Recenzije

Recenzija | Wolfenstein: Youngblood

Da odmah rasčistimo, Youngblood nije igra dostojna imena Wolfenstein. Bogata priča, kompleksni likovi, pamtljivi dijalozi, nezaboravna glazba i gotovo tarantinovski miks naracije i akcije – svega toga nema u Youngbloodu. Ako je ovo Wolfenstein, onda je jako loš Wolfenstein. Ipak, to ga ne čini lošom igrom, no svejedno ju ne čini ni dobrom. Da malo lakše shvatite što je zapravo Youngblood, krenimo od početka, od New Colossusa.

Dishonored, Wolfenstein i 80-e

Nakon što je The New Colossus, drugi dio trilogije rebootanog Wolfensteina uspješno nastavio uspjeh prvog dijela – The New Ordera – očekivalo se da je MachineGames našao savršenu formulu koju će do idućeg nastavka trebati usavršiti kako ne bi ostavila dojam već viđenog, no to ujedno i ne bi bio problem s obzirom da je ta formula već i bila skoro savršena. Pametan čušpajz divljeg napucavanja i vještog pripovijedanja patio je jedino u segmentima stealtha koji se nije proslavio zbog slabije umjetne inteligencije što na kraju i nije bilo toliko bitno. Mesnata pucnjava uz nabrijavajuću glazbu Micka Gordona pratila nas je na putu oslobađanja Amerike, a sve je vodilo u treći nastavak i najveće uloge do sada – oslobođenje svijeta.

Crvena mi baš dobro stoji.

Ipak, na putu do toga oslobođenja dogodio se Youngblood. Bethesda je odlučila da će MachineGamesu pomoći Arkane Studios (Dishonored serijal) u izradi novog nastavka koji će svojim kooperativnim segmentom u potpunosti osvježiti serijal. Kooperativna makljaža nacista u distopijskoj budućnosti u kojoj je Hitler zavladao svemirom? Zvuči ludo, zvuči nezaboravno i zvuči kao nešto što bi MachineGames znao izvesti. I na prvi pogled to stvarno izgleda tako, uvodne minute igre su obećavajuće. Zatim počne igra i sve pada u vodu.

Godina je 1979. B.J. i njegova supruga pripremaju svoje kćeri blizanke – Jess i Soph – na okrutan svijet koji ih čeka. B.J. podučava Jess kako strpljivo loviti svoj plijen iz daljine, dok Anya podučava Soph kako biti strah i trepet bojišta. Sama radnja kreće solidno, osjeća se atmosfera prethodnika i stvar postane obećavajuća samo da bi nakon nekoliko minuta odjednom se ispostavilo da je B.J. nestao i da je Anya pozvala svoju staru prijateljicu Grace (tko je igrao The New Colossus, znat će) koja je sada na čelu FBI-a kako bi pronašla gdje je nestao.

Zaboravio sam di mi je disketa s Lucky Lukeom…

S Grace dolazi Abby, njena kćer, koja pomoću super tajnog alata za prisluškivanje pomaže sestrama, koje se lagano već ponašaju kao karikature, da slušaju razgovor Anye i Grace. Ispostavlja se da je B.J. stvarno nestao. Ne može ga se kontaktirati i nema ga već dulje vrijeme. Sestre odlučuju istražiti tavan na kojemu su se hvatali čudni signali te dolaze do ploče s imenima. Prvo ime koje uzmu je Juju i Abby magično uzrekne da je to to, ona je cilja i B.J. je u Parizu! Grace ne može puno pomoći pa Abby i sestre odlučuju ukrasti aviokopter (?) kojim je došao FBI i kreću za Pariz. Prikladno, u samom aviokopteru se nalaze dva power armora, taman za dvije sestre!

Pojavljuju se u Parizu, sada nazvanom Novi Pariz (Neu Paris) te ih Jojo baca na prvi veliki zadatak kako bi provjerila njihovu vjernost i sposobnost. Moraju se ubaciti na cepelin i ubiti nacističkog generala Winklera. Nakon dobrih 15 minuta filmića koji se u 2019. ne mogu pauzirati, kreće igra. Taj uvodni level je većinom stvarno dobar. Ima solidnu dozu stealtha ako volite takav pristup, a kad krene manijakalna borba, prostori su lijepo dizajnirani i može se izvoditi svašta, klizati i raznositi noge nacistima, bacati granate na drugi kraj prostorije i prašiti mitraljezom kroz dim, uništavati apsolutno sve na predivno opremljenom cepelinu.

“PŽJUUUUUUUUUUUUUUU!”

Ubrzo nakon uvodne misije dolazimo natrag do Juju i sjedišta francuskog pokreta otpora te saznajemo da moramo provaliti u tri pariška tornja, nazvana Brothers, kako bismo otkrili lokaciju Laboratorija X kojeg je B.J. tražio. Kako bismo to uspjeli, prvo moramo ojačati. Ovdje kreće pravo upoznavanje s mehanikama igre. Youngblood nije kao prethodnici, ovdje je riječ o igri koja ima RPG mehanike.

Strength: 10 | Intelligence: 0

Ako želite utjerati strah u kosti nacista, morat ćete biti žestoki u borbi i zarađivati XP. tipična XP progresija kao i u drugim igrama nudi otključavanje vještina. Te iste vještine, kao što je korištenje dva pištolja u isto vrijeme ili spremanje teških laserskih mitraljeza u inventar, se mogu i dodatno razviti, ovisno o levelu te ovisno o količini skill pointova koje imate. Bodovi se dobivaju sve do 100. levela, no ako ležerno igrate i prelazite pokojnu sporednu misiju, vjerojatno ćete završiti oko 35. levela.

“What? Jess is evolving!”

Kako biste bili još ubojitiji, morat ćete i poboljšavati oružja. Svako oružje se može poboljšati, a sada pogotovo ima još veću ulogu s obzirom da je municija podijeljena ovisno o tome može li uništiti laki ili teški oklop. Recimo da koristite sačmaricu, ona će moći uništiti samo laki oklop, no ukoliko s mitraljezom uništite oklop, sačmaricom možete vrlo brzo iscrpiti svo zdravlje neprijatelja. Tu istu sačmaricu zatim možete unaprijediti tako da dobije drukčiju cijev ili bolji ciljnik kako bi se dobio bonus na štetu ili na headshotove.

Svako od tih oružja se unaprjeđuje skupljanjem Silver Coinova, valute za unaprjeđenje opreme. Oni se dobivaju za uspješno odrađene misije te se mogu pronaći i ovako usput dok prolazite Novim Parizom. Također možete i kupovati skinove za svoj oklop i oružja koji se pak mogu platiti ili tim istim novčićima ili Gold Barovima koje možete kupiti i stvarnim novcem. Sve mikrotransakcije su isključivo kozmetičke prirode, no to i dalje ne znači da je dobro imati takvu mehaniku u igri. Ponovno se događa isti problem kao što je i u Falloutu 76 gdje se mehanika nagrađivanja zapravo nadograđuje na implementirani sistem mikrotransakcija čiem se automatski naginje tome da treba naporno igrati za najskuplje predmete ili ih se pak može jednostavno kupiti za stvarne novce. Rekao bih da je situacija bolja nego u Falloutu, no i dalje upada u oko i ne vidim uopće razlog postojanja.

Šta je puška bez tri cijevi?

Sama progresija se temelji na višestrukom posjećivanju nekoliko zona Novog Pariza. To su otvoreni leveli koji dizajnom odmah daju do znaka da je na igri radio Arkane, ovo je doslovno Dishonored s nacistima i stvarno se mora pohvaliti. Lokacije su raznovrsne, predivno su dizajnirane i imaju toliko detalja da čovjek na kratko zaboravi na sve ostale nedostatke u igri. Nažalost, igra pati od prošlogeneracijskog dizajna tih područja, prisutnog još u Wolfensteinu iz 2009., kako bi se podržalo grindanje. Nakon što jednu ulicu počistite, ukoliko uđete u drugu i vratite se u prvu, neprijatelji će se ponovno pojaviti. Možda neće biti u istom sastavu, no i dalje će se pojaviti, što postane posebno naporno kada se prelazi više sporednih misija koje igrača vode kroz više lokacija na istom levelu.

Napucavanje tu puno pomaže s obzirom da i dalje ima onaj lijepi osjećaj gušta kao i u prethodna dva nastavka, no isto tako ne daje toliko slobode ograničavajući se tim sistemom dva različita tipa oružja (za laki i za teški oklop). RPG sistem, koji je već stvarno naporan i u ovoj igri nepotreban, neprijatelje zna pretvoriti u spužve za metke, što ne bi predstavljalo toliki problem da igra nije škrta s municijom što pak prisiljava igrača da ulazi među neprijatelje i izvodi executione kako bi si olakšao posao.

“Imaš nešto na licu.”

Kao što sam rekao, igra ima kooperativni i solo način igre te ukoliko igrate solo, prethodno spomenuti problem municije bit će dodatno naglašen jer je umjetna inteligencija sestre vrlo slaba i otežava igru lošim dizajnom, a ne stvarnim izazovom. Imam osjećaj da sam više puta morao liječiti blizanku, nego što je ona ubila neprijatelja. Problem je još izraženiji kada krenu borbe protiv bosseva.

Savjetujem da ne ogladnite ili, sačuvaj Bože, da morate na WC jer igra nema pauzu, čak i kad igrate solo. Igra. Nema. Pauzu. Konstantno ste spojeni na internet jer je Bethesda tako odlučila kako bi forsirala svoj nedorađeni Bethesda.net servis. Vrlo nelogičan potez s obzirom da se igra može igrati solo.

Melem za oči

Ipak, mogu pohvaliti grafički segment jer je igra stvarno predivna i izvrsno radi. Pariz je predivno dizajniran i propagandni posteri te specifična arhitektura stvarno dodaje novu razinu na atmosferu. Rekao bih čak da je grafičkim dizajnom i najbolja od dosadašnjih Wolfenstein igara, kako od onih prije reboota, tako i od onih nakon. Uz to se igra gotovo savršeno vrti na PS4 Pro gdje sam i igrao te sam imao veliku sreću da nisam iskusio niti jedan veći bug. Tehnička kvaliteta stvarno podiže dojam, pogotovo kada je riječ o ovako frenetičnoj akciji.

Atmosfera je stvarno vrhunska.

Glasovna gluma je na razini i same animacije lica su stvarno dobre iako bi teksture mogle biti malo kvalitetnije, no to je nešto na što se stvarno može zažmiriti. Veći problem je karakterizacija likova koji su karikature bez ikakve dubine, napravljene čisto kako bi bile kul i fora, nešto što su također u potpunosti promašili.

Hokus pokus

Treći dio The New trilogije će se sigurno dogoditi i nastavlja se na događaje Youngblooda. Izuzetno sam se veselio tom trećem dijelu, no to iščekivanje je splasnulo dolaskom Youngblooda te se pomalo brinem za narativni aspekt nastavka na kojem će u potpunosti raditi MachineGames s obzirom da sada moraju raditi s nekolicinom loše napisanih likova. Ovo je već drugi u nizu Bethesdinih eksperimenata kako bi se testirale granice igrača i ponovno se pokazalo da je proizvod napravljen na brzinu kako bi se zaradilo na imenu.

Yay… Još jedna igra koja ima dnevne i tjedne izazove…

Ubacivanje mikrotransakcija i neispoliranost i površnost ostatka igre jednostavno ne bi smjeli biti dopušteni. S druge strane, ne mogu reći da se nisam zabavio, prelazak od otprilike 10 sati je stvarno bio zabavan kada bih se izgubio u akciji i kada bih ignorirao očajnu umjetnu inteligenciju. Negdje u Youngbloodu se krije solidna pucačina i za fanove serijala možda čak i zabavno iskustvo, pogotovo kada se uzme u obzir cijena same igre, no s druge strane, ovakvi poluproizvodi sklepani samo kako bi se izmuzlo ime ne bi smjeli biti standard u industriji. Bethesda je već dvaput promašila metu, prvo s Falloutom 76 te su sada s Youngbloodom došli malo bliže cilju, no i dalje napravili nepotrebne probleme. Jedno je jasno, Bethesda kao developer će konačnu bitku voditi sa Starfieldom, a kao izdavač sa završnim dijelo Wolfenstein trilogije.

Wolfenstein: Youngblood

a - 62%

62%

Youngblood je za Wolfenstein ono što je 76 za Fallout – nepotrebni eksperiment te, uz malo nade, motivacija za povratak na pravi put.

Oznake

3
Komentari

Ulogiraj se kako bi komentirao
2 Comment threads
1 Thread replies
0 Pratitelja
 
Most reacted comment
Hottest comment thread
3 Comment authors
FicoLegendZeroWooddieBone Recent comment authors
novije starije popularnije
WooddieBone

Sreća pa ne eksperimentiraju na glavnoj trilogiji.

Zero

Koja je razlika, ako su dvije glupače dio kanona i izvjesno je da će biti prisutne i u W3, ako već neće igrati i važniju ulogu (igrivi likovi)?

Povezano

Back to top button
Close
Close