Recenzije

Recenzija | Oninaki

Oninaki je novi JRPG sada već donekle poznate tvornice stare škole role playing igara. Kako je ovo treći puta unazad par godina da Tokyo RPG Factory radi sentimentalne, nostalgične, najbolje i jedinstvene RPG naslove, nema šanse da nešto pođe po zlu. Da sam bar izrekao istinu prije ove rečenice. Tko je igrao dobro zna da dotični studio ima gadnih problema pri dočaravanju baš onoga za što su ih oformili – a to je zlatnog doba ovog žanra ere našeg sivonje.

Naviknite se da ćete ove pingvine viđati i u snovima.

Neke su stvari dobro pogođene, no uz svaku pozitivnu stavku igre dolazi i pokoja negativna. Pričom su otišli korak naprijed, tematika koju prezentiraju u prijašnjim igrama slična je, no ovdje ipak malo razrađenija i dublja. Oninaki je priča o watcherima, među kojima ste i vi. Možemo ih nazvati vezom između svijeta živih i međusvijeta prema smrti. Odnosno, oni su baš ti koji će pokazati put izgubljenim dušama koje zbog nedovršenog posla lutaju međusvijetom. Većinom su to osjećaji koji su presnažni da ih pošalju dalje pa ih se drže i ne puštaju. Taj cijeli svijet zapravo je malo čudan, živi prihvaćaju smrt jer vjeruju da će odlebdjeti u sljedeći život, iako nitko to ne potvrđuje. Ako, recimo, duša ne uspije prebroditi ono što ju drži, pretvorit će su u fallena, a oni su ni više ni manje nego produkt tame i ono što vas napada kroz igru.

Ako me nađu tamo između kad umrem od igranja, nadam se da će me zadržat još jedno 700 godina da pređem sve što se nakupilo ovih godina

U početku sve kreće vrlo bazično i sterilno, da bi kasnije prebacili u veću brzinu i ubacili još par koncepata tematike koji sjedaju baš kako treba. Ovo je jedna od onih igara gdje je drugi dio igre bolji od prvoga, ali samo djelomično. Bar što se priče tiče, očekujte pokoji plot twist, zanimljive koncepte međusvijeta i svijeta iza koji se hrani dušama i radi nered. Drago mi je da je napravljen korak dalje u tom pogledu. Uvijek sam bio fan spiritualnih tema.

Spiritualni svijet unijet će nove boje u vaš život.

Na papiru to zvuči fino, no u stvarnosti je ipak malo drugačije. Prezentacija same priče ima neki veliki nedostatak koji je teško dočarati riječima. Način na koji priča teče nekako je razlomljen, ne drži svoj tok i tempo cijelo vrijeme, a nezanimljivost sporednih likova svakako umanjuje dojam. Igra ima djelomični japanski voice-over, što znači da ćete neke scene pratiti uz klasično nerazumljiv japanski žargon dok čitate more teksta. Vizuali su odlični, tako da buljiti u tekst neće biti veliki problem. Ono što smeta je rascjepkanost pokrivenosti teksta glasom, ostavljajući vas da slušate uzdahe i usklike likova dok pričaju, zbunjujući vas malo po malo. To je oduvijek bio minus ovog žanra, a ovdje pogotovo.

Uf, kako lijepo izgleda. Ali van margina ove slike baš i nije tako.

Ok, što očekivati od igre velike 4GB u 2019. godini? Kada bih usporedio ovaj uradak sa Setsunom ili Sphearom, grafički su konačno malo napredovali. Svijet koji vas okružuje prepun je žarkih boja, anime stila i oku ugodnih prizora. Neke lokacije baš imaju onu neku melankoličnu notu koja savršeno diše uz pokoju notu nostalgije vrlo dobrog soundtracka. Kroz boss borbe vodit će vas zvuk irske flaute iz nekog razloga, veselog tona i fine melodije. Preporučio bih svakako da smanjite in-game zvukove i ostavite muziku na maksimali. Uspjeli su nekako baciti muziku u debelu pozadinu i uopće se ne čuje na trenutke kad počnete udarati na sve strane. Isto kao i s pričom, ovdje još masnija i deblja mana – kopiranje istih asseta u petoj brzini. Slijedi jedan mali rant potpuno frustrirajući najvećom problematikom igre – repetitivnošću.

Gdje će kukac nego na livadu.

Progutao sam igru u par dana. To bi bila prva naznaka da nešto i valja. Bi, da sam ja normalan i da znam igrati kao normalni ljudi. No, ima nešto i u tome. Igra ima nešto što gura dalje, koliko god neke stvari bile ponavljajuće. Ono najgore svakako je dungeon design. Iako igra ima podosta lokacija gdje ćete se probijati kroz horde neprijatelja, svaka od njih zapravo je toliko siromašna i linearna da jednostavno nakon nekog vremena prestanete očekivat nešto više. Kako se možete shiftati između 2 svijeta, tako svaka mapa ima zapravo 2 strane. Nažalost, druga strana ne nudi ništa osim drugačije palete boja, raspodjele neprijatelja, pokoje kutije s random lootom ili pak ponekog NPC-a koji će vam udijeliti quest. Međusvijet će biti pogodan kada nema puta dalje jer je rješenje skriveno baš u tami. Cijeli koncept dungeona temelji se na trči-skači-pokolji principu. Zapravo je cijela igra akcijski RPG i svojevrsni button mash. Nakon nekog vremena istraživanje gubi smisao, crossing the veil, iliti tranzicija u alternativni svijet, totalno nema smisla jer guliti istu mapu koja je i ovako dosadna sama po sebi i nije neko veselje. Sam kraj igre produžen je umjetno bijesnim kopiranjem katova zadnjih par dungeona, stvarno ne razumijem što im je to trebalo.

Ista šumetina od početka do kraja.

Igra je pričom podijeljena na 2 dijela. Druga polovica oslanja se na prošlost vašeg heroja i objasnit će malo detaljnije slijed događaja. Jako mi se svidjela tranzicija jer u ovom slučaju Kurochi postaje The Night Devil, koji vas proganja kroz prvi dio igre. Kretnje i izgled protagonista mijenjaju se potpuno, te je drugi dio igre, van repetitivnosti prolaženja kroz iste, ali malo proširene dungeone, ipak zanimljiviji. Prelaskom igre otvara se mogućnost povratka u oba vremenska perioda, što je korisno jer svaki nosi svoje questove, pa se veoma lako vratiti i pobrati neke stvari koje ste propustili.

Da barem imam ja, Daemona dva – da ih šaltam, da ih tarem, pa možda spavat ne moram, barem

Kako je ovo bio pokušaj prebacivanja s taktičnog turn based principa borbe u potpuni real time akcijski hack and slash, otvorilo se mjesto skepticizmu. Istraživanje nikad nije bilo gore izvedeno od sve tri njihove igre te činjenica da više nema world mape nego statična slika iste gdje ćete ulaziti u dosad istražena područja ako ste tamo aktivirali portal. Ovo nikako ne može biti korak naprijed. Debelo su zakazali kod ove tranzicije i otišli su prema nekim modernim vremenima gdje sad sve mora bit real time, a baš oni brane baštinu stare škole. Ne mogu ni reći da prijašnje 2 igre imaju super zabavne borbe, ali uvijek sam volio turn based. Srećom, ova tranzicija urodila je plodom, barem djelomično, van nasumičnog pomahnitalog udaranja po istom gumbu krije se podosta zabavan sustav napredovanja i borbe. Ne bi to bilo to da ni taj segment nema mane.

I onda se čude zašto su izumrli.

Kurochi. Tip s očima različite boje i katanom. Krenulo je obećavajuće. Vrlo brzo kreće i prva borba. Izgleda super, malo drljavo, ali lijepo. Mislio sam da će cijela igra biti mlaćenje prazne slame, ali kako je vrijeme curilo, tako je borba postajala sve kompleksnija i natrpana zapravo dubokom mehanikom. Ono što krasi watchere jest njihov daemon. Oni su isto duše, ali služe kao pomoć u borbi te svaki mijenja stil borbe i oružje koje koristite. Istovremeno ih možete imati 4, s mogućnošću izmjene na save pointovima.

Shvatio sam ih kao svojevrsni summon koji se pretvori u super saiyana kad podivlja. Tako prvi daemon daje vašem liku katanu, brzo oružje, te brzinu kretanja. Što više mlatite, tako će skakati skill poeni koje koristite kroz meni da biste naučili neki novi specijalni napad ili pojačali neke statične atribute. Kada dignete daemona do maximuma, očekujte regeneraciju svakim napadom s leđa, critical ovisno o položaju i strani napada, određeni status burst tokom određenih situacije i tako dalje. Borbe postanu veoma fluidne i postaju velik gušt. Što više napadate, to više raste afinitet prema daemonu. Kada jednom prođe limit od 100%, vrijeme je za transformaciju iliti super saiyan mode. Sve ode u nebo i postajete oružje za masovno uništenje, trgajući sve pred sobom. Svaki od 11 daemona poseban je na svoj način i posjeduje nešto više od 6 različitih specijalnih napada koje koristite pa čekate da se obnove. Meni se čini da su išli više na diablo foru ovdje nego na pretke zanata.

Odlična fluidnost izvedbe borbe uništena je lošom strategijom napredovanja pojedinih daemona te zbunjujućeg sustava dogradnje specijalnih napada.

Daemoni koriste oružja. Obožavam Izanu, koja ima srp i mogućnost one hit kill aktivacije. Pravi reaper. Ovdje je mehanika diablo loota. Povremeno će padati oružja raznih rariteta, završivši s legendary oružjima koja je teško nabavit. Vizualno se mijenjaju i taj segment jako volim, iako im dizajn nije najjači adut. Svaki daemon ima nešto više od 15-tak oružja koje razlikuje dali isti ima ili nema slot za umetanje shadestonova. Oni su nešto slično kao u igrama prije – basic attack plus, skill plus, giant monster slayer itd. Ugradnja istih moguća je kod trgovca u gradu gdje možete uništiti druga oružja da dignete malo napad trenutnog. Osim toga moguće je izraditi neka nova kao treću i zadnju opciju. Vrlo bazično i skroz nepotrebno ako igrate na normal težini koja se sasvim zadovoljavajuća. Pak za one željne izazova, probajte maniac mode pa možda i kalkulacije budu potrebne.

Na maksimumu je spas. Vjerujte mi.

Veliki problem igre je što vrlo brzo posjedujete većinu daemona, a podići svakog novog na razinu već razvijenog starog zahtjeva puno vremena. Postoje univerzalna kamenja za otključavanje skillova, ali jako su rijetka, pa i uz sve questove i farmanje bit će dovoljno tek da se možda jedan daemon podigne na maksimum. Tako uz malo sreće, doživjet ćete pun potencijal tek 2-3 daemona, dok će ostali bit slabi za bilo što. Velika šteta, jer sva 4 koja sam ja digao na maksimum su potpuno različita i zanimljiva na svoj način. Otvaranjem određenih polja otključat ćete kratku priču svakog daemona, što je fora, ali iskreno nije mi bilo bitno i čak mi je bilo naporno slušati ta trkeljanja.

A mislio sam da ću krstariti mapama. I ja isto očekujem svašta od firme koja nam je trebala podariti hrpu dobrih starih navika.

Još je jedna mehanika skrivena ovdje. Korištenje skillova kroz borbu otključava mogućnost buđenja dodatnog skilla za skill. Wow, koji inception. Najgore od svega je što je potpuno random, te svaki skill probudi iste awakeningse na početku. S obzirom da ćete htjeli probati sve napade kako ih učite, naći ćete se na kraju igre a da ste otvorili dogradnje za možda par skillova. Korisni jesu, neki na primjer ubrzavaju cooldown pa skill možete koristit dosta brzo. Ne razumijem zašto nisu napravili neki progress bar da se dodatna svojstva otvaraju nekim normalnim putem. To bi tek bila poslastica i gušt. Ovako ostaje samo gorak okus pod prstima i psovka u ustima. Igra također nema mogućnost rotacije kamere, pa će borbe nekad biti naporne jer uz milijun boja na ekranu i daemona koji vas prati apsolutno nećete imati pojma što se dešava. Boss borbe su malo teže, ali i dalje lagane uz dobru taktiku. Nisu previše unikatne niti razrađene do neke zavidne razine. Velika šteta.

Pokoji legendary drop, malo kamenčića…

Osim svega navedenog, igra ima, vjerovali ili ne, čak i nešto side contenta. I užasan je. Postoje Lost Souls questovi – duše umrlih koje su se zadržale i traže ili da ih dovedete do određene lokacije ili da im donesete određeni item. Nagrade su apsolutna katastrofa, osim jednog questa koji nagrađuje zadnjim daemonom. Svaki NPC je skoro pa isti, čak ima jedna scena gdje su utrpali 2 čuvara koji su potpuno isti brkati mladići. Jadne im žene. I to u bitnoj sceni. Reuseanje asseta regularna je praksa na svakom koraku.

Romantik prije svega. Kurochi osim što kolje, dobro se grli.

Igra nudi 30h zabave/depresije. Depresija je donekle krasila sve njihove naslove – ta neka tamna strana prezentacije. Ukoliko ste nenormalni grind fest manijak, 60-ak će biti dovoljno za sakupljanje većine oružja i razvoj velikog dijela daemona. Postoji i post-game dungeon. Vjerovali ili ne, on je 101 kat potpuno originalnih dungeona. Ups, on je kopija svih dosad viđenih, gdje morate na svakom katu ubit dovoljno neprijatelja da krenete dalje, te je svaki peti kat boss iz igre, samo teža verzija. Potrebno je 10-ak sati čiste „zabave“ za završit ovo čudo neviđeno. Podsjeća me na Ni No Kuni 2 koji je patio od istog sindroma.

Postoje i 3 različita završetka ovisno o kombinaciji odgovora na samom kraju. Šteta što neke opcije kroz igru nisu utjecale na priču.

Oninaki Trek, druga dimenzija.

Oninaki je igra koju ćete u jednom trenu voljeti, a ubrzo nakon toga baš suprotno. Ovaj studio jako se pati da pogodi pravu formulu i bojim se nakon ovog pokušaja da do sljedećega možda ni neće doći. Velika većina igru može preskočiti jer ono što nudi dosta je ograničeno i za ciljanu publiku, a postoji puno boljih naslova za odigrati. Meni je bio drag, a ujedno ga i mrzim. Definitivno treba više radne snage i još malo ideja da bi sve sjelo na svoje mjesto. Tu su, ali nisu. Kao i jadne duše koje su zapele. Kurochi ubije dosta ljudi kroz igru. Možda vas to privuče. A možda ipak preskočite ovo jer nam dolazi more igara.

Oninaki

f - 66%

66%

Kaki, onaki, ma kaki, nikaki, ali kaki... Oninaki.

Oznake

Komentari

Ulogiraj se kako bi komentirao

Povezano

Back to top button
Close
Close