Recenzija | Trover Saves the Universe

Trover Saves the Universe – RECENZIJAVodič kroz galaksiju za loše komičareObožavatelji Rick and Mortyja, slavite! Već ste dobili jednu VR igru s karizmatičnim dvojcem, a sada imate potpuno novo i originalno iskustvo! Jednako iritantan glas Justina Roilanda za skoro svakog lika! Potpuno tupastai improvizirana priča! Svemir! Više prilika za razmišljanje gdje vas vaša VR kaciga zapravo vodi! Kozmos! Redovita zamjena očnih alata u različite duplje! Astronomija! I, jasno, spasite svemir prije nego što droge prestanu djelovati.

Priča? Rakije amo.

Trover je užasno naporni vanzemaljac koji umjesto očiju ima dvije „snažne bebe“. Bebe mu daju tipične protagonističke moći poput duplog skoka, laserskog mača (naravno), kotrljanja itd. Problem je u tome što je Trover zbog svih tih silnih beba u svojim dupljama stalno napušen. Rješenje: vi ga kontrolirate svojim kontrolerom dok udobno sjedite u stolici kao neimenovani Chairopian (u slobodnom prijevodu, Stolicijan). Čemu uopće takva suradnja? Vaši slatki mali ljubimci, dva pudlića na baterije, su postali dio očnih duplji svemoćnog Abstainera koji će spojiti cijeli svemir u jedan planet da bi oživio svoju idealnu ljubav s raznim edukativnim udovima i dupljama. Skupa možete spasiti svemir i psiće!

Ukratko, tipična epizoda Rick and Mortyja samo bez dinamičnog dua. Koliko je to dobro, pa… Krenimo s pozitivnim prvo: za razliku od prve Rick and Morty VR igre koja je prikriveni Job Simulator, Trevor je jednostavniji i kraći klon Astro Bota, Sonyjeve uspješnice. Vi, kao Stolicijan, plutate na točno određenim točkama i divite se koliko su dobro pogodili dizajn stolice i havajske košulje koju sigurno nosite i u stvarnosti. Kontroler je modeliran u igri i služi kao Troverov prikaz zdravlja. Trevora kontrolirate kao svakog drugog protagonista u platformeru, gljivama. Dok se u Astro Botu vi, kao veliki robot, automatski mičete skupa s robotićem, ovdje vi sami morate dovući Trevora do naznačene točke i teleportirati stolicu samostalno.

Skoči, udri, baci bazu

Svaka razina iskorištava takav način kretanja do maksimuma. Trover će vam(učestalo, stalno, konstantno, uvijek…) naglašavati gdje bi mogao ići ili što bi mogao napraviti, koji skriveni kutak možda ugledati ili kako srediti vanzemaljca na putu do još jedne bebe. Bebe su skrivene po razinama na raznim zeznutim mjestima – za jednostavnu tražilicu zna biti poprilično zabavno, čak i izazovno, jer stolicu možete dizati i spuštati za drugačiju perspektivu na svakoj točki. Puno sam se okretao i naginjao ispod stabala, iznad zidova, kroz otvore (ne pitajte) da ih skupim sve. Bebe imaju i luckasti kodeks gdje je svaka opisana i ilustrirana jednim gegom.

No, to nije sve. Osim skupljanja beba, morate Trovera dovući do cilja na kraju svake razine. Trover ne radi ništa novo po tom pitanju, ali je sve ispolirano u najboljoj mjeri. Odlične animacije našeg nadrogiranog partnera injegovih neprijatelja su jako simpatične, Trover se miče bez greške, borba je jednostavna, ali odrađena bez problema. Kasnije razine uključuju i Stolicijana s malo fizike i pomicanje blokova te gađanje meta telekinezom. Na svu sreću, motion kontrole nikad nisu prenaglašene i rade bez po muke. Dodajte uz to prikladnu elektroničku glazbenu pozadinu i šareni, oku privlačni vizualni dizajn razina i dobijete pristojnu mješavinu platformerskih mehanika uz poneku zagonetku na putu; što više treba?

Komedija je najteži žanr

Netko je, nažalost, postavio to pitanje tijekom izrade ove igre, vjerojatno Roiland. Ugodno igrivo iskustvo je spojeno sa… specifičnim… humorom gospodina Roilanda koji je doveden do maksimalnog apsurda. Niti jedan lik nije normalan, ni sa kim se nećete poistovjetiti ili nasmijati (a ako se poistovjetite, jao vama i vašima). Imam dojam da je cijela igra samo ogroman geg koji je predug i rezultat prevelike konzumacije opijata. Pogledajte listu trofeja i sve će vam biti jasno – uključuje jedan od onih trofeja koji su tu samo zato jer su geg i nitko normalan ne bi trošio vrijeme na to. Je, je, trofeji su glupi izum, jasno je, ali nije smiješno nego je izlizano. Cijela igra prolazi kroz debelu listu sličnih post-internetskih „šala“.

Trover je užasan. Cijela igra traje oko 6 sati, više-manje, i kunem se da Trover govori 5 sati i 55 minuta. Roiland vas nikad ne pušta na miru, stalno improvizira tupaste viceve i postmodernističko razbijanje četvrtog zida. Jedini zid koji bi se razbio je onaj u stvarnoj sobi ako ne trpite propale komedijaše. Neki drugi likovi imaju možda malo više truda u sebi, ali u konačnici svi su samo karikature i loše improvizacije bez smjera i ozbiljnijeg podteksta koji se ipak može iskopati u seriji za visoki IQ. Trover ni ne zna što je IQ. Humor je toliko naprasit i naporan da ubija gušt u ostatku igre. Naravno, možda vama baš paše ponavljanje jedne te iste rečenice deset puta u jednoj minuti, zašećereno obilatim (nemaštovitim) psovkama. O ukusima se ne raspravlja, u redu, ali moja je dužnost upozoriti vas da stvarno nemate objektivnog ukusa ako vam je subjektivno humor u ovoj igri dobar. Jasno? Jasno.

U konačnici, Trover je simpatičan, kratak VR platformer s katastrofalnim smislom za humor. Igra nije loša, dapače, za ono što nudi je tehničkom kvalitetom na razini igara s puno većim budžetom. Je li to vrijedno nekoliko sati stand-up komedije gore od hrvatskog sabora? Prosudite sami. Bolje se smijati nego plakati.