priznati da je igra jako zarazna, pogotovo zbog svojih osvježavajućih mehanika, no koliko god želim, jednostavno mi je teško preporučiti igru u ovakvom stanju. Kvalitetna radnja, inovativne mehanike i dizajn (pomalo malenog) svijeta dokazuju da je igra napravljena s ljubavlju i da su oni koji su ju radili stvarno igrači. Nažalost, tehničke poteškoće i dizajnerske odluke ukombinirane s neiskustvom znače da ova igra ima jako klimav start. Zbog učestalosti tih problema, možda je najbolje pričekati da izađe nekoliko zakrpi i tada se vidi stanje igre. Bila bi velika šteta da se ne iskusi ovaj svježi povjetarac u gamingu, stoga Warhorse, dajte popravite situaciju da svi možemo uživati u kuhanju, mačevanju i najvjernijem prikazu Srednjeg vijeka u igrama.

{loadposition recenzija}